Nedjeljna propovijed: Nemojmo se svoditi na marionete ljudskih želja i potreba – Krist je Kralj svega stvorenja!

„Upravo zato vidimo da se Isus pred Pilatom ponaša dostojanstveno kao Kralj svjestan svoje vječne veličine, spreman čak i na ljudsku osudu i neprihvaćanje, ali isto tako spreman biti dosljedan i vjeran istini koju naviješta. Za njega je istina bila kraljevska krjepost koja je pokazala razinu njegova dostojanstva, dok je Pilat pokazao svu slabost stava pragmatičnog čovjeka koji nije kadar založiti se za istinu i onda kada riskira da poradi nje bude izložen sudu javnosti ili ljudi kojima je probitak kriterij ponašanja.“ – To ističe vlč. Ivan Bodrožić u svojoj propovijedi na portalu Patrologija uz misna čitanja za današnju svetkovinu Krista Kralja u liturgijskoj godini B, koja se ovaj tjedan zaključuje, a sljedeće nedjelje počinje razdoblje došašća, koje prethodi Božiću – blagdanu rođenja Krista Kralja. Tako uskoro počinje novi jednogodišnji ciklus, u kojemu mi kršćani obnavljamo svake godine spomen na sve što je ključno u božanskoj Objavi spasenja.

Čovjek je sam po sebi biće slabo i nedosljedno. Ma koliko se pravio jakim, u konačnici je po svojim sposobnostima i darovima samo vrlo nesiguran i nepostojan. Štoviše, redovito bježi od sama sebe i od traženja sigurnosti tražeći utočište u nesigurnostima koje procjenjuje prihvatljivijima od tražanja sigurnosti koja bi sigurno bila zahtjevnija od svega što je prije toga kušao. Ali ujedno bi bila i poželjnija i sigurnija. Njegova nesigurnost i nestalnost dolaze do izražaja kada je riječ o istini i stavu prema njoj. Kao povodljivo biće čovjek često prihvaća bilo kakvu lažnu tezu i nesigurnu teoriju, samo da prikrije loš i neizgrađen stav prema istini i pred istinom. U svojoj slabosti ne želi ozbiljno stati pred vlastiti život, spoznati i priznati istinu koja mu je došla u susret i daruje mu se. Točnije, koju mu Bog šalje i daruje! Čovjek kao da se boji sigurne spoznaje za koju uistinu treba hrabrost, ali ima hrabrosti za kukavičke stavove neznanja i lažnog znanja koji dovode u pitanje njegovu čestitost i ćudoredan život. Ima ‘hrabrosti’ za stavove koji ne iziskuju da životno stane pred to što govori i zastupa, već prihvaća samo kao neko znanstveno naklapanje, raspravu ili nadmetanje u vještini riječi od koje nema koristi njegov život. Zato se danas ljudi bave istinom na akademski, društveni, politički ili pragmatični način, a da ni u jednom od tih slučajeva nisu spremni uložiti život u to što govore i zastupaju, jer i sami znaju da im takve istine nisu uopće životno važne.

U takvoj se ulozi našao Pilat kada je na svome sudištu Isusu postavljao sudska pitanja kao profesionalac koji treba odraditi posao, a ne kao čovjek istinski zabrinut za sudbinu jednoga čovjeka kojemu bi trebao suditi po istini. Osim toga, nije uopće bio zainteresiran da ne ugrozi vlastitu ljudskost neispravnim postupkom, već je više držao do toga da povuče poteze koji su mu karijerno bili prikladni da ne ugrozi vlastiti položaj. Zato kada pita Isusa je li on kralj židovski, Isus mu uzvraća protupitanjem: „Govoriš li to sam od sebe ili ti to drugi rekoše o meni?“ Time mu Gospodin daje do znanja da treba zauzeti osoban stav prema onima s kojima razgovara i koje sudi, te im pristupiti kao osobama s ljudskim dostojanstvom. U tom smislu je trebao pokazati želju da spozna cjelovitu istinu koja bi ga osposobila da ‘govori sam od sebe’ – to jest iz vlastite uvjerenosti, a ne samo da rješava delikatno poslovno pitanje. Pilat, kolikogod ima zadaću objektivno istražiti i ispitati slučaj, ne može biti objektivan ako nije osoban, ako slučaju ne pristupi nepristrano u punoj svijesti i odgovornosti pred vječnom istinom. A nepristrano i osobno može pristupiti ako je svjestan da će jednom i on odgovarati pred nekim za svoje čine. A taj netko nije samo zemaljski vladar – car koji mu je nadređen, već i nebeski vladar – Kralj neba i zemlje kojemu će polagati račune za svoje ljudske i zemaljske odluke. Zato dok Pilat ispituje Isusa, sam stoji pred Isusovim sudištem na kojemu mu Isus nudi kriterije rasuđivanja pri donošenju tako važnih odluka. A najvažniji kriterij rasuđivanja jest vječna i neopoziva istina pred kojom se svatko nalazi, htio on to ili ne, i koja će poslije biti kriterij i rasuđivanja djela svakoga čovjeka.

Upravo zato vidimo da se Isus pred Pilatom ponaša dostojanstveno kao Kralj svjestan svoje vječne veličine, spreman čak i na ljudsku osudu i neprihvaćanje, ali isto tako spreman biti dosljedan i vjeran istini koju naviješta. Za njega je istina bila kraljevska krjepost koja je pokazala razinu njegova dostojanstva, dok je Pilat pokazao svu slabost stava pragmatičnog čovjeka koji nije kadar založiti se za istinu i onda kada riskira da poradi nje bude izložen sudu javnosti ili ljudi kojima je probitak kriterij ponašanja. Isus je znao da stav i svjetonazor sukladno Božjoj istini nikada ne prolaze i ne dolaze na manje, pa i onda kad se čini da ljudi uspijevaju zagušiti ju. Svjestan toga, on se nikad nije zauzimao za to da bude kralj koji upravlja vojskom ili pak gospodarstvom neke zemlje, da bude kralj zemaljske moći i utjecaja, već je htio biti kralj istine o Bogu i čovjeku koju naviješta i svjedoči. Ali ne formalno i pragmatično, već vlastitim životom i riječima, svjedočeći činjenicu da nosimo odgovornost za vječnost, a ne samo za zemaljske dane. Dok je za Pilata Isusov slučaj bila formalnost koju je trebao riješiti, a on osoba koje se trebao riješiti, za Isusa, naprotiv, Pilat nije bio ni formalnost ni slučajnost. I njemu je pokušao navijestiti istinu i pozvati ga da se s njom suoči i, nadasve, susretne, što bi mu bio izuzetan dar i olakšanje kao čovjeku. Na žalost, Pilat na to nije bio spreman, te je radije pristao na osudu istine, nego da doživi spasonosni susret s njome otkrivajući da postoji i vječno, nebesko kraljevstvo za koje se mora boriti, a ne samo za zemaljsko kraljevstvo i njegove fotelje.

Na isti stav i na istovjetnu kraljevsku krjepost poziva Isus i nas kršćane danas u našem svijetu u kojemu živimo. Jer često smo i sami kao kršćani pragmatični, te ne pristupamo osobno Istini koja se ‘rodila i došla na svijet da svjedoči za istinu’ kao takvu. Često i mi slušamo glasove i ljude koji nas odvraćaju od osobne odgovornosti za riječ, vrjednote i krjeposti, umjesto da slušamo onoga koji nas vodi putem vječne i neprolazne istine u našem življenju i svakodnevnim izborima. Odbaciti nam je stoga svaki formalizam prema Bogu i prema ljudima, a zauzeti gorljiv stav iz kojeg se osjeti da ćutimo u svome biću prisutnost istine koja je najjači kriterij po kojem zauzimamo stavove i upravljamo vlastita djela i ponašanje. Jer onaj tko svoja djela usklađuje s neprolaznom istinom, sam stječe neprolazan život u Bogu, u protivnom se svodi na marionetu ljudskih želja i potreba koja završi tako da ostane bez ikakva poštovanja, pogotovu od onih koji ga iskoriste za svoje nečasne ciljeve i borbe. Neka nas stoga Krist, Kralj svega stvorenja i čitave povijesti, pouči kako živjeti kraljevski slušajući glas istine – te kraljevske krjeposti koja nas preko križa vodi do vječnoga kraljevanja na njegovu nebeskom prijestolju.

Povezano:

In memoriam/+Slobodan Štambuk: propovijed koju je održao na Bleiburgu g. 2008.

Patrologija/Hrvatsko nebo