Željko Ivković/Tri desetljeća od obnavljanja slobode na Kupreškoj visoravni

Početkom studenoga, točnije trećeg dana toga mjeseca, od 1994. obilježava se nadnevak oslobađanja Kupresa, grada koga su tzv. JNA i srpske formacije okupirali 10. travnja 1992. U mnogočemu su obje bitke, ali i događanja prije i poslije njih svojevrsni sukus tužne priče o predratnom, ratnom i poratnom stanju u BiH…

Pri pomisli na Kupres danas prvo što može pasti na pamet su hladne zime (koje su zapravo sve blaže zbog globalnog zatopljenja) i najveća crkva u BiH, koja je, baš kao i Gaudijev barcelonski biser od katedrale, još uvijek u izgradnji. Oni malo više skloniji kontempliranju pomislit će na mir, čist zrak, odmor i skijanje, dok će ostali promišljati o teškoj i tegobnoj povijesti ovoga kraja koga od srednjeg vijeka naseljavaju Hrvati…

Prizor ulaska na Kupreška vrata dojmit će svakog putnika prolaznika. Nepregledna ravnica, mnogo lijepih i velikih kuća, isto toliko vikendica, zeleno-sivo „more“ poljana i veliki hram uz magistralnu prometnicu Livno – Bugojno, samo su neke od odlika grada koji se smjestio u Kupreškom polju.Velika je to kraška visoravan koja je našla svoje mjesto istočno od Livanjskog i Glamočkog polja, a sjeverno od Duvanjskog.

Nažalost, sve što je lijepo i na dobroj lokaciji, izaziva zavist, ljubomoru te rađa onu praiskonsku biblijsku bratoubilačku želju. Kupreško polje je zato i u Drugom svjetskom, a i u posljednjem ratu bilo poprište krvavih bitaka…

Napad JNA na Republiku Hrvatsku 1991. uveo je BiH u taj sukob, pogotovo njezine granične dijelove kao što je Bosanska krajina. Taj je prostor služio kao odskočna daska za napade na Hrvatsku te postao „magazinom“ na koji su izvlačene postrojbe i materijalno-tehnička sredstva JNA iz Slovenije i Hrvatske, čiji su zapovjednici bacili oko na strateški položaj Kupresa.

Iako je zveckanje oružjem započela upravo JNA u svibnju 1991. dolaskom oklopne kolone iz Mostara na područje visoravni i njezin razmještaj u okolici Kupresa, vrijeme do travnja 1992. prošlo je uglavnom bez većih problema.

A onda je kobnog 3. travnja 1992. i prije „službenog rata“ započela bitka za Kupres. Formacije koje je vodila krnja JNA imale su oko 6 000 vojnika, s topovima, minobacačima, oklopnim bataljunom te zrakoplovstvom. Kupres je branila matična bojna HVO-a, Trinaesta bojna HOS-a, dragovoljci ZNG-a i branitelji iz Tomislavgrada, Bugojna, Uskoplja, Livna, Posušja, Gruda… Procjene govore oko 2 500, ali slabo naoružanih bojovnika samo s puškama s nešto ručnih raketnih bacača i minobacača.

Svojevrsni ekvilibrij u borbama trajao je nekoliko dana, ali je 6. travnja stiglo oklopništvo iz Knina, a sljedećeg dana angažirana je i 30. pješačka divizija te je probijena obrana. Loše vrijeme i snijeg, koji je pao u noći s 9. na 10. travnja, olakšao je napad te je nakon skoro osam dana borbi slijedio egzodus branitelja koji su se, bez međusobne koordinacije, povukli.

Bio je to prvi ozbiljni sukob hrvatske i srpske vojske u BiH. Razlog hrvatskog neuspjeha uz loše vođenje bila je, u prvom redu, tehnička inferiornost naspram srpske vojske.

Protivnička je strana u tom sukobu pokazala sve ono što će kasnije biti značajka njezina borbenog djelovanja: etničko čišćenje nesrpskog stanovništva, razaranje stambenog fonda, vjerskih objekata…

Kupres je bio okupiran sve do provedbe operacije Cincar koja je trajala od 1. do 3. studenoga 1994. U njoj su udruženim snagama HVO-a i Armije BiH oslobođeni veći dijelovi Kupreške visoravni. Akcija koja je dobila ime prema planini koja dijeli Kupreško i Glamočko polje i njezinu istoimenom vrhu. Ovo je područje posebno i po tome što je riječ o prvoj združenoj akciji hrvatske i bošnjačke vojskenakon potpisivanja Washingtonskog sporazuma u proljeće 1994.

Djelatnosti na pripremama za izvođenje operacije oslobađanja započele su u srpnju 1994. Plan je bio napasti iz Tomislavgrada i Rame, dok je Armija BiH trebala krenuti iz Bugojna. S hrvatske strane napad je izvela 2. gardijska brigada HVO-a, dok je s bošnjačke bio u odgovornosti 7. korpus Armije BiH koji je, nešto ranije, 22. listopada 1994. ugrozio Kupres. Već prvoga dana oslobođena su Ravanjska vrata kao i nekoliko sela. Srpske snage bile su dobro inženjerijski utvrđene, a u dvije i pol godine okupacije dodatno su se osigurale minskim poljima u međuprostorima tako da zadatak nije bio nimalo lagan.

I dok su na desnom pravcu napada preko Zanaglinske šume išle snage predvođene 1. gardijskom brigadom Ante Bruno Bušić i 1. hrvatskim gardijskim zdrugom, koji se uključio u borbe 2. studenoga, na središnjem pravcu napada preko Malovana djelovao je 22. diverzantski odred. Njega je 2. studenog zamijenila Specijalna policija MUP-a Hrvatske Republike Herceg-Bosne.

Upravo su oni, zahvaljujući pomacima snaga na lijevom i desnom boku, nakon dvodnevnih žestokih borbi ušli u oslobođeni Kupres. S lijeve strane bok su im osigurale snage 2. gardijske brigade HVO-a (ojačane s dva voda Specijalne policije MUP-a HR-HB).

Uloga 1. hrvatskog gardijskog zdruga bila je bitna jer je upravo ta postrojba uspostavila dodir s Armijom BiH iznad Kupresa. U večernjim satima, 3. studenoga s pripadnicima donedavno neprijateljske vojske susret je ostvaren na profesionalan način. Time se želio izbjeći mogući ponovni sukob između HVO-a i Armije BiH ako bi zadaću izvršila neka od lokalnih postrojbi.

Srpske snage bile su razbijene, oslobođeno je oko 600 km² prostora u prvoj većoj oslobodilačkoj operaciji nakon 1992. U borbama su sudjelovala 6 202 pripadnika HVO-a iz 15 postrojbi. Njih devet u ovoj je operaciji položilo život, dok su 33 ranjena.

Sjeverozapadni dio Kupreškog polja ostao je pod nadzorom srpskih snaga, međutimmit o nepobjedivosti srpske vojske je srušen, što je iznimno pozitivno djelovalo na hrvatske snage.

Operacija Cincar ujedno je bila uvod u hrvatske oslobodilačke akcije koje su uslijedile: Zima ’94., Skok 1, Skok 2, Ljeto ’95., Oluja, Maestral te posljednja Južni Potez kada je hrvatska vojska došla na samo 23 kilometra od Banje Luke, nakon čega su oružje zamijenili politički pritisci, diplomacija te mirovni pregovori koji su rezultirali prihvaćanjem Daytonskog sporazuma 21. studenoga 1995.

Oslobađanje šireg kupreškog područja bilo je strateški važno zbog povratka protjeranog stanovništva, konačna otklanjanja mogućnosti srpskog napada prema Šujici te Livnu i Tomislavgradu i na kraju pobjedonosnom hodu prema središtu srpske pobune u Kninu.

Želeći razgovarati s onima koji su svjedočili svim događanjima na Kupreškom polju, kontaktirali smo predsjednika Udruge dragovoljaca i veterana Domovinskog rata Ivu Turaliju.

Ivo je rođen u Otinovcima na Kupresu 1961. Kada je rat počeo, bio je član Kupreške bojne. „Tih desetak dana borbi na Kupresu bili su teški. Nismo imali naoružanja, a bili smo spremni pred tenkove izići s jednom zoljom i ručnim bacačem s dva punjenja. Neprijatelj je bio daleko naoružaniji u oklopu i dalekometnom oružju. Očekivali smo pomoć iz Hrvatske, ali je sve kasnilo i završilo je kako je završilo. Nakon poraza povukli smo se do Tomislavgrada i onda smo postali Treća brigada bojne Kralj Tomislav. Potom smo pod tim imenom djelovali sve do kraja 1993. kada je došlo do preustroja u gardijske i domobranske brigade. Onda je naša bojna dobila zadaću biti nositeljem ustroja za 55. domobransku pukovniju“, kazao nam je Ivo napominjući kako je tada postao njezin zapovjednik, a činile su je Prva bojna Kupres, Druga bojna Jajce i Treća bojna Bugojno.

„Tri ‘izbjeglička’ grada činila su tu pukovniju. Imali smo više od 1 000 vojnika. Obavljali smo sve zadaće po terenu i izvršavali zapovijed zbornog područja. Dočekali smo 1. studenoga 1994. kada smo saznali kako ćemo sudjelovati u vojno-redarstvenoj operaciji oslobađanja Kupresa. Tada nitko od naše postrojbe nije bio sretniji“, rekao je naš sugovornik ističući da ništa nije bilo ravno ulasku u taj grad. „To je bila neopisiva sreća. Ni danas nemam riječi o njoj pričati“, ustvrdio je Turalija te istaknuo kako su 30 godina poslije sretni zbog slobode koju su izborili, ali i tužni zbog sveukupna stanja koje je zadesilo hrvatski narod. „Sreća je zbog slobode, a žal jer nismo napravili ništa posebno da bismo zadržali omladinu i ostalo civilno stanovništvo. Politike su nas razjedinile i posvađale“, naglasio je dodajući kako živi i planira umrijeti na Kupresu, ali s mišlju „u ratu smo dobili, a u miru izgubili“.

„Imam dvoje djece, ali ne vidim da će se ijedno vratiti na Kupres i živjeti sa mnom ovdje. Svi koji završe školu, odlaze. Jedino oni koji završe nešto oko šumarstva, dobiju posao, a ostali se nemaju gdje zaposliti“, rekao je na kraju Ivo Turalija tvrdeći da 1992. nisu ni mogli pretpostavljati kakva će situacija biti poslije 30 godina.

„Tada su nam bili neprijatelji Srbi i Muslimani, a danas između sebe. Neprijatelj je veći onaj u drugoj stranci, nego u ratu što su bili pravi neprijatelji“, ustvrdio je ističući kako Kuprešaci svaki rat izbore i poslije svakog rata se vraćaju.

Promišljajući o budućnosti i proslavi pola stoljeća od oslobođenja Kupresa, iznio je slutnju kako ne misli da će je dočekati živ te dodao „danas nas ima 2 000, a daj, Bože, da nas bude 200 za 25 godina“.

Možemo zaključiti da Kupres ima vrlo bogatu i slavnu prošlost koja samo može biti jamstvo za uspješnu budućnost. Kakva će ona biti, uz Božju pomoć, ostaje za vidjeti. To je zadatak svih političkih predstavnika i javnih osoba, vjernika-laika te Crkve.

Piše: Željko Ivković, Katolički tjednik

nedjelja.ba / Hrvatsko nebo