Drugi pišu/Voda nešto nosi… Malo je nama (i) sto Očenaša!

Navijačka poruka iz baroknog grada: „Srebrena Bosno, kolijevko naša, molimo za tebe sto Očenaša“, izazvala je više (žučnih) reakcija negoli Erdoganovo prizivanje Alijina amaneta i slanje pomoći samo (poplavljenim) Bošnjacima.

Niti sedam dana nakon poplava, dakle potkraj prošloga tjedna, još zapravo nije jasno zašto je došlo do tragedije koja je prema službenim (trenutačnim) podatcima, odnijela 23 ljudski život, uz napomenu kako se još nekolicina ljudi vodi kao nestali. Istina, razmjerno je brzo, nakon 3-4 dana, reagirala, u BiH inače glasovita, pravna država. Naime, Tužiteljstvo Hercegovačko-neretvanske županije formiralo je 7. listopada predmet nakon poplava koje su pogodile ovu županiju i odnijele 17 života.

Policija i Tužiteljstvo, kako je priopćeno, provjeravaju brojne informacija s ciljem utvrđivanja svih okolnosti pod kojima se dogodila ova tragedija, s posebnim naglaskom na eventualnu odgovornost i ulogu ljudskog faktora, naročito u odnosu na poslovanje i aktivnosti kamenoloma koji se nalazi u mjestu Donja Jablanica.

Što bi Japanci uradili?

Samo dva dana nakon ove informacije brojni su mediji izvijestili kako je iz Agencije za vodno područje rijeke Save 2. listopada objavljeno upozorenje na moguće poplave na području Krajine u razdoblju od 3. do 6. listopada. Međutim, nije bilo upozorenja za Kiseljak i Fojnicu koji su poplavljeni u noći s 3. na 4. listopada. Slijedom čega se nametnulo pitanje: Zašto je izostalo upozorenje za ova dva srednjobosanska grada koje je poplava potom poharala?!

U Agenciji za vodno područje Jadranskog mora nekoliko sati prije nepogode na svojoj su internetskoj stranici objavili upozorenje na moguće poplave i odrone u nekoliko hercegovačkih gradova među kojima je Jablanica, te ovaj svoj alarm proslijedili Federalnoj novinskoj agenciji. Ni do danas, međutim, nije jasno kakav je protokol komunikacije i reakcije nakon što jedna od entitetskih agencija za vodno područje objavi upozorenje. Kad je riječ o katastrofama, uvijek mi na pamet padne Japan. U ovakvim okolnostima u Zemlji Izlazećeg Sunca ostavke bi podnijeli, u najmanju ruku, resorni ministar i premijer. Da sad ne spominjemo drastičnije poteze kojima su Japanci skloni kad detektiraju osobnu odgovornost…

Netko će odgovarati. Čuj!

U nas, međutim, zamjenik federalnog premijera Vojin Mijatović, kako su to dobro primijetili sarajevski mediji, drži da nije zgodno propitivati odgovornost nadležnih. Štoviše, poručuje kako ne treba lešinariti (?!) uslijed prirodne katastrofe. Skandalozan je, dakako, to stav, ali zapravo ne može taj esdepeovac drugačije kad mu stranački, a i šef u Vladi Nermin Nikšić ne zna puno više o spornome kamenolomu koji je, po svemu sudeći, izravni krivac za tragediju u Donjoj Jablanici.

„Ja sam odmah prvi dan razgovarao s mještanima. Jedni su govorili da je radio, drugi da nije. Povremeno je sigurno nekad u tom razdoblju od 2000. do 2021. i radio. Nadležne službe trebaju sve ispitati i ako postoji kaznena odgovornost, netko će odgovarati“, konstatirao je federalni premijer baš kao da je zbog poplave u dolini Neretvice nestalo struje dva-tri sata.

No kako i nije naročito teško utvrditi što je istina, premijeru je lekciju održao portal Istraga.ba koji je, koristeći Google Earth, uspio dokumentirati strojeve koji su bili aktivni u kamenolomu koji je „posljednje četiri godine bio zatvoren“.  Četiri satelitske fotografije snimljene od 2018. do kolovoza ove godine dokazuje da je iz kamenoloma iznad Donje Jablanice ilegalno eksploatiran granit. Riječ je o godinama kada je tvrtka Sani d.o.o. Jablanica, čiji je vlasnik Dženan Honđo, formalno prestala eksploatirati kamen. Nije, kao što to – abolirajući nadležne – misli Mijatović ovdje riječ o tomu kako je voda samo tako odjedanput krenula, pa eto nitko (onda) nije kriv…

Što ćeš, voda je to…

A na Mijatovićevoj crti je i ministar vanjskih poslova BiH koji u dvije rečenice sam sebi skače u usta. Prvo veli treba slušati struku, a onda govori kao stručnjak pa konstatira kako je ovo posljedica izlijevanja rijeka. „Strašne se stvari događaju i u naprednim europskim zemljama, teško je bilo spriječiti ovakve događaje“, relativizira Elmedin Konaković parafrazirajući Nikšićevu frazu kako je potrebno utvrditi odgovornost pojedinaca. Iako je, eto, voda glavni krivac…

Turska je pomoć jedina – makar do sada – koja je adresirana samo na jednu nacionalnu ili, svejedno, vjersku adresu. I, valjda se Erdogan više svima popeo na glavu s tim „Alijinim amanetom“, pa i nije bilo naročitih reakcija na tu njegovu uspomenu iz listopada 2003.

I, kad je već (nemušto) prozvao struku, kažimo i kako su bh. mediji prvih dana nakon katastrofe uistinu i konzultirali stručnjake. Tako je Tomislav Novosel iz Centra za obranu od poplava Hrvatskih voda kazao kako je, u biti, riječ o kobnoj kombinaciji obilnih oborina i ilegalnog kamenoloma koji se napunio vodom i stvorio prirodnu branu visine 20-ak metara, koja je na kraju popustila. Na pitanje bi li broj žrtava bio manji da nije došlo do loma brane, Novosel je odgovorio kako je „moguće da ne bi bilo nijedne žrtve da se to nije dogodilo, pogotovo jer je do nesreće došlo usred noći“.

Uz to, napomenimo i kako je – kud će suza nego na oko! – do strašne poplave došlo uoči izbora, pa je Konaković kad su ga novinari probudili u subotu ujutro, kazao i kako ne treba novonastalu situaciju politizirati. Dobra je ta nakana šefa bh. diplomacije, ali postoji li išta u Bosni i Hercegovini što nije politizirano?

Žalovanje – svakom svoje

Federalni (pa i šire…) prvak u davanju nemuštih izjava, esdepeovski lider Nikšić, na izvanrednoj je konferenciji za novinstvo 6. lipnja obznanio kako je, u kontaktu s predsjedavajućom Vijeća ministara Borjanom Krišto, upoznat da postoji interes o nacionalnom Danu žalosti. Dobro, zna (naše…) mehanizme, tj. kako takvu odluku na državnoj razini može donijeti samo Vijeće ministara BiH, pa otud takav oprez. Ipak – čuj „postoji interes“?!

Kako bilo, dan nakon što se prvi federalni ministar ponadao kako bi se – eventualno – moglo u cijeloj BiH žalovati, održana je sjednica „državne Vlade“. Epilog očekivan: Dan žalosti nije proglašen zbog toga što za ovaj prijedlog nisu glasovali ministri iz Republike Srpske koja je za utorak, 8. listopada, i prije ove sjednice, proglasila Dan žalosti. Zanimljivo, Vlada Federacije BiH proglasila je još ranije stanje elementarne nepogode. A, evo, nakon što je Banja Luka povukla ovaj potez, i Federacija je proglasila Dan žalosti na svom teritoriju. Moguće je – ma, sve je ovdje moguće! – kako su se federalni čelnici nadali da će ljudske žrtve ganuti eresovskoga vožda te će ovoga puta dopustiti odluku s državnim pečatom. Ali, bio je Milorad Dodik i ovoga puta srca kamena.

Baja odriješio kesu

Mada, uplatio je, dok je još Nikšić propitivao seljane po Donjoj Jablanici je li radio kamenolom i (do) kad, 50 000 maraka pomoći za poplavljene. Pet puta više od, primjerice, košarkaša Dženana Muse te jednako kao i glasoviti Jablaničanin Vahid Halilhodžić.

Pomoć je – i to je, ‘ajmo reći, sreća u nesreći – stigla, i još stiže, sa svih strana. Nekoć, u pokojnoj Jugoslaviji, u sličnim okolnostima, novinski su naslovi bili: „Ujedinjeni u nesreći.“ Danas bi to, međutim, bilo prilično delikatno, gotovo kao prizivanje bivše države. A bilo je i znakovitih poruka, reminiscencija štoviše, na neke epizode iz nedavne bh. prošlosti koje izazivaju različite, ali gotovo nikad pozitivne konotacije. Visoko je tursko izaslanstvo, predvođeno ministrom prometa i infrastrukture Abdulkadirom Uralogluom posjetilo nekoliko dana nakon katastrofe Buturović Polje. Ministar je referirao kako su Uprava za izvanredne situacije Turske, Crveni polumjesec i turska Agencija za međunarodnu suradnju i koordinaciju poduzeli akciju, te da je bilo i bit će učinjeno sve što je potrebno da se rane zaliječe.

Uz ovu reakciju na terenu oglasio se iz Ankare i Recep Tayyip Erdoğan. „Neka se Bog smiluje onima koji su smrtno stradali u poplavama u Bosni i Hercegovini, a ozlijeđenima želim brz oporavak. Kao i do sada, mi ćemo nastaviti biti podrška našoj braći Bošnjacima. Na najbolji mogući način čuvat ćemo amanet koji mi je pred samu smrt, držeći me za ruke u bolničkoj sobi, dao rahmetli Alija“, poručio je turski predsjednik.

Civilizacijski horizonti

Ovo mi djeluje – pa me i raduje – kao preinaka ranijega Erdoganova svjedočenja o posljednjim Alijinim danima i njegovoj ulozi u njima. Mislilo se, naime, kako je Izetbegović I. (vaskoliku) Bosnu i Hercegovinu ostavio na brigu Turskoj, a evo sada je dojam kako je budući rahmetlija bratu Recepu povjerio (samo) Bošnjake. Zapravo, to je (nekako) i logično budući da je prije nekoliko godina govoreći, što inače čini razmjerno često, o tome događaju, jedan od posljednjih sugovornika „prvog predsjednika“ kazao:„Činjenica da je Bosnu dao (biva Alija) u amanet Turskoj, manifest je njegova civilizacijskog horizonta. Jer, Alija je vidio i znao da muslimani jedino jedinstveni, u zajedništvu i solidarizirajući se jedni s drugima, mogu ostvariti svoju civilizacijsku misao.“ Pa, valjda – nadovezao bih se na ovu dirljivu misao – i s poplavama mogu izići na kraj.

Inače, turska je pomoć jedina – makar do sada – koja je adresirana samo na jednu nacionalnu ili, svejedno, vjersku adresu. I, valjda se Erdogan više svima popeo na glavu s tim „Alijinim amanetom“, pa i nije bilo naročitih reakcija na tu njegovu uspomenu iz listopada 2003. Više je, posebice po društvenim mrežama, buke izazvao transparent u Varaždinu, na nogometnoj utakmici Hrvatske nogometne lige između domaćina i Dinama. „Srebrena Bosno, kolijevko naša, molimo za tebe sto Očenaša“, napisali su Bad Blue Boysi. Što je, sve u svemu, ocijenjeno kao svojatanje Bosne. A kad bih htio biti ciničan, mogao bih kazati i kako je Tuđman Boysima u amanet ostavio Bosnu – makar, eto, Srebrenu…

Ma – pokazala je to i ova katastrofalna poplava – malo je nama sto Očenaša!

Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik

nedjelja.ba / Hrvatsko nebo