Vladimir Trkmić: Može li narod biti bolestan

Novoizabrani američki predsjednik Donald Trump u jednom je od svojih govora izjavio da je Amerika bolesna i da je treba liječiti i izliječiti. Dakako, ta je izjava s jedne strane neuobičajena i nesvakidašnja. Koliko pratimo izbore za predsjednike država na europskom tlu i šire, ta izjava novoizabranog američkog predsjednika na neki je način nešto sasvim novo.

Zašto? Zato što ni u predsjedničkim kampanjama, a isto tako nakon nečije pobjede na izborima u posljednje vrijeme, nitko u Americi ni drugdje na svijetu nije se koristio tom terminologiju – da je njegova zemlja bolesna. „Amerika je bolesna!“, izjavio je Donald Trump. Mogu li država i narod biti bolesni? Može li narod oboljeti? Doista, teško pitanje. Ako može, od čega i koga? A ako ne može, nije li onda Donald Trump pretjerao? Ili je možda prvi političar i predsjednik koji realno i samokritično gleda na svoj narod i državu. Zanimljivo je da tu Trumpovu izjavu nisu mnogo komentirali svjetski mediji. Da su olako prešli preko nje. Možda je smatraju populističkom, kao i onu izjavu da je Bog sačuvao Trumpa u pokušaju atentata kako bi spasio Ameriku. Nitko ne može osporiti činjenicu da je Donald Trump maestralno dobio izbore. Svašta mogu pisati liberalni i tobože demokratski mediji u Americi i svijetu i kod nas, o Trumpu. Ali valja vjerovati i priznati da je njegova jasna i nedvosmislena predizborna retorika pogodila i osvojila birače.

Što je narod?

Narod je zajednica ljudi koji imaju zajednički teritorij, s kojim se njezini pripadnici potpuno poistovjećuju, te određeno jezično zajedništvo, tradicijsku kulturu, moralne vrednote, težnje, ambicije i sve drugo. Starija etnološka i sociokulturna antropološka teorijska usmjerenja tretirala su narod kao statičnu socijalnu i kulturnu kategoriju u kojoj se zajedništvo ostvarivalo isključivo uz pomoć objektivnoga kulturnog sadržaja. U Hrvatskoj, osobito pod utjecajem A. Radića, utemeljitelja etnologije kao samostalne znanosti, narod je sociokulturno bio određen dvojno. Prema Radiću, narod su u užem smislu činili seljaci, a »odnarođeni dio naroda« bila su takozvana gospoda, to jest viši društveni slojevi. Slijedom toga, samo su seljaci »pravi narod« i nositelji narodne kulture. Novije teorije, poslije A. Radića, osobito one s kraja XX. st., smatraju narod višedimenzionalnom i dinamičnom kategorijom, kojoj je zajedništvo temeljno obilježje. Ono se također ostvaruje kulturnim repertoarom, no, kako se kulturni sadržaj stalno mijenja, društveni, povijesno-politički, gospodarski i drugi čimbenici određuju po čemu će neka zajednica biti narod. U toj se višedimenzionalnosti ključnim smatra subjektivan osjećaj pripadnosti, privrženosti i međusobne solidarnosti skupine ljudi koji žive na istom prostoru (domovina), imaju zajedničku povijesnu sudbinu i sveukupnu kulturu.

Biblijsko značenje naroda – izbor blagoslova ili prokletstva

Pnz 30,15-20 – narod bira blagoslov ili prokletstvo

„Mojsije reče narodu: Gledaj! Danas preda te stavljam: život i sreću, smrt i nesreću. Ako poslušaš zapovijedi Gospodina, Boga svoga, koje ti danas dajem; ako poslušaš — da ljubiš Gospodina, Boga svoga, da hodiš njegovim putovima, vršiš njegove zapovijedi, njegove zakone i njegove uredbe — živjet ćeš, i razmnožit će te Gospodin, Bog tvoj, i blagoslovit će te u zemlji u koju ulaziš da je zaposjedneš. Ali ako se srce tvoje odvrati i ne poslušaš, nego zastraniš i budeš se klanjao drugim bogovima i njima iskazivao štovanje, ja vam danas izjavljujem da ćete zaista propasti; nećete dugo živjeti na zemlji u koju ćete, prešavši Jordan, ući da je zaposjednete. Uzimam danas za svjedoke protiv vas nebo i zemlju da pred vas stavljam: život i smrt, blagoslov i prokletstvo. Život, dakle, biraj: Ljubi Gospodina, Boga svoga, slušaj njegov glas, prianjaj uz njega, da živiš ti i tvoje potomstvo. Ta on je život tvoj i dugi vijek tvog prebivanja na zemlji za koju se Gospodin zakle očima tvojim Abrahamu, Izaku i Jakovu da će im je dati.«

Izraelski je narod bio jednobožački narod u okruženju politeističkih naroda. Zato je uvijek svakome proroku, svakome kralju, svakome vladaru bilo bitno sačuvati vjeru u jednoga Boga, čuvati kulturu i tradiciju, čuvati sve specifičnosti narodnog bića. Tijekom čitave povijesti izraelskog naroda te su vrijednosti imale veliku važnost. A svako udaljavanje od tih načela smatralo se nevjerom naroda, odabirom prokletstva i moralne bolesti i izopačenosti.

Hrvati kao narod

Hrvati su konstitutivni narod u Republici Hrvatskoj i jedan od tri konstitutivna naroda u Bosni i Hercegovini. Jednim dijelom nastanjeni su i u susjednim kao i drugim zemljama srednje i jugoistočne Europe: u Austriji, Slovačkoj, Sloveniji, Mađarskoj, Srbiji (poglavito u Autonomnoj Pokrajini Vojvodini), Rumunjskoj, Crnoj Gori (poglavito u Boki kotorskoj), Sjevernoj Makedoniji, Kosovu, Italiji te drugim svjetskim državama. Godine 2018. hrvatski je narod brojio oko 8,000.000 pripadnika. Hrvati govore hrvatskim jezikom, koji pripada skupini južnoslavenskih jezika. Po vjeroispovijesti Hrvati su dominantno katolici. Svecem zaštitnikom hrvatskoga naroda smatra se i jest sveti Josip. Procjene govore da Hrvata izvan domovine ima gotovo jednako kao i u Hrvatskoj, a pretežno žive u Sjevernoj i Južnoj Americi, Zapadnoj Europi i Australiji. Postoje stare i organizirane hrvatske manjine u obližnjim državama: gradišćanski Hrvati u Austriji i Mađarskoj, Bunjevci i Šokci u Vojvodini, moliški Hrvati u Italiji, Bokelji ili bokeljski Hrvati u današnjoj Crnoj Gori te Krašovani u Rumunjskoj. Srednjovjekovno Hrvatsko Kraljevstvo bilo je prva slavenska država koja je zadobila međunarodno priznanje statusa kraljevine.

Dominantno katolici

Kada kažemo da su Hrvati dominantno katolici, želimo reći da su većim dijelom katolici. A to znači da ima malen broj Hrvata koji nisu katolici, koji pripadaju nekom drugom vjerničkom korpusu ili su agnostici i ateisti. Budući su Hrvati dominantno katolici, u domovini i iseljeništvu, mogli bismo očekivati da će svoje vjeroispovijedanje utkati u sve pore osobnog, obiteljskog i narodnog života. I da će to biti prepoznatljivo u svim segmentima društva: kulturi, odgoju, politici, sportu itd. Na životnom prostoru u domovini Hrvati su od stoljeća sedmog vezani uz Katoličku crkvu i uz zapadni dio Europe pa ih se nikako ne može svrstavati u nekakav zapadni Balkan, iako neki tu teoriju, tj. teoriju zapadnog Balkana, vrlo vješto nameću u posljednje vrijeme, otkako je Hrvatska postala članica EU-a. Na životnom prostoru RH Katolička je crkva čuvala i čuva hrvatsku kulturu, jezik, književnost, filozofiju zapadnog tipa. To ne znači da Crkva i hrvatska država nisu dopuštale drugima da žive svoju kulturu i vjeroispovijedanje.

Poslije demokratskih promjena mnogi su očekivali, budući da su Hrvati dominantno katolici, da će se to osjetiti i vidjeti u svim segmentima društva, domovine: u zakonima, kulturi, odgoju. Nažalost, manjina koja nije katolička ili je samo deklaratorno katolička nameće katolicima globalističko-liberalističku filozofiju i takav način života. Sve što je u duhu katoličanstva takvi drže perifernim, to nazivaju nazadnim, i time nepoželjnim. Neke već odavno odnarođene i (ne)katoličke političke elite nameću hrvatskome narodu moral, etiku i zakone koji nisu u duhu hrvatskoga naroda, tj. dominantnog stanovništva. Tako su brzo nametnuli i rodnu ideologiju u zakonodavstvu, iako se narod na masovnim skupovima u Zagrebu, Splitu i drugim gradovima tome protivio. Odnarođeni dio hrvatskog naroda jesu političke elite u Hrvatskoj koje nemaju veze s narodnim etnicitetom, a u duhu, duši i intelektu ostatak su iz prošlog sustava, komunističkog jugoslavenskog režima. Te su elite po svom članstvu i krvni, genetski nasljednici nekadašnje jednopartijske elite. Tako, danas, svi jači „politički igrači“ jesu nekadašnji učenički i dodvornički kadar iz socijalističkog miljea.

Lustracija se u Hrvatskoj nije dogodila niti će se dogoditi u skorije vrijeme, jer već dugo na vlasti ima onih koje bi trebalo lustrirati, njih ili njihove roditelje. Naravno da takvi panično žele biti na vlasti kako bi očuvali status quo glede lustracije. A oni, na kraju krajeva, potječu iz obitelji koje su već mnogo desetljeća u strukturama vlasti, koje su za vrijeme komunizma imale sve slobode i prava pa su postali bahati, jer su živjeli u uvjerenju kako su oni u svemu u pravu, dok su njihovi protivnici morali šutjeti, jer bi ih u protivnom „progutala noć“. Izdanci te odnarođene elite danas su i vodeći ljudi u mnogim „hrvatskim“ medijima. Oni su još tijekom studija postali odnarođeni, jer su se i oni „hranili“ na socijalističkim tezama o životu, svijetu i moralu, koji je bio suprotan moralu Katoličke crkve. Takvi još uvijek zastupaju socijalističke/komunističke ideje ili su ih brzopotezno zamijenili liberalizmom i globalizmom, koji su osobito opasni za male narode. To potvrđuje i činjenica da svi oni jednoglasno „navijaju“ za lijeve opcije u svijetu. Zato su stalno bili neskloni D. Trumpu prije američkih izbora. A to čine i poslije izbora i maestralne pobjede D. Trumpa. Narod su držali u neznanju tako što nisu objavljivali u jednakoj mjeri ono što zastupa Trump kao republikanac i ono što su zastupali demokrati. Već u startu žele sasjeći svaku njegovu političku misao i poruku. Ali, na sreću, narod u svijetu, pa tako i kod nas, nije glup i ne može se više njime manipulirati kao nekada.

Hrvatsko društvo – bolesno društvo

Gledano s dominantne pozicije katoličanstva, hrvatsko društvo postaje iz dana u dan sve bolesnije. U Hrvatskoj, po popisu stanovništva, dominiraju katolici, a svakodnevni praktični život, kako ga prikazuju mediji, pokazuje da smo daleko od katoličkog poimanja svijeta, čovjeka, obitelji i naroda. Narod je većinski katolički, a već ima drugog predsjednika koji je agnostik ili ateist. To bi trebalo biti šokantno, a nije.  Nijedno društvo nije bezgrješno niti će takvo društvo postojati. Za svako društvo, narod i državu može se kazati, kao što je rekao Trump, da je bolesno društvo, ali isto tako da ima neke dobre kohezivne elemente. U hrvatskom društvu, s jedne strane, imamo jaku katoličku tradiciju, vjeru, moralne norme, a sa druge strane, djelovanje odnarođenih političara, slijednika bezbožne komunističke prošlosti, koji preziru sve hrvatsko, osobito tradiciju, i gaze sve pred sobom. Ti političari uvode u našu domovinu, i to na velika vrata, uz pomoć bjelosvjetskih moćnika i u ime takozvanog modernizma i liberalnih ideja, sve što je razorno za čovjeka i narod.

Razočarani narod – antikatolička politička elita

Narod je razočaran. Narod je s pravom frustriran. Narod vidi da nema duhovnog napretka, da nema kohezivnog elementa oko kojega bi se okupljao hrvatski narod. U narod se, pomoću medija, svakodnevno šire podjele na lijeve, na desne, fašiste i antifašiste, domoljube i one koji to nisu. Dakako, bučniji su oni koji su ljubili bivši režim, onaj jugokomunistički, jer su u tome režimu bili povlaštena manjina, kojoj nije bilo briga do naroda, kao ni danas. Takvi su uvijek samo lijepo govorili narodu i o narodu, a u biti su se uvijek brinuli za vlastiti probitak i udobnost. Ali, nažalost, i danas takvi, ili njihovi potomci, u svojim rukama drže glavninu „hrvatskih“ medija kojima truju i peru mozak hrvatskome narodu. Stoga je narod iziritiran, ne vjeruje nikome od tobože elitnih stranaka. Tko živi s narodom često čuje inačicu „svi su oni isti“. Običan puk sanjao je Hrvatsku kao prosperitetnu državu, a ni danas sa svoje „grbače“ ne može zbaciti jaram „odnarođenih političkih elita“, kojima je stalo samo do svojih osobnih probitaka i ulizivanja globalističkim akterima izvan Hrvatske. Onih skoro 400 tisuća Hrvata koji su napustili Hrvatsku nisu otišli samo trbuhom za kruhom.

Otišli su jer su vidjeli da to nije država koja zastupa i promiče malog čovjeka, obitelj, mala sela, poljoprivrednika. Napustili su Hrvatsku punu nepravdi, korupcije, nejednakosti. Običan puk ne može više podnijeti odnos političara prema narodu – laži, golu borbu za vlast, antikatoličko raspoloženje, a često i djelovanje, loš odnos prema braniteljima. Narod muči, „ždere“ duhovno nezadovoljstvo onime što je Hrvatska mogla biti, a nije postala. Muči ga to što je podobnost stavljena ispred sposobnosti, što poštenim radom ne možeš solidno živjeti. Neke političare, poput R. Borić, srce boli što su katoličke crkve pune, što mladi dolaze na Misu. Umjesto da su na to ponosni, jer su katolici bili i jesu dominantni u ovoj državi. Odnarođena politička manjina javno duhovno maltretira većinu. Zakonodavstvo je loše. Stambena politika nije na strani mladih obitelji.

Dominantno katoličkom narodu nametnuta je rodna ideologija, iako se narod tome protivi, dakle, mimo volje naroda, a nametnuli su je zastupnicima koji su katolici na papiru, po krsnom listu, a u duši su politički kameleoni. Zar sve to nije bolest? Mala Hrvatska ostala je bez 400 tisuća mladih ljudi, koji nisu bili gladni kruha, ali su bili gladni sloge, poleta, jasnih ideja i ciljeva, jačanja kohezivne katoličke vjere svojih predaka. Tko ne bi bio frustriran kada ti oduzimaju mogućnost da stekneš svoj dom, da imaš obitelj kakvu su imali tvoji roditelji, da te vode pošteni ljudi, da te liječe nekorumpirani liječnici, da te uče učitelji koji vole svoju domovinu i koji su autoritet svojim životom djeci, mladima i studentima?

Ni toga nemamo. Tko ne bi ostao u svojoj zemlji da ima pravedne suce, zakonodavstvo koje štiti malog čovjeka, čije sudovanje ne traje desetljećima? Tko ne bi ostao u svojoj domovini da ima poduzetnike koji daju pravednu plaću i da im jedini cilj nije osobno bogaćenje? Tko ne bi živio u općini ili gradu u kojemu nema političkih ni poduzetničkih klanova, gdje se poslovi ne dijele po vezama i vezicama, po podobnosti, uz mito i korupciju? U Hrvatskoj gotovo ništa od javnog značaja više nije čisto, ništa pravedno, nema poštenja, odgovornosti u redovitom plaćanju, nema istine, nema narodnog kohezivnog elementa.

Hrvatska nogometna reprezentacija – kohezivni element

Sport je oduvijek više ili manje bio oslobođen političkih utjecaja. Imao je moć spajati ljudi i stvarati koheziju (zajedništva) i zanos u narodu. Ono što moralno i duhovno iskvareni političari pokvare, to sport ispravlja. Političari raznih opcija u Hrvatskoj nisu uspjeli povezati domovinsku i po svijetu raseljenu Hrvatsku. To je vidljivo! Jesu li to činili namjerno? Čine li to i danas namjerno? Po svemu sudeći, čine. Zašto? Pa zato što Hrvatsku doživljavaju kao svoj posjed, kao svoju imovinu, od koje mogu uzimati što žele i kad žele. Hrvatska nogometna reprezentacija pod vodstvom Ćire Blaževića uspjela je stvoriti ugled u domovini i u svijetu. Tu pozitivnu sliku nogometne reprezentacije stvarali su i drugi poslije njega.

To je vidljivo i danas. A, dakako, trebalo bi dalje razvijati vezu između igrača koji su rođeni i žive diljem svijeta s igračima iz domovine. Narod živi za svaku utakmicu i uživa gledati našu nogometnu reprezentaciju. Hrvatska nogometna reprezentacija i druge reprezentacije naše zemlje postale su simbol jedinstva u narodu, jedinstva kojeg nemamo na drugim područjima. Tako je ona postala znak koji treba slijediti i na drugim područjima. Hrvatska može postati doista velika i prepoznatljiva država u svijetu. Kako? Pa tako da se dogode trajna veza i zajedništvo s iseljenom Hrvatskom. Mora se za to stvarati uvjete. Koje? Da jednako dišu Hrvati u domovini i oni raseljeni po svijetu.

Hrvati raseljeni po svijetu zgražaju se nad izvlačenjem lažnih „partizanskih zasluga“ za hrvatstvo. Ta zbog njih, tih istih, su mnogi legalno ili ilegalno napustili domovinu. Njima je dosta komunističkih teza, teza komunističkih učenika, unuka i praunuka. Hrvati u domovini i iseljeništvu žele svugdje vidjeti časne ljude, poput naših sportaša. Na to imamo pravo. Hrvatska nogometna reprezentacija ima častan odnos prema braniteljima, odnos kakav nažalost u dovoljnoj mjeri danas ne uočavamo u našem društvu. Ona uza se ima publiku u svim segmentima hrvatskog društva. Zašto? Zato što se vidi da se dečki zdušno bore za ugled svoje domovine. Da im je čast igrati za („repku“) reprezentaciju svoje zemlje, iako neki u njoj nisu rođeni i ne žive.

Umjesto zaključka

Teza da narod može biti bolestan opravdana je i ima svoj smisao. Isto kao što i pojedinac može biti duhovno bolestan. Kad je netko prepotentan, narcisoidan, već to možemo smatrati nezdravim, bolesnim ponašanjem, a to je pogotovo vidljivo kod osoba od društvenog značaja. U našem slučaju, kada je u pitanju novije vrijeme. možemo sasvim slobodno kazati da je hrvatski narod imao narcisoidnih, prepotentnih vođa kojima Hrvatska nije bila iznad svega, iznad taština, iznad dnevne politike i s jasnim ciljevima. Domoljublje i rodoljublje, a k tome i bogoljublje za one koji su vjernici nije uvijek bilo iznad osobnih ili stranačkih interesa. Hrvatske institucije i novac RH nekima su služili kao bankomat, prilika za osobno bogaćenje.

Častan pojedinačni i častan stranački program bio je samo deklaratoran, o čemu svjedoče razne afere. Mnogo je toga bilo daleko od osnovnog i nužnog cilja – da mala Hrvatska postane prepoznatljiva u svijetu. Narod u domovini i iseljeništvu s pravom je razočaran zato što u politici ne vidi časne ljude, jer su takvi u manjini. Zato bi žurno neka stranka koja bi u perspektivi došla na vlast morala lustrirati sve segmente hrvatskog društva: obrazovni sustav, zdravstvo, pravni sustav, medije, fakultete. Ili, kao protutežu tim bolesnim segmentima hrvatskog društva, postaviti zdrave institucije. Ovako doista Hrvatska neće moći ići dalje. Po šavovima puca sve, sve institucije i svi segmenti društva na lošim su temeljima.

Čini mi se da se doista u Hrvatskoj mlad čovjek nema u koga ugledati, nema koga imati za uzor, osim u sportaše koji „ginu“ na terenu kako bi malu Hrvatsku učinili velikom i prepoznatljivom u svijetu. Ali, hvala Bogu, veći dio hrvatskog naroda ostao je duhovno zdrav, te zna razlučivati dobro od zla, lošeg od dobrog čovjeka. Još uvijek možemo i trebamo biti optimisti. Naš se narod nije dao slomiti pod tuđinskim vlastima u povijesti pa se neće dati slomiti ni u sadašnjosti ni u budućnosti. Uostalom, dok je Katoličke crkve u Hrvata, ne treba se panično bojati nikoga i ničega.

Hrvatsko nebo