Slomu obrane hrvatskih branitelja prethodilo sedam mjeseci „pakla na zemlji“, uslijedio je masovan egzodus

Navršile su se 32. godine od pada Jajca i Pougarja

„Otpor srpskom agresoru uspijevamo pružati sve do sredine kolovoza, do Velike Gospe. Tada se povlačimo prema Jajcu sve do pada najprije Jajca krajem listopada, a potom i Dobretića početkom studenog 1992. godine“, ispričao nam je jedan od glavnih organizatora obrane Pougarja.

Krajem listopada i početkom studenog 1992. godine u ruke srpskom agresoru pali su Jajce i Pougarje, odnosno područje današnje općine Dobretići formirane nakon rata. Srpska agresija na Jajce počinje u proljeće 1992. godine. Nakon pada Kupresa, srpske snage povećavaju broj vojnika na položajima oko Jajca i Dobretića i pripremaju napad. Počinje operacija Vrbas 92. čiji je cilj bio zauzeti Jajce zbog njegovog strateškog značaja i pozicije. JNA je prije napada na Jajce s pobunjenim Srbima ovladava Donjim Vakufom i svim selima koja su nastanjena većinskim muslimanskim stanovništvom iz pravca Mrkonjić Grada, Šipova i Donjeg Vakufa te se obrana Jajca formira na rubovima sela nastanjenih hrvatskim stanovništvom.

Uvod u srpsku agresiju na Pougarje i sela koja danas pripadaju općini Dobretići bilo je dolazak postrojbi JNA na položaje na planini Vlašić na čijim obroncima je smješteno i Pougarje, skup sela uz rijeku Ugar, danas prirodnu granicu entiteta Federacije BiH i Republike Srpske. Okruženi s JNA iz pravca Gostilja, odnosno Travnika s jedne i Donjeg Vakufa s druge strane, Hrvati Pougarja našli su se najprije u polu okruženju. U potpunom okruženju i iz pravca Skender Vakufa bili su od veljače 1992. godine sve do sloma obrane i progona hrvatskog stanovništva iz Pougarja, početka studenog 1992. godine. „Otpor srpskom agresoru uspijevamo pružati sve do sredine kolovoza, do Velike Gospe. Tada se povlačimo prema Jajcu sve do pada najprije Jajca krajem listopada, a potom i Dobretića početkom studenog 1992. godine“, ispričao nam je Tadija Šugić, jedan od glavnih organizatora obrane Pougarja.

Najintenzivnije napade na Jajce JNA izvodi u kolovozu 1992. godine kada je na Kraljevski grad znalo pasti i do tri tisuće projektila dnevno, sa zemlje ali i zraka. Najteži dani za Jajčane događaju se nakon pada Ćaning Polja i povlačenja na nižu crtu obrane Vrbica. Jajce se tada našlo na udaru sa svih strana, a cilj je bio slomiti otpor kojeg su pružali hrvatski branitelji. Nakon što 24. i 25. listopada 1992. godine pada i crta obrane Vrbica, daljna obrana Jajca postaje nemoguća misija. „Padaju linije, pa se vraćaju, borba prsa u prsa. Sve nas je manje sposobno za borbu, gine se, puno je ranjenih, krv posvuda, čini mi se da su i Vrbas i Pliva krvavi. Sve se poduzima što se može, ali smo došli do nemogućeg. Nažalost, grad mora pasti. Organizirali smo sve što smo mogli, duge kolone svijeta, starci, djeca, vojska mora krenut putem spasa i u nepoznato“ dio je izvješća Ivana Jakovljevića Bećara kojeg je radiom vezom prenio Dariju Kordiću 30. listopada 1992. godine.

Nakon što je postalo jasno da se Jajce može obraniti, jedino o čemu se tada razmišlja je kako spasiti ljudske živote oko 30 tisuća stanovnika. Branitelji kreću u najtužniju misiju, izvlačenja civila nakon koje i sami teška srca ali s olakšanjem napuštaju Jajce. Svaka od bojni jajačkog HVO-a na sebe preuzima dio tereta izvlačenja ljudi da bi i sami posljednji napustili Grad na Plivi u koji 29. i 30. listopada 1992. godine ulazi Vojska Republike Srpske. „Doživjeli smo poraz, izgubili smo bitku za Jajce, ali svjesni svih povijesnih činjenica rekli smo sebi da nismo izgubili rat“, sjećanje je pukovnika Ive Šimunovića na okolnosti pada Jajca. Među posljednjim koji napuštaju već okupirani grad bila su trojica branitelja Juro i Ivan Crnoja te Berislav Vujeva.. „Sjedili smo na stepenicama vojarne u selu Divičani i dobili smo zadaću dignuti u zrak skladišta streljiva i eksploziva koje nismo mogli ponijet sa sobom. Srpski vojnici su ušli u grad paleći sve pred sobom dok se naša vojska povlačila zajedno sa ogromnom rijekom civila. Odjednom je zavladala potpuna tišina, nisu padale granate niti se čula pucnjava. Odvezana stoka uokolo je hodala slobodno i zadovoljno pasla na nepokošenim livadama. Sve je podsjećalo na prelijepi jesenji dan i rat taj jedan trenutak kao da nije postojao. Čekali smo da svi odu, a kad više nikoga nije bilo, aktivirali smo eksploziv i otišli. Zatresla se zemlja, a eksplozija je nakratko narušila okolnu idilu. Sve je ubrzo ponovo utonulo u mir i tišinu. Bili smo tako među posljednjim vojnicima koji su napustili Jajce. Nismo se osvrnuli. Učinili smo sve što smo mogli“, opisao je trenutak povlačenja iz Jajca Berislav Vujeva.

Nepune tri godine poslije, u rujnu 1995. Godine, Jajce i Pougarje oslobođeni su u vojno redarstvenoj operaciji „Maestral“.

vecernji.ba / Hrvatsko nebo