Z. Gavran: Primorčeva „granićevština“ – uliznički odnos prema i privatne veze s velikima – ne može Hrvatima koristiti u (gruboj) međunarodnoj areni
Vrijeme:4 min, 57 sec
Hrvatska, dakle, mora biti spremna pokazati da je, ako treba, i „svojeglava“, a ne stalno držati se one glupave malohrvatske političke floskule iz doba Austro-Ugarske: Aula est pro nobis – Bečki je Dvor za nas. Ma ne, naivci i demagozi, nije bečki dvor, nije austrijski car nikada bio za nas, osim ako je to njegovoj politici i vladajućim interesima odgovaralo! Tako je u međunarodnim odnosima i danas. Tu nikakvi Primorčevi „privatni odnosi“, pogotovu ne uliznički i ovisnički s njegove odnosno s naše strane, ne mogu ništa bitno pozitivno pridonijeti hrvatskoj dobrobiti. Vučić će ih ili Orban ili Meloni na taj način uz Trumpovu potporu „pojesti za doručak“. Ostavimo se napokon te jalove „granićevštine“, kakva već jako dugo dominira u hrvatskoj diplomaciji i politici, a koja već u zametku rastače svaku ozbiljnu hrvatsku vanjsku politiku. „Budi svoj!“ – kako napisa u jednoj pjesmi August Šenoa. Budi suveren, ponosan na sebe, odlučan i hrabar – pa će te i veliki stranci, recimo oni Trumpovi i on osobno, više cijeniti i uvažavati! Ovako će te samo ili prezirati ili sažalijevati ili te sebično iskorištavati.
„Tradicija suradnje koju imamo sa SAD-om postoji, a s predsjednikom Trumpom bit će osnažena i ojačana i ne samo kroz međudržavne nego i kroz moje privatne odnose“, rekao je danas HDZ-ov predsjednički kandidat novinarima u Svetoj Klari uoči predstavljanja organizacijama stranke gradskih četvrti Novi Zagreb-zapad, Novi Zagreb-istok i Brezovica.
I nekadašnji ministar vanjskih poslova Mate Graniće, siva eminencija Plenkovićeva HDZ-a, dao je danas slično intoniranu izjavu o hrvatsko-američkom već višedesetljetnom „partnerstvu“, za koje optimistički očekuje da će se sada uspješno nastaviti. Praveći se da ne nikakvih krupnih razlika i nepomirljivosti između sadašnje hrvatske i buduće američke vlade nema. Granić pak, za razliku od Primorca, nije spominjao svoje „privatne odnose“ po kojima bi se hrvatsko-američki odnosi mogli dodatno unaprijediti.
Rak-rana dosadašnjih hrvatskih vanjskih politika nakon Tuđmana
To što je izjavio Primorac može se na prvi pogled učiniti simpatičnim i hrvatskoj javnosti prihvatljivim. Pogotovu kada se zna da je aktualni predsjednik Vlade i onaj koji je Primorca lansirao kao nestranačkog kandidata HDZ-a u utrku za predsjednika republike (prvi izborni krug trebao bi se održati krajem prosinca), naime Andrej Plenković, po mnogočem bio do danas mnogo bliži Bidenu i Harris negoli Trumpu. No samo na prvi pogled takav pristup može biti prihvatljiv. Na drugi pogled, on otkriva rak-ranu dosadašnjih hrvatskih vanjskih politika nakon smrti predsjednika Tuđmana, a koje bi se sve odreda mogle svesti na „granićevštinu“.
O čemu je riječ?
Riječ je o shvaćanju po kojemu se hrvatske vanjskopolitičke uspjehe može i treba graditi umiljavanjem i dodvoravanjem strancima, osobito onima iz velikih i najvećih sila odnosno najjačih međunarodnih organizacija i institucija. Toj „granićevštini“ Primorac sada, a i Granić je to dosta puta činio, i mnogi drugi, dodaje i važnost „privatnih odnosa“ s moćnim ljudima u drugim državama.
Ne treba, naravno, zanemariti ni taj ljudski, osobni faktor, i on igra određenu, ali vrlo ograničenu ulogu. Bolje je neke važne i utjecajne ljude po svijetu poznavati nego ne poznavati, biti s njima blizak nego biti im posve nepoznat. To nije prijeporno. No neprihvatljivo je stalno iznova i unaprijed pristajati na neke vrste ovisnički, ili podanički, ili uliznički odnos prema strancima, ma kako moćni oni bili.
Slikovito rečeno, to je bio tuđmanizam – Primorac to ne razumije niti želi razumjeti. Nije jedini takav!
Predsjednik Tuđman bio je suradljiv s njima, ali im je znao i reći što ih ide. Znao je i američkoj ministrici vanjskih poslova Albright u jednoj prigodi, kada ga je razljutila svojom drskošću i inzistiranjem na nebranjivomu, praktički „pokazati vrata“. Znao je odlučiti se za Oluju i onda kada su nebrojeni koji su znali i njega i Granića i Šuška i druge i s njima njegovali komunikaciju upozoravali i prijetili neka ne kreće u vojnu akciju oslobađanja Hrvatske. On ih – srećom – nije poslušao! Da ih je poslušao, i danas bismo imali „krajinu“ u njedrima Hrvatske. Eto, slikovito rečeno, to je bio tuđmanizam.
Primorac to ne razumije niti želi razumjeti. Nije jedini takav! Mnogi slično razmišljaju i slično postupaju. I misle da će zbog toga njihovi poznanici i „prijatelji“ u Americi i drugdje više cijeniti i njih osobno i ono što budu sugerirali i Hrvatsku kao takvu i hrvatski narod kao takav. Ne će! Potiho će ih prezirati, prepoznajući u toj umiljatosti znak slabosti i podređenosti, i tjerat će svoje odnosno njihove ekonomske, geopolitičke i druge probitke. Ako treba, i na naš račun. I mnogo će više cijeniti jednog notornog srpsko-balkanskog ’barbarogenija’, Vučića, nego njih – zato što on znade biti i neposlušan i prkosan i tvrdoglav i grub i bezobrazan. I više će, unatoč tomu, ili upravo zato, uvažavati Srbiju nego Hrvatsku. Međunarodnim odnosima ne vladaju naime sentimenti nego probitci (interesi) i odnosi moći, pri čemu se i svojeglavost slabijih partnera na njihovu terenu mora uzimati u obzir.
Hrvatska, dakle, mora biti spremna pokazati da je, ako treba, i „svojeglava“, a ne stalno držati se one glupave političke floskulu iz doba Austro-Ugarske: Aula est pro nobis – Bečki je Dvor za nas. Ma ne, naivci i demagozi, nije bečki dvor, nije austrijski car nikada bio za nas, osim ako je to njegovim politici i vladajućih interesima odgovaralo! Tako je u međunarodnim odnosima i danas. Tu nikakvi Primorčevi „privatni odnosi“, pogotovu ne uliznički i ovisnički s naše strane, ne mogu ništa bitno pozitivno pridonijeti hrvatskoj dobrobiti. Vučiće će nas na taj način uz Trumpovu potporu „pojesti za doručak“. Ostavimo se napokon te jalove „granićevštine“, kakva već jako dugo dominira u hrvatskoj diplomaciji i politici, a koja već u zametku izjeda svaku ozbiljnu hrvatsku vanjsku politiku. „Budi svoj!“ – kako napisa u jednoj pjesmi August Šenoa. Budi suveren, ponosan na sebe, odlučan i hrabar – pa će te i veliki stranci, recimo oni Trumpovi i on osobno, više cijeniti i uvažavati! Ovako će te samo ili prezirati ili te sažalijevati.
Povezano:
Zdravko Gavran/Hrvatsko nebo
