Josip Vajdner/Je li terorizam u Bos. Krupi povezan s islamizmom?
Od životne važnosti, ako se utvrde okolnosti u Bosanskoj Krupi koje ukazuju na poveznicu s religijskim ekstremizmom, ne skrivati ih nego jasno prikazati i osuditi kako bi se problem rješavao na razini pobijanja ideja, a ne „dekreta“ zabrane.
Datum 24. listopada 2024. ostat će crnim slovima upisan u kroniku Bosanske Krupe, kao i cijele BiH. Toga je dana, u večernjim satima, oko 21:00 h 15-godišnjak ušao u policijsku postaju te jednoga policajca ubio, a drugoga ranio, prije negoli je svladan.
Život je izgubio Ognjen Maran iz Bosanskog Novog, dok je ranjen Avdo Hasanović iz Bosanske Krupe. Tužiteljstvo Unsko-sanskog kantona ovaj je tragični događaj okvalificiralo kao teroristički čin.
Bezbroj pitanja
Stanovnici ovoga gradića, smještenog na sjeverozapadu Bosne, u srcu ponosne Bosanske Krajine, ostali su šokirani, s puno više pitanja negoli ikakvih mišljenja. I ne samo oni: cjelokupna je bh. javnost – a preko nje i ono što se naziva „region” – zatečena te s pravom traži od nadležnih institucija odgovore. U prvom redu o motivima napada, a onda i o cjelokupnoj pozadini. Jer, kako uopće pojmiti da dječak, inicijala S.E., od nepunih 15 godina života, koji bi se prema svim zdravorazumskim parametrima, u toj tinejdžerskoj dobi trebao zanimati, ako ne za školu onda za: sport, glazbu, zabavu, djevojke, neki hobi… uzme nož te nasrne na policiju? Što takvo mlado biće može nagnati na čin koji će mu obilježiti cijeli život? Je li moguće da je već u tom uzrastu upao u probleme s drogama i alkoholom; je li predmet manipulacija starijih pomračenih umova; je li žrtva nekog od mnogovrsnih „izazova“ koji se pojavljuju na društvenim mrežama…? Naprosto, upitnika je bezbroj.
Zbog toga je od krucijalne važnosti da nadležni ponude smjerokaze istinitih odgovora kako bi se javnost umirila, a onda i vladajuće političke strukture prisilile da reagiraju adekvatno.
Terorizam s islamističkom pozadinom?
Ono što je, prateći ovaj tragični slučaj, odmah uočljivo jest polariziranje prema religijsko-etničkom ključu. Naime, svi odreda bošnjački dužnosnici – počevši od najnižih pa do državnih razina vlasti – uporno su izbjegavali išta kazati je li događaj povezan s religijskim fanatizmom tj. je li maloljetni ubojica bio indoktriniran ekstremističkim islamizmom i ima li veze s vehabijskim pokretom. Na drugoj pak strani, srpski sugovornici poput državnoga ministra sigurnosti Nenada Nešića, odmah su ukazivali da je riječ o terorističkom činu s islamističkom pozadinom.
Istini za volju, konferencija za novinstvo koju su u Bihaću 25. listopada prije podne organizirali tamošnji kantonalni MUP i tužiteljstvo, bila je pravi fijasko i školski primjer kako se to ne treba raditi: jer su sva bitna pitanja (poput gore nabrojanih) ostala neodgovorena, sa smušenim objašnjenjima zašto se još „ništa ne zna“ – iako je obznanjena kvalifikacija čina kao terorizam. Odatle se zbilja nameće zaključak kako su u pravu oni koji upućuju na religijski ekstremizam. Poglavito što Bosna i Hercegovina već ima žalosno iskustvo takvih terorističkih akcija.
Teroristički čini u poslijeratnoj BiH
Mostar 1997.
Kronologija tih tragičnih događaja vodi do Mostara u prvim godinama poraća. Naime, u Splitskoj ulici, ispred zgrade Policijske uprave Mostar i zgrade bivšeg MUP-a Herceg-Bosne, 18. rujna 1997. aktivirana je eksplozivna naprava koja je teže i lakše ozlijedila 29 osoba (od toga tri policajca) te uništila 120 stanova i isto toliko automobila. Odgovorni za ovaj zločin bio je Ahmed Zuhaira Handal iz Sudana i petorica njegovih pomagača. Na sudskom procesu 1998. dotični je u odsutnosti osuđen na 10 godina zatvora, a Ali Ahmed Ali Hamad (iz Bahreina) dobio je osam i Nebil Ali Hil, zvani Abu Jemen, pet godina zatvora.
Bugojno 2010.
S još tragičnijim posljedicama bio je teroristički napad na Policijsku postaju Bugojno, 27. lipnja 2010. kada je smrtno stradao policajac Tarik Ljubuškić, teško ozlijeđena policajka Edina Hindić, a lakše još pet policajaca. Kao organizator i izvršitelj na 35 godina zatvora osuđen je Haris Čaušević, a njegov (navodni) pomagač Naser Palislamović oslobođen. Tada se na sudu moglo čuti o sastancima koje je organizirao Rijad Rustempašić (osuđen na četiri i pol godine zatvora zbog planiranih terorističkih aktivnosti), na kojima se govorilo o „džihadu, vrbovanju štićenika, stvaranju šerijatske BiH, ali i o napadu na Bošnjake i političare koji su se odmakli od islama“.
Sarajevo 2011.
Uslijedio je „nadrealni“ čin Mevlida Jašarevića u Sarajevu, koji je u pol bijela dana 28. listopada 2011. pucao na zgradu Veleposlanstva SAD-a te teško ranio policajca Mirsada Velića. Prethodno je na dva DVD-a snimio oproštajnu poruku u kojoj je naveo kako „namjerava prisiliti strane vlade da promijene svoj odnos prema muslimanima u svijetu“. Osuđen je na 15 godina zatvora.
Zvornik 2015.
Zatim, dok se Bosna i Hercegovina pripremala dočekati papu Franju, u Zvorniku je 24-godišnji Nerdin Ibrić, 27. travnja 2015. u policijskoj postaji ubio policajca Dragana Đurića i ranio još dvojicu prije nego su ga usmrtili.
Poveznica svim navedenim teroristima jest islamizam, odnosno to što su bili članovi vehabijskoga pokreta kojega su na bosansko tlo tijekom posljednjega rata donijeli mudžahedini pristigli iz islamskih zemalja. Njima je – uzgred budi rečeno – bivši reisul-ulema Islamske zajednice Mustafa ef. Cerić tepao kako su to „novi muslimani“, koji su u međuvremenu stvorili i niz „paradžemata“ izvan sustava Islamske zajednice. Zbog toga – a prema izreci da „onaj koga su zmije ujedale i guštera se plaši“ – nije čudno što se i najnoviji teroristički čin u Bosanskoj Krupi povezuje s ekstremističkom interpretacijom islama.
Problem rješavati na razini pobijanja ideja
Toga, da se razumijemo i ne lažemo, u puno većoj mjeri ima u mnogim zemljama zapadne Europe nego u BiH. No, problemi ovakve vrste koji se nažalost „redovito“ javljaju u Velikoj Britaniji, Francuskoj, Njemačkoj, Belgiji, Nizozemskoj, Švedskoj… guraju se pod tepih kako se „društvo ne bi uznemiravalo“. A kao rezultat toga postoje u pojedinim gradovima – de facto – „šerijatski uvjeti življenja“ koji uključuju ne samo molitvene prostore gdje se propagira ekstremizam, nego i „šerijatsku policiju“ na ulici. Na taj se način stvara ozračje „tinjajućeg revolta“ koje se odražava na jačanje ekstremne desnice te sve zbilja može rezultirati pravom katastrofom.
Iako u BiH – poglavito u ruralnim krajevima – ima svakakvih pojava religijske i društvene nazadnosti, ipak je nedvojbeno kako se ne može kazati da je ova zemlja „leglo islamističkog terorizma“, jer se navedena europska društva suočavaju s puno većim izazovima nego što su ovi – uistinu tragični, ali po svim parametrima, izolirani – slučajevi terorizma u BiH. Zbog toga je od životne važnosti, ako se utvrde okolnosti u Bosanskoj Krupi koje ukazuju na poveznicu s religijskim ekstremizmom, ne skrivati ih nego jasno prikazati i osuditi – pri čemu sama Islamska zajednica može ponajviše učiniti – kako bi se problem rješavao na razini pobijanja ideja, a ne „dekreta“ zabrane i lakonskoga osuđivanja kao da nas se to sve skupe ne tiče.
PIŠE: Josip Vajdner, Katolički tjednik
nedjelja.ba / Hrvatsko nebo