Guča Gora O glavi mu radili Osmanlije, partizani i mudžahedini, ali ne da se „bosanski Asiz“…

O uzbudljivoj, nerijetko i tragičnoj, povijesti gučogorskog samostana najbolje kazuje knjiga-spomenica fra Velimira Valjana naslovljena “Jači od nevolje”. I, doista…

Na južnim padinama Vlašića, 11 kilometara sjeveroistočno od Travnika, na 680 metara nadmorske visine ugnijezdila se Guča Gora. Ima nekoliko verzija kako je to uistinu posebno selo dobilo ime, ali najbolje se primila ona kako je zapravo kršteno po dubrovačkom plemiću Gučetiću koji je služio kralju Matijašu Korvinu. U prilog ovomu ide i to što se u Gučoj Gori, ili je možda točnije kazati na Gučoj Gori, nalazio grob s natpisom: „Ase leži Peatra Gučetić.“

Kako bilo, povijest ovoga kraja, pa, dakako, i samostana ovdašnjeg bila je burna, baš, uostalom, kao i svih franjevačkih samostana u BiH. Kada su Osmanlije krajem XV. stoljeća zapalile stari Lašvanski samostan u Docu, franjevci su došli u Guču Goru. Izgradili su redovničku kuću 50-ak metara ispod današnjeg samostana.

 Lako je s begom, ali kako s Hatidžom?

No, onodobni su Turci bili, uz ino, i glasoviti piromani pa su i tu kuću zapalili na Badnjak 1764. Nije (ni) to, međutim, pokolebalo franjevce. Dapače (!) – biskup fra Marijan Šunjić, kupivši zemljište od travničkog bega Ibre Gigovića, izgradio je, zajedno s fra Jakom Baltićem od 1856. do 1859., današnji samostan i crkvu. Samostan je kratko bio biskupska rezidencija jer je u njemu 1861. ustoličen biskup fra Sebastijan Franković te je stanovito vrijeme i živio ovdje.

Zanimljiva je, međutim, epizoda s kupnjom zemlje, o kojoj nam priča fra Velimir Valjan koji svoje umirovljeničke dane provodi u radu i molitvi na Gučoj Gori, praktički u svome zavičaju budući da je iz Paklareva nadomak Travnika. Kada je biskup Šunjić odlučio kupiti begovsku zemlju, nije se, kaže legenda, a evo naš nam je sugovornik prepričava, bilo teško dogovoriti s begom Ibrom. Tvrdoglava je bila majka mu Hatidža. Nije htjela ni čuti da se na njezinome gradi – crkva. „Tada joj je“, priča fra Velimir, „sin kazao kako će se graditi samostan. Na što je ona kazala: ‘Onda dobro!’“ Ostalo je povijest.

Kroničar i Guče Gore i samostana, što je, jasno, neodvojivo, fra Velimir kaže i kako je gornji dio crkve bio od drveta, a snjegovi su u to doba – a ne k’o sad! – bili golemi pa je prijetila opasnost urušavanja. Franjevci su stoga, čim su se stegli uvjeti, rekonstrukciju povjerili – a da komu će?! – Josipu Vancašu, slijedom čije je zamisli crkva dobila još jedan zvonik. Zahvaljujući poduzetnosti fra Josipa Ćurića, koji je ovdje bio gvardijan od 1889. do 1895., radovi su započeli krajem ožujka 1894. i već su u listopadu privedeni kraju.

U središtu bojišnice

„Sve do Drugog svjetskog rata samostan je bio vjersko, kulturno i prosvjetno sjedište čitave Lašvanske kotline. U njemu su se nalazile razne ustanove: franjevačko sjemenište (probandat), bogoslovija, novicijat, osnovna škola, Franjevački svjetovni red…“, svjedoči fra Velimir koji je autor i knjige-spomenice u povodu 70. obljetnice stradanja gučogorskog samostana Jači od nevolje, objavljene 2022.

A baš to doba svjedoči o burnoj, nerijetko tragičnoj, povijesti i samostana i ovoga katoličkog kraja. Krajem Drugog svjetskog rata Guča se Gora našla u središtu bojišnice – nakon što su se mala skupina Čerkeza i nekoliko vojnika Hrvatske vojske zabarikadirali u samostanu, partizani su 21. veljače 1945. zapalili i crkvu i samostan. Sve što je vrijedilo, izgorjelo je. No, tadašnji je gvardijan fra Ivo Fabijan Marković već 1946. ponovno pokrio crkvu. „U tom poslu ističe se jedan dirljiv trenutak. Kako se moralo dobaviti trenicu (dasku) za krov iz pilane u Turbetu, udaljene 18 kilometara, a nije se imalo čime, dogovoreno je da se građa prenosi pješke. Na sebi, naime. U Turbe je 1. listopada ’46. otišlo 170 župljana, uglavnom žena, i vratilo se s trenicom na ramenima. Očevidci svjedoče kako su, prolazeći kroz Travnik, pjevali Zdravo tijelo Isusovo“, pripovijeda fra Velimir o tim danima koji bolje nego bilo što svjedoče kakvi su gučogorski katolici – bili. A i, vidjet ćemo kasnije, ostali.

Nije, dakako, komunističkim vlastima odgovarala obnova, pa su 13. prosinca ’46. uhitili fra Ivu i zatvorili ga. Toga Božića župa je tijekom božićnih blagdana ostala bez službe Božje.

U Travniku je KŠC – srećom…

Uoči Petrovdana 1948. fra Ivo je amnestiran te je ’54. (ponovno) imenovan gvardijanom i župnikom. A potom svi su njegovi nasljednici ulagali veliki trud u obnovu i umjetničko uređenje crkve, sve do, evo, fra Davora Petrovića koji je ovdje župnikom i gvardijanom od 2022., a s kojim službuje i župni vikar fra Pero Vrebac. Stoga ćemo, nakratko makar, prekinuti pripovijedanje o dalekoj i teškoj prošlosti i progovoriti o sadašnjost. To, međutim, ne znači kako ćemo zanemariti stradanje ovdašnjih katolika u posljednjem ratu.

„Prije rata ovdje je živjelo 3 500 ljudi, a danas nas je oko 500, i mislim da je to sada stabilan broj. Inače, neposredno poslije rata bilo je i blizu 1 000 vjernika, ali kasnije su počele migracije, tako da je to sada brojno stanje na koje se dugoročno može računati. Mada, u posljednje vrijeme bilježimo i poneki povratak. Sveta misa je svaki dan u 8:00 h, a nedjeljom su dvije, u 8:00 i 11:00 h. Dobro su posjećene, posebice nedjeljom kada moli prosječno 150 do 200 župljana. Ima i mladih, a svi se školuju u Travniku, mada u selu postoji škola“, kaže nam gvardijan koji vodi vjeronauk za 20-ak djece. Ovo sa školom je baš zanimljivo: U Gučoj Gori nema, niti ih je bilo, Bošnjaka, a bošnjačka se djeca evo školuju ovdje, dok hrvatska putuju u Travnik. Srećom tamo je Katolički školski centar…

Slučajni orguljaš

Aktivna je i Frama, zapravo 13 mladih koji su iznimno vezani i za crkvu i za samostan. A među njima i Ivan Jukić čije je, doznat ćemo ubrzo, muziciranje bilo glazbena kulisa tijekom našega uvodnoga razgovora s gvardijanom. „Ja sam samouki orguljaš. Uz, istina, pomoć majstora orguljara Pere i Franje Morića iz Ilača kraj Tovarnika. Pero mi je pokazao kako se orgulje štimaju i popravljaju, a Franjo kako se svira. I već nakon pola godine mogao sam sām animirati svetu misu“, ponosno će ovaj srednjoškolac koji, otkriva nam, namjerava i kad završi školovanje, baviti se ovim poslom koga je iznenada zavolio. Drugim riječima, ne ide nikud iz Guče Gore.

Inače, gučogorske su orgulje uništene u posljednjem ratu, a nove su kupljene u Njemačkoj 2016., što je bio zajednički projekt: Društva Leipzig-Travnik, Franjevačkog samostana Guča Gora, Općine Travnik, Grada Leipziga te brojnih gospodarstvenika iz dvaju partnerskih gradova. Nekoliko godina kasnije naš će sugovornik Ivan u svojoj župi upoznati glasovite majstore Morić te će samostan i župna crkva neplanirano dobiti orguljaša. I majstora.

Dakako, brojno je stanje bolna tema – katolička i hrvatska u Bosni i Hercegovini. „Sretna je okolnost“, pripovijeda fra Davor, „što je naša brojna dijaspora iznimno vezana za rodnu grudu. Obnovili su kuće i svoju djedovinu ne prodaju. Čuvaju je, baš kao i svoju crkvu i samostan. Tako i svoja groblja: na Gorici, na Bukovici i u Maljinama, koja svjedoče i o povijesti i o stradanju ovdašnjeg puka.“ Slijedom čega dolazimo do posljednjega – valjda?! – rata.

Prije toga još samo treba napomenuti kako je interijer gučogorske crkve uređen tijekom 1970-ih prema projektu arhitektice Srebrenke Sekulić – Gvozdanović.U njoj dominira velika fresko-slika Krist Svevladar Zlatka Kesera.

Mudžahedinski „potez kistom“

Nije se, međutim, svidjela nekome okupatoru iz Armije BiH pa je zelenom i smeđom bojom prelio središnji dio slike. Nepopravljiva je to šteta budući da je slika rađena na svježem malteru, boja se u taj malter i upila i nemoguće je skinuti ju bez obijanja samoga maltera i još većega oštećenja slike. Zbog čega je velika vjerojatnost da se slika i neće obnavljati. „U crkvi su u ratu bile oštećene još neke slike, a ono što je specifično je da je kod svake oštećeno bilo lice prikazanih likova, kao što je slučaj s freskom Gospa žalosna i mozaikom Isus ozdravlja slijepca, umjetnika Ive Dulčića“, svjedoči fra Davor odvodeći nas i u dvorište do kipa Sv. Franje, koga je 1985. izradio Ivan Križanac.

Ni ovo umjetničko djelo nije bilo po ukusu mudžahedinskih likovnih kritičara, pa su metcima izrešetali glavu i vrat, polomili prste na svetčevim rukama te otkinuli glavu ptice na Franjinoj ruci. Gvardijan se slaže s nama kako i slika-freska Krist Svevladar i ovaj kip trebaju ostati onakvim kakvim su ih vandali ostavili iza sebe kao svjedočanstvo njihova odnosa prema simbolima Bosne.

Na što se nadovezuje fra Velimir tumačeći kako je biskup Šunjić u Beču, pred smrt, sastavio oporuku u kojoj je, između ostalog, ostavio Gučoj Gori svoju bogatu knjižnicu, sve posuđe i biskupski ornat. „Nažalost, u požaru 1945. izgorio je sav knjižni fond samostana. Obnavljanjem samostana nakon požara fratri su istodobno osnovali i novu knjižnicu: dobivanjem duplikata iz drugih franjevačkih samostana, raznim darovnicama i kupnjom knjiga prema skromnim financijskim mogućnostima samostana. Tako je knjižni fond narastao na oko 9 000 knjižnih jedinica. Padom Guče Gore i samostana u ruke Armije BiH 1993., knjižnica je ponovno nestala. Kad su se fratri vratili 11. srpnja 1994., zatekli su prazne prostorije knjižnice. Ipak, 13. ožujka 2000., nakon saznanja da je knjižnica izmještena u jednu školu u Karauli kod Turbeta, vraćen je manji dio knjiga s puno oštećenja, ali među njima nije bilo onih najvrjednijih. Ni do danas nisu vraćene. Uz vraćeni fundus knjiga, preko donacija i kupnjom, danas knjižnica ima 17 050 knjižnih jedinica. Među vrjednije sačuvane rukopise treba spomenuti Godišnjak fra Jake Baltića i njegov rukopis Čestite osobe, zatim Ljekaruše i Povjestnicu Samostana od fra Ante Kneževića iz 1865.“, svjedoči nam taj bivši profesor i dekan na sarajevskoj Franjevačkoj teologiji koji brižno skrbi nad samostanskim knjižnim blagom.

Muzej do Božića

Bogu hvala, vandali nisu imali posljednju riječ. Tijekom godina radilo se na obnovi samostana i crkve. Do izbijanja ekonomske krize 2019., koja je počela s pandemijom koronavirusa te nastavljena ratom u Ukrajini, obnova je bila u punom zamahu. „Urađena je fasada na obnovljenoj zgradi samostana te zaštićeni temelji župne crkve od vlage. No, potrebna je temeljna obnova crkve koju je načeo zub vremena te oskvrnula mržnja“, drži fra Davor napominjući kako je samo za prvu fazu potrebno 400 000, a za cijeli projekt milijun maraka. Prema sadašnjim cijenama… Ali, gučogorski je samostan bogata riznica koja čuva povijest ovoga kraja i Bosne općenito, pa uistinu ne bi trebalo pitati za cijenu. A važno je kazati i kako bi do Božića trebala biti okončana izgradnja muzejskog prostora u komu će biti izložene postavke umjetničkog blaga i slike u pinakoteci što će sve biti na usluzi posjetiteljima samostana.

Ipak, ljudske su žrtve najteže. A o njima govori svjedok Tomislav Rajić, dugogodišnji travnički općinski vijećnik, ali, prije svega, posvećenik rodne Guče Gore i župljanin na kojega se župnik i gvardijan može osloniti o bilo kojem poslu da je riječ. O zločinima nad ovdašnjim pučanstvom pričamo dok se penjemo do spomen-obilježja u Bikošima.

„U lipnju 1993. u napadu bošnjačke Armije BiH teško su stradale župe Guča Gora i Brajkovići. U nekoliko dana mučki je ubijeno 137 hrvatskih civila i branitelja. Njih 37 zarobljeno je u selima Bikoši i Maljine gdje su ih strijeljali pripadnici Armije BiH i mudžahedina, ratnika pristiglih iz muslimanskih zemalja. Strijeljani su mladi muškarci. Najmlađa žrtva imala je 17, a najstarija 53 godine“, svjedoči gospodin Rajić. Inače, tijekom bošnjačko-hrvatskog sukoba s područja općine Travnik protjerano je 19 600 Hrvata, ubijena su 124 hrvatska civila, 427 branitelja, pripadnika HVO-a. Stradali su gotovo svi katolički sakralni objekti, hrvatski domovi su porušeni, a imovina opljačkana.

Suživot?!

Nakon čega je, dakako, teško govoriti o suživotu – toj nespretnoj i sugestivnoj kovanici – i inače nastaloj nakon ratova 1990-ih, koji se, kazalo bi se, danas nastavljaju drugim sredstvima. Kako bilo, samostan i crkvu palili su: Osmanlije, partizani i mudžahedini, ali eno toga bosanskog Asiza i dalje gore na Gučoj Gori. Ponosna je to – pa i prkosna! – starina, pa kad iz podnožja podignete pogled gore prema njemu, onako moćnom, osjetite se jednako ponosnim. A i prkosnim…

Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik

nedjelja.ba / Hrvatsko nebo