In Memoriam – General pukovnik HV, HVO-a Slobodan Praljak

“Bio sam dragovoljac, jer sam se branio. Branio sam svoj dom, svoju obitelj, svoj narod.”

– Slobodan Praljak (2. 1. 1945. – 29. 11. 2017.) Intelektualac, filozof, profesor, redatelj, domoljub, general, veliki čovjek!

U spomen na heroja!🙏🕯️

Tko jesam i što jesam ja, Slobodan Praljak, prosječni „nacionalist“ iz Hrvatske, „hrvatski nacionalist“, izgledni kandidat za „udruženog zločinca“ u budućem obrambenom ratu?

Tom naljepnicom (etiketom) označen je čovjek koji u komunističkoj Jugoslaviji misli i govori javno (završi na robiji ili biva ubijen) ili govori među sličnima ovo:

1. Tito je komunistički zločinac (ozbiljni zapadni povjesničari svrstali su ga na listu deset najvećih zločinaca 20. stoljeća), koji je i u ratu, a posebice poslije rata (II. svjetskog rata), ubio stotine tisuća ljudi, zatvorio desetine tisuća, protjerao stotine tisuća (i Nijemce – „Volksdeutschere“ i Talijane i Poljake, i … ), koji je svoje političke protivnike ubijao masovno u logorima (Goli otok) i u Njemačkoj, Italiji, Francuskoj, Austriji, … *DOKUMENT D-1.

U vrijeme dok pišem ova slova (2016. god.), u Republici Sloveniji iskapaju se ostaci ljudskih tijela iz masovnih grobnica koje su Titovi partizani napunili poslije kraja II. svjetskog rata.

Slovenski povjesničari i istraživači (molim, ne Hrvati) tvrde da u tim grobištima leži oko 140.000 (stočetrdesettisuća) Hrvata.

Sitnica, kao dvije male atomske bombe, ali male, sasvim male, molim.

2. Skup država i pokreta koji su se borili protiv Hitlera (Anti-Hitlerovska koalicija) nije podudaran sa skupom država koji se naziva Antifašistička koalicija.

Staljin i Tito bili su vođe država fašističke ideologije (podvrsta „komunizam“) i tamo gdje su oni pobijedili, taj je politički ustroj vlasti imao sve značajke nacizma, osim holokausta Židova.

Za ostale ni to nije vrijedilo.

3. Komunistička Jugoslavija je diktatura, Tito je diktator.

4. Srbija i Srbi imaju povlašteni položaj u komunističkoj Jugoslaviji, u vojsci (JNA), u policiji, u tajnoj policiji, u vojnoj industriji, u svim saveznim državnim institucijama, čija se sjedišta nalaze u Beogradu, u državnim poduzećima koja kontroliraju uvoz i izvoz, posebice nafte, u diplomaciji, državnim kulturnim institucijama koje kontroliraju međunarodnu razmjenu, ekonomskim projektima koji se financiraju iz saveznog proračuna, itd., itd.

Komunistička Jugoslavija je sve do 1974. godine funkcionirala kao proširena Srbija.

Kada se to počelo sporo mijenjati (Ustav SFRJ iz 1974. godine), u Srbiji raste nezadovoljstvo koje će rezultirati agresijom Srbije i JNA na Sloveniju, Hrvatsku, BiH, kasnije na Kosovo.

5. Komunisti su dijelili inteligenciju na poštenu i nepoštenu.

Poštena inteligencija aktivno ili pasivno podržavala je taj sustav, pisali su referate, magisterije, doktorate, samoupravne sporazume, obilježavali su obljetnice svojih velikih pobjeda i uspjeha, posebice rođendan velikog vođe, doživotnog predsjednika države, četverostrukog narodnog heroja, maršala, klicali su pioniri i omladina, pekli su se janjci i održavali simpoziji (gozbe), u stotinama tisuća primjeraka tiskala su se sabrana djela mudroslovnog bravara, nije se pitalo za njegove vile i dvorce (desetine njih), za milijarde dolara vrijedna skloništa za komunističku elitu u slučaju rata (npr. KONJIC), nije se pitalo za stotine suludih i nevjerojatno skupih projekata JNA (Aerodrom u Bihaću).

JNA bila je država u državi, nedodirljivi „garant naše slobode i budućnosti“.

Ja, Slobodan Praljak, član „nepoštene inteligencije“, držao sam da je 80 % onoga što se u misaonoj društvenoj sferi proizvodilo umno i moralno smeće, nisam klicao aleluja na spomen lika i djela tog čovjeka, zapravo sve mi se to gadilo.

U toj zemlji sve je bila laž i priča o najboljem društvu i kraju povijesti i o bratstvu i jedinstvu naroda, u tom društvu kralo se u svim sferama društva na sve moguće načine, itd., itd.

Moji izračuni društvenih kristalizacija, rasta negativnih energija, bankrota gospodarstva, govorili su mi da takav režim i takva država moraju propasti, nadao sam se, želio sam to i, razmjerno procjeni i hrabrosti, radio na tome da se to dogodi.

Misao GYÖRGY LUKÁCSA da je bilo koji oblik komunizma bolji od bilo kojeg oblika kapitalizma – vulgarna je komunističko-marksistička floskula, a toliko se ljudi u Jugoslaviji trudilo dokazati njezinu istinitost.

NAPOMENA:

Poslije pada komunizma u Europi 90-tih godina prošlog stoljeća, toliko se puta napisalo i izgovorilo –da je komunizam pao.

Eto, srušio se, nestao sam od sebe.

Nije!!

Deseci milijuna ljudi izgubilo je život (o ostalim nedaćama da ne govorim) da bi, eto, komunizam pao.

Žrtve su zaboravljene. Život ide dalje.

Okrenuti smo budućnosti.

6. 1980. godina

Drug Tito je umro.

Utjelovljenje aksiomatskih istina i GLAVNI AKSIOMATIK nije više živ.

Mnogi plaču, ja sam radostan!

Znam da počinje početak kraja komunističke tvorevine.

Epigoni glavnog Aksiomatika, nisu više sigurni, aksiomi postaju upitni, gospodarstvo je već
kolabiralo, inflacija divlja, vanjski dug ne može se vraćati, ljubav Zapada vene, … Istok ne može pomoći.

Tako misli budući „Udruženi zločinac“.

7. Pogreb druga Tita

Sve što je tog trenutka, u političkom smislu, bilo značajno u svijetu, doletjelo je u Beograd.
Tito suprotstavio se Staljinu, te je zbog „strateških globalnih“ razloga postao miljenik
zapadnih zemalja, posebno USA.

Dobio je novac, dobio je povoljne kredite, preko „Balkan pakta“ (Grčka, Turska, Jugoslavija) – Jugoslavija je postala članica NATO pakta (tko je o tome smio napisati jednu jedinu riječ), dobio je povlaštene ekonomske odnose, oružje (avione, brodove, topove … ), dobio je značaj svjetskog državnika i političara.

Organizirao je tzv. „treći svijet“ u „Nesvrstane“ i po mišljenju zapadnih analitičara, smanjio
mogućnost utjecaja SSSR-a na te zemlje.

To se zove „realna politika“.

A kada Naseru daje od Amerike dobiveno oružje kako bi mogao napasti Izrael, kada školuje i ljubi Gadafija i Sadama, kada ugošćuje Idija Amina Dadu, kada voli i pomaže Castra (valjda zbog cigara), kada svim mogućim diktatorima prodaje oružje, kada ubija svoje „oponente“ diljem svijeta …

Svi šute.

Moje su spoznaje o svijetu povijesti i moralu crne, ali kada se na Titovu grobu drže moralističke patetične tirade o veličini tog čovjeka, i to povijesnoj veličini, mučnina mi prolazi kroz cijelo tijelo.

Čitatelju, to je tipičan simptom za kandidata za članstvo u UZP-u.

Pazite se takvih misli i osjećaja.

8. Za kraj

Ovakvom tipu (već ste mogli nazrijeti moj zločinački misaoni ustroj) ostaje izvan svake prihvatljive moralne prosudbe činjenica da se na tom pogrebu okupilo kompletno svjetsko državničko vodstvo kao moralna potvrda Titove veličine.

Realna je politika jedno, a zločincu doći na sprovod je drugo.

Tada i danas, osjećao sam kao da su se na grobove stotina tisuća koje je pobio – POPIŠALI.
Eto, tako mislim.

*DOKUMENT – D1

IZVOR https://www.slobodanpraljak.com/

Hrvatsko nebo