Vrhbosanski nadbiskup u miru je tijekom 1993. bio predmet obrade službi, a svjedočio je da je Vareš i Kakanj Armija očistila od Hrvata uz poklike “Allahu ekber”.
U jeku ratnih događanja i nacionalnih napetosti koje su obilježile Bosnu i Hercegovinu početkom devedesetih godina, vrhbosanski nadbiskup Vinko Puljić često je bio izložen kritikama i pritiscima s različitih strana, piše Večernji list BiH. Njegova principijelna stajališta o položaju Katoličke crkve i Hrvata u Bosni i Hercegovini ostavila su dubok trag, a dokumenti koje je zabilježila Služba vojne sigurnosti bošnjačke Armije BiH, pod vodstvom Fikreta Muslimovića, još jednom potvrđuju jasnu viziju i odlučnost ovog duhovnog vođe. Prema navodima u izvješću iz 1993. godine, mons. Puljić iznio je niz ocjena o ratnim događajima u središnjoj Bosni, upozoravajući na specifičnosti situacije u Mostaru i usporedbu sa stanjem u središnjoj Bosni.
Protiv podjele
U jeku hrvatsko-bošnjačkog rata istaknuo je da je “Mostar druga stvar”, dok je u središnjoj Bosni situacija drugačija. Puljić je posebno naglasio da ima informacije kako je Vareš “očišćen” i da su pripadnici bošnjačke Armije otjerali Hrvate iz Kraljeve Sutjeske uz poklike “Allahu ekber”. Takav razvoj situacije nadbiskupa Puljića iznenadio je i razočarao jer, prema njegovim riječima, nije očekivao da će se upotrijebiti religijski simboli u svrhu poticanja sukoba i etničkog čišćenja, stoji u izvješću koje je potpisao Muslimović koji je bio član i zloglasnog KOS-a bivše JNA. Puljić je u razgovoru spomenuo kako bi javno osudio takve postupke kada bi katolička vojska uzvikivala kršćanske poklike dok protjeruje ljude s njihovih ognjišta. Takav čin smatra neprihvatljivim i upozorio je na opasnost instrumentalizacije vjerskih simbola u nasilnim sukobima. U tom kontekstu Puljić je također naglasio da će se hrvatski narod održati ondje gdje budu prisutni katolički svećenici, što je jasno pokazalo koliku važnost pridaje ulozi Crkve kao zaštitnice i simbola opstanka. Mons. Puljić se jasno očitovao protiv ideje o podjeli Bosne i Hercegovine, uvjeren da bi takav scenarij otvorio prostor za ostvarivanje velikosrpskih ciljeva i omogućio Srbima stvaranje tzv. velike Srbije. Njegova zabrinutost odnosila se na pretenzije Srbije i njihovu strategiju koja je uključivala korištenje etničkih podjela za teritorijalne dobitke te je smatrao da je očuvanje cjelovite BiH ključno za stabilnost i sigurnost svih naroda unutar države. U središnjoj Bosni također je primijetio prijetnju daljnje eskalacije sukoba, pretpostavljajući da bi Armija BiH mogla krenuti na Kiseljak i druge hrvatske enklave, uspoređujući taj potencijalni napad s napadima četnika na Turbe. Puljić je dalje izrazio sumnju u blisku suradnju srpskih i bošnjačkih snaga, spominjući indicije da Srbi možda dostavljaju oružje bošnjačkoj Armiji.
Miješa se u religiju
Puljićev stav o ovim indicijama upućuje na njegovu svijest o dinamici sukoba i značaju međusobnih savezništava za opstanak Hrvata. Uz analizu političko-vojnog stanja, mons. Puljić je u razgovoru također komentirao situaciju unutar bošnjačke vjerske zajednice, izražavajući svoje stajalište nakon imenovanja Mustafe Cerića za naibu-reisa. Puljić je priznao da je smatrao pogreškom što nije posjetio Cerića nakon njegova imenovanja. Naglasio je da žali ponajprije zbog toga što su u blizini Cerića određeni teolozi koji su mu dragi i s kojima nije želio narušiti dobre odnose. U procjeni Cerića Puljić ga vidi kao militantnog vođu. Nije odobrio način na koji Cerić komunicira s njim putem medija i Ministarstva vanjskih poslova. Puljić je također otkrio da je takve stavove podijelio s Alijom Izetbegovićem, istaknuvši da je Cerić njegov čovjek i da je Izetbegovićeva stvar što se Cerić miješa u pitanja vjere. Puljić je pri tome dao do znanja da se kao predstavnik Katoličke crkve ne bi miješao u političke ili vojne poslove, zadržavajući se isključivo na pitanjima vjere i opstanka katoličkog naroda, stoji u Muslimovićevoj bilješki. Na kraju, mons. Puljić predložio je da bi susret s Cerićem bio koristan radi smanjenja tenzija i otvaranja dijaloga između vjerskih zajednica. Takav susret, prema Puljiću, mogao bi pomoći u rješavanju nesporazuma i omogućiti otvoreniju komunikaciju između katoličke i islamske zajednice u BiH. Iako su ga neki političari iz hrvatskog korpusa u Bosni i Hercegovini kritizirali, Puljić je zapravo svakodnevno snažno i ustrajno upozoravao bošnjačke vlasti na učestale napade na Hrvate, posebno na korištenje vjerskih pokliča pri napadu na hrvatske enklave u središnjoj Bosni. Njegova načelna i pravedna stajališta doprinosila su očuvanju mira u Bosni i Hercegovini, čak i u vrijeme kada je mir bio teško dostižan cilj koji su u tome trenutku rijetki promicali.
