Vladimir Trkmić: Imati Isusov gard

Vrijeme:7 min, 2 sec

 

Više od izvršavanja Zapovijedi

Stvarno stanje

Kod nas se kod nekih katolika u Hrvatskoj, i u širem spektru razmišljanja i narativu pomalo čudnog katoliciteta nekako uvriježilo mišljenje da je dobar katolik onaj koji se drži onog osnovnog, a to su Zapovijedi Božje. Tako će vam netko od vrlih katolika u razgovoru reći: „Ja sam dobar katolik, nisam nikoga ubio, nikome ne želim zlo i nikome nisam ništa ukrao.“ I tu će stati daljnja njegova naracija, daljnji govor o osobnom katoličkom vjeroispovijedanju. Nažalost takvih je samodopadnih vjernika veliki broj u našem nacionalnom korpusu. I to u svim sferama društva i crkvenog života. Dakako da je to vidljivo kod laika i kod „crkvenjaka“, osoba posvećenog života. Deset Božjih zapovijedi držim, i to je to…dalje me nemoj propitkivati… I još će se k tome, k toj tvrdnji naći onih samodopadnih laika koji kažu: „Možda sam ja čak bolji katolik od mog župnika, ili onog tamo redovnika ili redovnice.“ U tom kolopletu vezanja samo uz Zapovijedi i ništa više, bolje, duhovnije, žustrije, osobno katoličanstvo živi veliki broj vjernika u Hrvatskoj.

Isus i bogati mladić

Svi znamo onu priču o bogatom mladiću i Isusu koji je htio steći vječni život. Isus pita mladića: Zapovijedi znadeš…. A ovaj mu odgovori da ih zna i vrši. Isus mu na to u razgovoru kaže: „Jedno ti nedostaje… idi prodaj to što imaš i idi za mnom.“ Taj primjer jasno pokazuje da se Zapovijedi mogu držati, izvršavati, obdržavati, ali da one nisu te koje su punina, ili dostatne za osobnu sreću i ostvarenje Kraljevstva Božjeg u punini. Nastaje dakako pitanje: „Što je to Isus poručio mladiću kada mu je rekao…idi prodaj sve što imaš i idi za mnom.“ Rekli bismo da je od njega htio učiniti vjernog i savjesnijeg nasljedovatelja, apostola, redovnika. To bi bio prvi zaključak. Neki drugi i možda blaži zaključak mogao bi biti da mu je htio poručiti da iznad obdržavanja tih Deset Božjih zapovijedi traži višu duhovnu dimenziju vjere i življenja po vjeri.

Hrvatsko katoličko društvo

Prema statističkom broju, postocima katolika u HR mogli bismo reći da je hrvatsko društvo katoličko društvo. Jer u njemu je po kršenju oko, i možda preko 80% katolika. No, stvarnost je sasvim drugačija po kršćanskom mentalitetu viđenom na društvenoj sceni. Slika stvarne katoličke populacije u Hrvatskoj je postala sasvim drugačija u posljednje vrijeme, pogotovo sa dolaskom velikog broja stranih radnika u Hrvatsku. Slika Hrvatske se strahovito izmijenila u posljednjem desetljeću. Veliki broj mladih, mladih obitelji u najboljoj životnoj dobi napustili su domovinu i zamijenili ga sa životom u zapadnim zemljama Europe. Neki kažu da je riječ čak o oko 400 tisuća osoba koje su migrirale . Time se izgubila cjelovita vitalnost hrvatskog naroda, pa tako i duhovna vitalnost mnogih župa, biskupija i Katoličke crkve u Hrvata.

Tako sada imamo veći broj novostvorenih biskupija nego nekada, a manji broj vjernika, novih župa, a manje pastoralaca, manje svećenika, redovnika i župnika. Svećenički i redovnički pomladak je u fazi osnovnog pokrivanja postojećih službi, ali ne kao nekad prije 50 godina sa „viškom duhovnih zvanja“. U domovini imamo pretežito samo katolički puk zrele dobi sa malo mladih i djece, a sve više su nam ruralne župe na ivici osnovnog egzistiranja. A to znači da su te župe u situaciji u kojoj je teško imati sve ono što može i treba imati vitalna župa: razni zborovi, razna pastoralna tijela i vijeća, karitativna, ekonomska, pastoralna, itd. Gradovi su još uvijek u mogućnosti za vitalan pastoral, za razne župne aktivnosti.

Ono što postaje bolno jest činjenica da on nacionalne samostalnosti nismo stvorili katoličko javno mnijenje u Hrvatskoj. A kako ćemo ga i stvoriti kad imamo realno gledano premali broj vjernika svih profesija koji nisu daleko odmakli od obdržavanja onog osnovnog, a to su Zapovijedi. Moramo priznati da nemamo niti katolički profilirane udruge, političke stranke koje bi osim „ katoličke šminke“ uoči izbora zastupali katolički moral i stvarali katoličko ozračje u hrvatskom društvu. Radi stjecanja simpatija u hrvatskom društvu neke političke stranke započnu svoje djelovanje sa dobrim idejama vezanim uz katolicitet svojih članova, a već u prvom savezu sa nekom strankom na vlasti se toga katoliciteta odreknu. Obećanja i programi se odbace, jer je slađa vlast od osnovnih načela. Nema postojanosti zastupanja osnovnih katoličkih smjernica baš ni kod jedne stranke u HR, jer je slađe i unosnije biti globalist i briselski igrač.

Odsutnost jednostavnosti i poniznosti

Kad netko kaže: „Ja sam dobar katolik, nisam nikoga ubio, nikome ne želim zlo i nikome nisam ništa ukrao“ to miriše na bahatost, samodostatnost. Nema završenog, savršenog, dobrog katolika. Svi mi rastemo u vjeri! Nije izvršavanje i obdržavanje osnovnih Zapovijedi vrhunac osobne vjere. Zar nije bahatost također reći: „Možda sam ja čak bolji katolik od mog župnika, ili onog tamo redovnika?“ Tko ti daje pravo da sebe mjeriš i uspoređuješ sa nekim drugim? Gdje nam je poniznost? Treća stvar koja je za mene vrlo važna je nedosljednost zastupanja katoličkog društvenog nauka i morala u hrvatskom društvu. Svi kao da egzistiramo prema načelu: „Ne bi se nikome htio zamjeriti.“ Pa tako se laici dovoljno ne bore protiv raznih vrsta zla u svojim sredinama, tamo gdje rade, na poslu. Tako nitko nikoga ne korigira, ne opominje, ili ako to čini onda je to bojažljivo jer to nije u modi.

A „crkvenjaci“, službenici Crkve kao da se ne bi htjeli zamjeriti nekim „lokalnim moćnicima“, a to bi trebali činiti. Ma, kud ćeš ih kritizirati kad su ti oni mogući donatori i sponzori. Na pamet mi pada sv. Ante. Svi volimo i častimo sv. Antu koji je svetac svega svijeta, divimo se njegovim čudima, nastojimo ga nasljedovati u onom što nam trenutno treba i paše. A to je neka pomoć u bolesti, pomoć duhovne ili neke druge naravi. A vrlo malo je onih koji bi poželjeli nasljedovati sv. Antu u borbi sa raznim zlim potezima nekih ljudi. Vjerojatno znamo da je sv. Ante hrabro bio protiv svake vrste nedosljednosti svojih suvremenika, pogotovo iskorištavanja malog čovjeka. Da je žestoko bio protiv lihvara i onih koji nisu poštivali dostojanstvo čovjeka, dostojanstvo žene. Nedostaje nam ta borbenost sa onim što ne valja a okružuje nas. Plašimo se izložiti svoje ime i prezime za dobrobit čovjeka. „Ah, zašto da se ja založim za nešto zbog čega će me okolina suditi, a možda i osuditi i prezirati.

Drugi svetac, sv. Padre Pio je zgodno rekao: „Volite i vježbajte jednostavnost i poniznost. Ne brinite o osudama svijeta jer ako svijet nema što reći protiv nas, ne bismo bili istinske Božje sluge.“ Jesmo li kada te rečenice bili svjesni? Nisi dobar katolik ako si oko sebe stvorio dobru ljušturu pa nema nitko ništa protiv tebe. Nisi dobar katolik, „ako se za tobom ne praši“. Moraš reagirati kada ti tvoj bližnji kao katolik ne živi i ne djeluje kao katolik. U tome nam je bio divan primjer blaženi kardinal A. Stepinac. Neustrašiv pred vlastima, neustrašiv u propovijedanju protiv grijeha hrvatskog naroda, pogotovo protiv bogohulne psovke.

Što je to nešto više?

Nešto više od izvršavanja i obdržavanja Božjih zapovijedi je u onome što znači pojam gard. Imati stav i karakter značilo bi konstantno iz dana u dan poprimati Isusov „gard“, njegovo držanje u različitim životnim situacijama. Takav način djelovanja je zgodno opisan latinskim jezikom kao „modus operandi“ način djelovanja. Kad kažemo da bi svatko od nas trebao poprimati Isusov „gard“, to bi značilo biti stalno dinamičan u osvajanju Isusovog svjetonazora, nauka, njegovog mentalnog sklopa, vrijednosnog suda i sustava, karaktera, obrasca ponašanja, mentaliteta, autoriteta, moralnog kodeksa, načina nastupanja, senzibiliteta, odnosa prema ljudima, izričaja, imidža, kreda (onog što vjerujem), načina razmišljanja. To pak dakako nije lako. To je trajni proces. Proces koji nema kraja, koji se stječe, usvaja, korigira sakramentalnim životom.

Tvrdnji „Ja sam dobar katolik, nisam nikoga ubio, nikome ne želim zlo i nikome nisam ništa ukrao“ nema tu mjesta. Ona je neodrživa ili ako je već izrečena onda je podložna stalnoj promjeni, novim nadahnućima Duha Svetoga. A u tom slučaju počinje obuzimati cjeloviti moj bitak sa vječitom željom da mogu biti još bolji u svim segmentima vjeroispovijedanja i ljudskog djelovanja. Po logici stjecanja Isusovog „garda“ nema dobrih, zrelih, savršenih vjernika, vjernika bez mana. Kada bi se vodili tom logikom bilo bi dakako manje zla svake vrste u Hrvatskoj. Bilo bi manje ponašanja koje nije u skladu sa kršćanskim sustavom razmišljanja. Tada bi u Hrvatskoj postojalo jasno i snažnije katoličko javno mnijenje. Raskorak između onog što jesmo i što bi trebali biti je velik, ali nije nepremostiv. Nastoj biti nešto više od izvršavatelja i obdržavatelja osnovnih Božjih zapovijedi.

 

Hrvatsko nebo