Nataša Božinović: SUSTAV OBRANE OD KULTUROCIDA? NEMA GA!

Vrijeme:9 min, 9 sec

 

Kada su  četničke paravojne formacije i srbijanska oružana sila JNA napadale Hrvatsku, Hrvatska je uložila u svoj oružani sustav, u svoju vojsku da bi se obranila. Jer, klin se klinom izbija. Danas kada se događa kulturocid, poništavanje hrvatske nacije, Hrvatska  bi trebala ulagati u kulturni sustav. I ulaže, samo ne u svoj, nego u onaj koji vrši agresiju. Zamislite situaciju da smo 90ih nabavljali oružje za Srbiju.

Od MK, HAVCa, kazališnih kuća,  glazbenih događanja, raznih izložbi, svih državnih institucija koje daju novčanu potporu, do dno dna Yu novinarčića koji  slave i promoviraju vršenje kulturocida nad Hrvatskom, doslovce svi participiraju u „naoružanju“ kulturnoga sustava Velike Srbije. Iako  grozno, ali od izgradnje 40 srpskih kulturnih centara s imenom i prezimenom, čini mi se još groznije i opasnije ustoličenje drugih „kasarni“ iz kojih idu direktive i upute utapanja hrvatske nacionalne kulture i svijesti. Iz jedne od takvih, već izgrađenih „kasarni“, dolazi i presuda koja je osudila novinara Marka Jurića. A sama presuda je opet u skladu s druge dvije institucije. Predsjedničke i premijerske. Konkretno, podudara se s njihovim izjavama glede koncerta u Imotskome.

Kako dolazi do presude novinaru Marku Juriću?

Prvo dođe do promjene čitavoga društvenoga narativa. Bilo koji velikosrpski sluganski novinar bez problema će etiketirati  novinare Hrvatskoga tjednika ustašama i bilo koju drugu javnu osobu koja se smatra hrvatskim nacionalistom. Mi imamo tri predsjednika po kojima su  više od pola Hrvata ustaše i ne libe se tako etiketirati osobe ili grupacije iz javnoga života. Ako s druge strane čak argumentirano i opravdano, Hrvati etiketiraju nekoga četnikom, riskiraju zatvorsku kaznu. Etikete: ustašofili, crnokošuljaši, nacisti, fašisti, redovito su u vokabularima Mesića i Josipovića. Milanović je još u igri, pa ide na kartu i desnih krkana, te nije toliko dosljedan u tim, kao ni u svim ostalim izjavama. Čas oplete po HOS-u, čas po Puhovskome. Na kartu istih prevaga birača idu i Puljak i Tomašević. Bliže se predsjednički izbori stoga nije loše ponavljati kako dođe do pobjede antihrvata. Kako je izabran Mesić(2 puta), kako Josipović? Kako Milanović?  Tko prevagne? Ili su desni krkani, ili su desni malograđani koji se uhvate za neku njihovu manipulativnu  izjavu koja im odgovara u tome trenutku i zaborave čitavi habitus u kojemu navedene političke vođe obitavaju. A taj habitus je sustav kulturocida nad Hrvatskom, a izabrani navedeni političari su veći ili manji, dobro podmazani, pa stoga i korisni, kotačići. Oni koji ih biraju, oni koji prevagnu,  desni, oni su također sustavni dio kulturocida, samo je bolnije što su njegov gluplji dio. Ali prvo o sofisticiranijem dijelu.

Oikofobi HTV-a 3

Na trećemu programu HTV-3 se niže broj emisija u kojima,  o neupitno hrvatskim  velikanima, počinju filozofirati antihrvati, oikofobi i korisne budale srpskoga sveta. Takvi će vam pričati o  Matošu i njegov boravak u Srbiji i poneko prijateljstvo sa srpskim intelektualcem, istaknuti kao jedinu vrijednost.

I manji poznavatelji Matoša znaju da je Matoš skinuo srpski svet i prije 1918., jer je naime umro 1914. Već tada, boraveći s njima, Matoš srpski tip nacionalizma opisuje kao osvajački u odnosu na mirniji hrvatski. Još tada bolje kuži funkcioniranje srpskoga sveta negoli  kulturno politički  establišment danas, nakon iskustva zajedničke države. Odnosno, možda neki od njih i shvaćaju, pa su u tom slučaju ili četnici, ili  emotivno anacionalni  guzičari, i kao takvi, isto poslušni izvršitelji kulturocida. Ima i infantilnih i berlavih. Svakakvih.

Da ne bi bilo zabune, sami se predstave:“Ivica Puljak. Zemljanin!“, reče jedan od takvih. Ali, zabune opet ima.   Kako i neće. Pa slušajući vrle intelektualce na HRT3, ni Matoš više nije književnik, a kamoli starčevićanac.  Uz Matoša srbofila, buduće generacije imaju priliku upoznati i Matoša mrzitelja Zagreba. Inače, pjesnik obožava svoj Zagreb, ali poneke izjave, izvučene iz konteksta, zlonamjerno se krivo tumače. Radi se o osobnim razočaranjima u ljude i politiku. Dakle, ako malo površno slušate HTV 3, a niste čuli o komu je riječ: te voli Srbe, te voli Beograd, pa mrzi Zagreb…, pomislite: da nije Dežulović, Tomić… Nije. Matoš je. Trebate dobro naćuliti uši kad slušate treći program. Dok si reko keks, i  najveći Hrvat postane čedo. Druga heroina koju su počeli tumačiti „hrvatski intelektualci“ na trećem,  je Ivana Brlić Mažuranić. Ona, da bismo je približili modernome čitatelju, mora egzistirati s modernom heroinom, ugroženom ženom i ugroženom nacijom, feministkinjom i Srpkinjom.

To sve ujedinjuje književnica(nikad čuli) Divna Zečević(1937-2006.). Ona je bila toliko nepravedno „zanemarena“ u našoj književnosti da ju se sada, bok uz bok, mora predstavljati kao sijamsku blizanku Ivane B.M.  Ne mogu se zadovoljiti s osrednjom, s malo više od osrednje književnice, nego hop skok, iz ropotarnice u zvjezdano nebo. Odmah se treba užigosati u nacionalnu memoriju kao vrijednost jednaku I. B. M.  Odnosno, kako su postali bahato bezobzirni, doći će do toga da će se spomen I.B.M bez njene sestre sijamske blizanke D.Z., okarakterizirat  kao isključivi nacionalizam ustašoidne razine. Ne sumnjam da je  gđa Zečević bila vrsna intelektualka, esejistica, kritičarka i teoretičarka hrvatske književnosti. Književne romane i pjesme koje je pisala nikako po vrsti i stilu nemaju veze s I.B.M., ali naslućujem, jer je isforsirano do boli,  veza je u feminističkoj borbi u svijetu muškaraca. U globalnom prijevodu čitaj: u svijetu bijelih hetero muškaraca, a u prijevodu na „zajedničkome“ jeziku čitaj: u svijetu bijelih hetero ustaša. Inače, Divna Zečević devedesetih se izrazila vrlo domoljubno, pa  čovjek i požali za takvim čelnim ljudima srpske manjine. Rekla je: „Moj narod napada moju domovinu.“.

Takvo priznanje hrvatske državotvornosti nikada nećemo čuti od većine Hrvata koji rade na kulturocidu, a kamoli od Srba koji isto rade na istome kulturocidu. Od njih, volim spomenuti Balaševića jer je percipiran kao mirotvorac. Danas je pokojni, ali bi se živ zapalio prije negoli bi rekao nešto slično citiranoj izjavi, jer je prezirao Hrvatsku i Hrvate. Samo to naše budale ne vide. Naravno, ni slučajni Hrvati; Tomić, Dežulović,  Viktor Ivančić, ni mnogi slični,  ne bi ovakvo priznanje iskazali hrvatskoj državi kao književnica i Srpkinja Divna Zečević. Doduše,  i ona je u Osijeku oplela po nacionalizmu općenito. Kao da su hrvatski nacionalizam i srpski, ista stvar. I kao da smo zajedno započeli rat. Tako da i ona pripada istom sustavu kulturocida kojemu je najznačajnija odredba izjednačavanje krivnje za rat. Ali, s obzirom na njen odabir domovine Hrvatske, te zaista njenu moguću književnu vrijednost, ona jest dio hrvatske baštine. Vjerojatno je i više značajna od mnogobrojnih, na lopate produciranih živućih književnika.

Zahvaljujući kulturocidu, mnogi od njih, bez umjetničke kvalitete, bivaju hvaljeni, nagrađivani, izdavani, te reklamirani po istim emisijama na trećem, kao i pokojna Divna Zečević. Problem je što se ona danas revalorizira po zakonitostima kulturocida. Pa i ne znaš kolika je njena istinska umjetnička vrijednost. Postaje heroina samo zato što je Srpkinja i samo zato što ju se šlepa uz Ivanu B. M. jer je cilj skupusati identitetske vrijednosti u bratstvo i jedinstvo.  U takvome sustavu heroinama i herojima hrvatske nacionalnosti oduzima se nacionalnost. Kada je hrvatsko, onda je anacionalno, multikulturalno, ničije a svačije. A kada je srpsko, onda je srpsko. Bošnjačko bošnjačko, i tako redom.

U neiscrpnoj kasarni kulturocidnih bisera, trećemu HTVa, možete naići i na analizu Ive Andrića. Njega je analizirao Nebojša Lujanović.  Na stranu njegova jugoslavenska opcija, pisca mislim,(a možda i analitičara), ali vidim, uvijek smo pažljivi kod piščeva hrvatskoga porijekla. Da ne bi uvrijedili Srbe i Bošnjake. Kad na HTV 3, Ivana Brlić Mažuranić postaje anacionalna, gdje neće biti Ivo Andrić koji se i sam politički očitovao kao korisna srpska budala. U tome sustavu Marija Jurič Zagorka samo je feministica. Nije više ni književnica, a kamoli da je, bojim se reći, hrvatska nacionalistica.

Bujo buja

Od kulturocida možeš se  obraniti jedino izgradnjom kulturnoga sustava. Ne vidim ni temelje. Zato sam okrenula Bujicu. Na njoj,  gle čuda, Ćipe nije gost, ali je glavna tema. Jedno pet minuta čitale su se u Bujici, ko Sveto pismo, degutantne, prostačke uvrede vulgarnih pojedinaca na društvenim mrežama upućene Ćipi. Bujo se ugodno klatio u svojoj fotelji dok je datim prilogom pljucačine, palio Hrvata da ide na Hrvata.  Bujo je, iz zrakoplova se vidi, produkt kulturocida i njegov potpuno nesvjesni izvršitelj. Ovdje ne moram ni spominjati što je do jučer Ćipe značio Bujancu. Pa Kolinda, pa Esih, pa „doktor“ Škoro, pa Zlatko (bio malo out, pa in, pa je sad sa strane), pa Penava, pa Peternel…., lažem, Peternel je još in! Koliko ih je, in-out, čovjek se lako zbuni. Treba znati, danas in, sutra out. Kulturocidni sustav ne producira samo svoje novinare, redatelje, pisce, glazbenike, dajući im lukave zadatke u kojima je cilj rasturiti hrvatsku baštinu i nacionalnu svijest, on se brine i da Bujo buja. Što se njegova scena više širi, manja je mogućnost stvaranja temelja za bilo koji kulturni sustav kao opreku kulturocidu. Slično je i s cajkama. Što se one više šire, manje je prostora za čuti dobru glazbu. Žalosno je, ali tako je.

Kad smo kod zadataka kulturocida, taj sustav kao da nalaže svojim vojnicima određene teme za kulturnu obradu koje bi mogle doprinijeti srpskome svetu, a nikako umjetničkome dojmu. U glavi zamišljam scenarij koji izgleda ko vic, ali zapravo nije daleko od istine. Glavni komesar dijeleći zadatke, veli: „ Mujo, ti ćeš napisati domaći rad s temom o djevojčici Zec…. Ti Fato, ti ćeš napraviti film o njoj, a ti Frljo kazališnu predstavu… „,  pa nastavlja: „ Ti Dana, o svojoj pra, pra, pratetki Budisavljević…, ti Mirane, o padu Vukovara s akcentom na Tuđmanovu izdaju…, ti Nebojša, kratki film o liku iz vlaka,  a ti Haso, .. o,  o o o…., ti bi mog’o o Ljubiši Beari, odgovornome za genocid u Srebrenici,…  osloni se na  knjigu filozofkinje Hanne Arendt o Eichmannu, … banaliziraj,… ma, ma znaš već kako to ide, daj akcent na poništavanju srpske krivnje.“ Onda se Haso brzo pobuni: „Zašto meni Beara i pusta filozofija, daj babo nešto jednostavnije!“. Pa komesarski babo, Bearu tutne Đikiću, a Hasi da domaći o Josipu Reihlu-Kiru. Objasni mu zadatak: „Kir ti je idealna tema u kojoj su Hrvati dokazani negativci…“. Haso se malo zamisli, pa veli:  „Nikad čuo za njega.“, izvuče mobitel, izgugla, pa će ushićeno: „Superiška, lagan domaći rad!“. Komesar nastavi dijeliti zadatke: „Ti-to.., ti-to,… TITO!“.

U ovome scenariju, neka navedena imena su izmišljena, a neka nisu, a svi događaji su istiniti. Ovo zadnje, o Josipu Kiru, zaista postoji roman.  Pisac je dobio zadatak da u svojoj knjizi obradi slučaj Josipa Reihla-Kira  koji je za hrvatsku stranu vodio mirovne pregovore u Osijeku. Ubijen je u srpnju 1991. Nema dvojbe, on jest junak Domovinskoga rata. Ali, stravična činjenica da je ubojica Hrvat, čini mi se, zgodna je za još jednu podmetačinu. Nisam pročitala knjigu, ali slušajući razgovor na HTV3, Koraljke Kirinčić s piscem, tako mi izgleda. Voditeljica Kirinčić  navodi gledatelja koji, ako ništa ne zna o Domovinskome ratu, pomisli da je o Josipu Kiru ovisio opći mir. Kako je jedinoga hrvatskog mirotvorca ubio Hrvat,  Hrvati su  željeli rat. A imali su šansu za mir, koju su, po Koraljkinu shvaćanju, prokockali. I ko nam je kriv!? Molim lijepo!!! Srbi nisu. Ako pogledam još koju Bujicu, i sama ću se uvjeriti u to.

 

Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo