D. Marinac: Opstrukcija savezništva i sigurnosti Republike Hrvatske
Je li NATO pakt ili savez?
U vrijeme Domovinskog rata, pojam NATO-a imao je posebnu psihološku težinu. Kada bi se prilikom obuke reklo kako je nešto po NATO standardu, to se ambiciozno prihvaćalo i uvažavalo. Tako na primjer kada se slušalo o zbrinjavanju ranjenika što bliže prvoj liniji, tj. vojnog djelovanja, otvarala su se i usta kako bi se bolje čulo. Kada je dolazilo novo pješačko naoružanje zapadnoga podrijetla s “rupičastim“ nišanom, bilo je sumnjičavosti, ali kada su rekli da je to po NATO standardu, kao i streljivo 7.62X51, odmah se prihvaćalo. Ovo se odnosilo na mnoge stvari od odora na dalje.
No, kada je uslijed borbenih djelovanja šireg opsega i reaktivnog narastanja obrambenih snaga snažnije ulazio kadar bivše JNA, došlo je do doktrinarnih pomaka. To se odnosilo na nošenje odore do izgleda vojnika, doktrine djelovanja i dr. Znakovita i zanimljiva je promjena mišljenja vođenja rata kod genijalnoga pokojnog generala Janka Bobetka. On je u dubokoj zrelosti postao zapovjednikom južnog bojišta i u hodu promijenio mišljenje koje je imao jer je pod svoje zapovjedništvom dobio i gardijske brigade, i osvjedočio se u njihovu borbenu vrijednost. Tako da je poštovanje postalo uzajamno.
Promjene su se dogodile promjenom vlasti i “novim“ ustrojem HV-a. Tako s vremenom dolazi do urušavanja mnogih sposobnosti HV-a. Tada su po teritorijalnom principu ustrojeni “korpusi“ koji u Domovinskom ratu nisu postojali. To je sličilo na armijske oblasti. „Korpusima“ se željelo nepotrebno izdužiti linije zapovijedanja tj. povećati operativnu dubinu profesionalnih snaga, koje su ustvari gotove snage i koje prirodno traže brzinu reakcije. To je učinjeno jer su se bojali proslavljenih gardijskih brigada koje su u ratu bile pod ingerencijom Ministarstva obrane, a po tome i pod politikom. Tako se u vojarni “1. gardijske brigada Tigrovi – Croatia” na ulazu u zgradu, koja je veći dio rata bila zapovjedništvo postrojbe po kojoj je imenovana vojarna, “koči“ masivni okrugli mramorni spomenik. Spomenik, ili što već, spominje ništa iz vojne povijesti ili iz rata za slobodu. Možda jedino na destrukciju HV-a.
Izostanak sposobnosti odlučivanja
Iako je Zagrebu na prijedlog Ukrajine održan sastanak Krimske platforme s osnovnom zamisli kreiranja međunarodnih mehanizama za okončanje ruske aneksije Krima, u međuvremenu se dogodila i invazija i pripajanje drugih dijelova Ukrajine. (Sastali su se predsjednici predstavničkih tijela 42 delegacije iz 32 države, sve zajedno oko 400 sudionika). Bila je nazočna i tada još uvijek na svojoj funkciji, gđa. Nancy Pelosi, predsjednica Zastupničkog doma američkog Kongresa. Video vezom se obratio ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski.
Poslije toga Republika Hrvatska nije u Saboru izglasala Odluku o sudjelovanju pripadnika Oružanih snaga RH u misiji EU za vojnu pomoć potpore Ukrajini – EUMAM, koju je usvojilo Vijeće EU. Ovom misijom planirala se obuka 15 000 ukrajinskih vojnika, a do tada se za sudjelovanje pozitivno izjasnilo 17 zemalja članica. Osim što ova misija nije kvalitetno komunicirana u Hrvatskoj, ona je i značajno politizirana kao „alat“ za obračun sastavnica vlasti. Osim toga, pokazala se nesposobnost za donošenje strateških i bitnih odluka, što je već samo po sebi sigurnosni problem.
Sad se ovdje prirodno nameće pitanje, djeluju li naši politički akteri kako djeluju, zaslijepljeni političkim i osobnim animozitetima ili su lutke upravljane izvana, ili su zbog animoziteta podatne za upravljanje. Odnosno, je li naša slabost u strateškom odlučivanju rezultat unutarpolitičke neodgovornosti ili je izvana ostvarena kontrola nad političkim procesima na nacionalnoj razini, kako bi se stvorio utjecaj na nacionalne institucije i na nadnacionalnoj razini.
Ovdje treba dodati kako taj vanjski utjecaj može biti intenzivan ili proaktivan, ali i povremen ili reaktivan kada se aktivira koristeći stalni i intenzivni animozitet između dominantnih političkih aktera, i to u kritičnim momentima. Kao zadnja opcija razumijevanja komuniciranja i djelovanja naših političkih aktera bila bi jedna metoda „dobroga i lošega policajca“, ali u obrambenoj inačici kako bi Republika Hrvatska izbjegla različite pritiske do ultimatuma, kakvih je bilo u našoj kratkoj ali burnoj povijesti kao moderne suverene države. Ovo zadnje, iako nosi izvjesne rizike, izgleda manje izgledno jer traži da je svim političkim akterima dobrobit Republike Hrvatske i javni interes, pa i za one „suprotstavljene“ aktere, na prvom mjestu.
Na nedavnom sastanku na vrhu zemalja jugoistoka Europe “Dubrovačkom samitu“, uz predstavnike Moldavije i Turske, Hrvatska je s Ukrajinom potpisala „krnji“ sporazum o pomoći, te procesuiranju ratnih zločina uslijed nedostatka vojnog dijela kojega je potpisalo 25 država EU, naravno osim Mađarske i Hrvatske. Ovdje je možda najintrigantnija činjenica kako će potpuni sporazum potpisati ili već jesu i zemlje pristupnice Crna Gora i Albanija. Hrvatska je zbog toga ili ne, to proširila i usvajanjem, pa je Vlada predložila a sabornici podržali Zakon o potvrđivanju Sporazuma između Vlade RH i Kabineta ministara Ukrajine o suradnji u području protuminskog djelovanja.
Predsjednikovo rastrojstveno djelovanje
Dan prije Samita, predsjednik je bio u posjetu Crnoj Gori u Boki kotorskoj u Tivtu. Poslije sastanka Brdo-Brijuni, osvrnuo se i na Vladinu zabranu ulaska u Hrvatsku za predsjednika Skupštine Crne Gore Andriju Mandića, potpredsjednika Vlade Aleksu Bečiću i predsjedniku DNP i parlamentarca Milana Kneževića. On je to učinio na sebi svojstven benevolentan način, i to su kritizirali neki mediji i javne osobe. Kako on baš i voli govoriti, rekao je kako neće dopustiti slanje hrvatskih vojnika u Ukrajinu, što je nekritički prenosila velika većina medija u Hrvatskoj.
No, on je nezaustavljivo nastavio kao i uvijek, kako NATO s time, misleći pritom na logističku misiju u Njemačkoj, ulazi u rat u Ukrajini. Što je prenošeno u medijima. A onda je u svojstvenom žaru rekao kako on „zna kako je NATO (…)“ (tri točke kao suzdržavanje, je aktivno prešućivanje, kao kolektivna samozaštita op.a). Stvar je jednostavna, Crna Gora mora postati “krnja“ članica jer joj je šef parlamenta “četnički vojvoda“, a kao takav protivan je Savezu kao takvom, i ne može primati NATO-ove dokumente koji su propisani, jer on ne bi trebao posjedovati potreban sigurnosni certifikat. Kao što ga nije mogao dobiti jedan savjetnik drugoga nam predsjednika. Da stvar za nas bude, recimo pozitivna, kako bi to bilo samo komično, isto bi se trebalo dogoditi i s „našim“ predsjednikom, jer ono što zna, „mora“ znati iz dokumenata. Praksa oratorske deklasifikacije informacija iz zaštićenih dokumenata u NATO-u nije prihvatljiva.
Simbioza ili pakt predsjednika, SDP-a i dijela oporbe i medija
Ovdje se ne radi samo o predsjednikovom soliranju, već on djeluje u simbiozi, kao boljoj ili paktu, kao zloćudnoj varijanti sa SDP-om, i dobrim dijelom medija u Hrvatskoj. Uostalom, kao i u izbornom kršenju Ustava. Tako i u ovoj blamaži oko saborskoga Odbora za obranu, predsjednik zabranjuje govoriti, tj. obrazlagati NATO-vu aktivnost za sigurnosnu i obučnu potporu Ukrajini (NSATU) načelniku Glavnog stožera OS RH, generalu Tihomiru Kundidu, što direktno, što indirektno, pozivajući ga k sebi. On na načelnika Glavnog stožera OSRH gleda kao na neki svoj prirepak, kao da mu je on nadređeni zapovjednik. S bivšim je posjećivao opskurna mjesta s istim takvim događanjima i u šarenom društvu. Načelnik GSOSRH je sam vrh vojnog zapovijedanja. To se vidi i u samoj predviđenoj strukturi zapovijedanja, odnosno zapovijedi u odabranim sposobnostima tj. snagama, vremenskom okviru i odgovornosti. Prema svemu sudeći, predsjednik izdaje naredbe, koje su prema Hrvatskoj enciklopediji opći pravni akt koji donosi tijelo izvršne vlasti (državne uprave) u provedbi zakona. U vojništvu je naredba oblik zapovijedi, najčešće usmene, kojom se nalaže trenutačna ili brza provedba neke jednostavnije zadaće, postupka ili radnje, te ne iziskuje posebnu pripremu za izdavanje ni razmatranje provedbe, ni definiranje elemenata zapovijedi.
Jesmo li čuli cjelovito izvješće SOA-e o predsjedniku?
Predsjednik Odbora za obranu hvali se kako je služio vojsku na HVU, pa kaže kako zna da se zapovjedi ne komentiraju, nego izvršavaju. On jednostavno ne zna kako se pod određenim okolnostima zapovijedi mogu odbiti, ili je to izrekao jer mu dobro zvuči ili misli da je to efektna komunikacija s biračima. Netom prije predsjednik Odbora za unutarnju politiku je rekao kako je po zakonu zatražio informaciju je li točno da Rusi financiraju kampanju Zorana Milanovića i prikuplja li netko te dokaze. Po dolasku izvješća ili odgovora on je u kameru rekao kako je ono u tome dijelu negativno, ostavljajući ipak dojam kako to nije sve. To se moglo jasno osjetiti, verbalno a posebno neverbalno. Unatoč pitanjima novinara, ovo niti jedan medije nije prenio.
Kasnije je premijer poslao pismo SOA-i s više pitanja, želeći stvar dovesti do apsurda. Odgovor je stigao negativan i na javnoj televiziji je prikazan u tipkajućem obliku popraćen naracijom. Uslijedio je energičan odgovor predsjednika o politizaciji SOA-e. Ovo se sve događa pred postavljanje novog ravnatelja SOA-e. Naravno da niti po kriterijima političke ni sigurnosne kulturne nisu bili blagotvorni, komplicirani kondicionali „možda vjerojatno“ ministra vanjskih poslova. Jer takve stvari nisu dio odnosa s medijima, već izvršne vlasti, ponajviše institucija. Nije se teško oteti dojmu kako smo čuli samo manji dio izvješća SOA-e, kojega je naručio SDP-ov Ranko Ostojić. Žele li se SOA-u pretvoriti u trbuhozborca političkih aktera?
Eksploatacija, a ne politizacija Oružanih snaga RH
Možemo i mora se reći kako se događa eksploatacija Oružanih snaga. Ovdje ne smijemo kao društvo i institucije pogriješiti te krađu i izdaju u najtežim trenutcima za zemlju nazivati ratnim profiterstvom, a to imamo i u našim optužnicama i presudama. Zato što je profit legalna i indirektno poželjna ekonomska kategorija i nije u javnome interesu da ju se negativno obilježava. Tako i ovdje ne možemo govoriti samo o politizaciji ili političkoj eksploataciji, jer politika i političko djelovanje je dosegnuta razina društvene interakcije i usklađivanja interesa u društvu. Isti akteri ili njihovi nasljednici koji su producirali medijsku eksploataciju Oružanih snaga i razne oblike interesne eksploatacije vlasti, provođenjem medijskih operacija i operacijama dovođenja u zabludu ili dezinformacijama, sada čine totalnu eksploataciju OSRH.
Vanjskopolitičke i unutarpolitičke dezinformacije širenjem defetizma uz potporu medija
Iako za ulazak u Sjevernoatlantski savez nije bilo referenduma, politička volja kako kroz proces izbora tako i političkih aktera, što potvrđuju i istraživanja javnog mnijenja, bila je pozitivna za punopravno članstvo u Savezu. Građani su jednostavno razumjeli kako su NATO i EU dvije strane iste medalje. Na predsjednikove tvrdnje kako će on spriječiti da hrvatski vojnici odu posredstvom NATO-ve misije u Ukrajinu, predstojnik Ureda predsjednika Orsat Miljenić, na saborskom Odboru za obranu je rekao kako ova misija u Njemačkoj ide, valjda prema uključivanju NATO-a u rat ili odlasku naših vojnika u Ukrajinu.
Ta dovođenja u zabunu predvodi predsjednik. Sada je ključno pitanje, zašto to on radi? Nije isključeno kako je on indirektno upleten u interesne mreže koje se mogu povezati s ruskim interesima ili interesima ruskih dužnosnika ili mogula. Ipak, izvjesnije je kako ga vanjski akteri suptilno aktivno koriste ili se okorištavaju (spominju ga ruski mediji), i to tako da koriste njegove animozitete prema Vladi i njenom predsjedniku, njegovu glad za pozornošću, te karakterne osobine i ostala svojstva obilježja ili mane. Opet treba uzeti u obzir kako je predsjednik jednostavno u izborima, i to je po njemu i za njega važnije od ičega.
Ipak treba nešto reći i nešto u “prilog“ predsjedniku RH Zoranu Milanoviću. Njegovo izrazito protivljenje ciljevima i djelovanjima Vade RH i njenog predsjednika, možda je iz unutarnjeg razloga koji proizlazi iz njegovih unutrašnjih osobina i svojstava tj. karaktera, a iz čega proizlaze njegove mentalne i karakterne osobine. To također nije za društvo bezopasno jer se takve osobe mogu ciljano poticati na takva ponašanja, odnosno upravljati njima. On je odmah po nabavci Rafalea urgirao kako bi se iskoristila ponuda DASD-a kojoj je vrijeme istjecalo, a tiče se nabavke borbenih vozila Bradley. Tako je on na svoj način napadao politike Vlade za koje je procijenio kako su europske s naglaskom na Francusku. To je rijetki primjer korisnosti takvog njegovog reaktivnog protuponašanja.
EU ulaže sredstva za provjeru točnosti i istinitosti vijesti tako da i u nas raste broj takvih projekata i provjeravatelja. No nije jasno kako će se političkim akterima i njihovim “liderima“ prikazati kada obmanjuju javnost, i još važnije, kako će ih se demotivirati u generiranju dezinformacija. Na dnevniku javne televizije u prilogu kako je poštar početnik bacao poštu okolo po smeću, pozvan je i psihijatar da nam pojasni zašto. To je sve u redu, ali nikako nije jasno zašto psihijatri ili barem psiholozi ne komentiraju i političke izjave, posebno one nekontrolirane i koje su bitne za cijelo društvo. To ne bi značilo uplitanje u politiku psihijatrije, nego gola zaštita političkog aktera, ali i javnosti. I da, psihološke ispade bilo koga nije etički, moralno ni profesionalno javno prikazivati.
Darko Marinac
hkv.hr / Hrvatsko nebo