Hrvatska: između slobodnog tržišta i protekcionizma

Treba li Hrvatska zaštititi neke svoje proizvode i time i svoje tržište? I ako da, je li to uopće moguće s obzirom na članstvo u Europskoj uniji? O tome smo porazgovarali s dvojicom stručnjaka.

Jedan slučaj prodaje egipatskih mandarina u Hrvatskoj prije nekoliko dana, a koje su bile deklarirane kao domaće, prouzročio je u javnosti burne i veoma indikativne reakcije. Naknadno je taj incident demantiran, jer je navodno sama deklaracija bila pogrešna, tj. voćke su možda ipak bile hrvatskog porijekla. No brojne reakcije ukazale su na stav jednako proizvođača i potrošača u RH, naime, da bi domaći produkt morao biti zaštićen na unutarnjem tržištu. A to je više nego protivno uobičajenom, sveraširenom uvjerenju da je tržište, barem u Europskoj uniji, jedinstveno i nedjeljivo.

Naravno, u aktualnoj trgovinskoj praksi na ovom kontinentu definitivno nije tako, što se ne odnosi samo na inače razmjerno zaštićenije živežne namirnice, nego vrijedi i šire. Različite zemlje štite različite strateške industrijske proizvode na niz različitih načina – carinom, poticajima i subvencijama, poreznim olakšicama, itd. Takav pristup, zvan i protekcionizmom, osobito se širi posljednjih godina, nakon posljednje ekonomske krize koja u biti i dalje traje. Nameće se stoga pitanje o tome kada je i kako, ali i za koga, ta vrsta zaštite legitimna, te po kojim zapravo kriterijima.

Nedostatak dugoročnog strateškog razmišljanja

„Ako govorimo o ekonomskoj doktrini ili teoriji, dominantno naklonjenoj otvorenom tržištu, očekivalo bi se da svi uviđamo prednosti slobodne trgovine“, rekao nam je o tome Marko Grdešić, stručnjak za političku ekonomiju sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti, odmah dodajući da u praksi ipak važi sasvim drukčije poimanje te problematike. „U najširoj javnosti, među običnim građanima“, kaže on, „jasno se preferiraju politike koje interveniraju u tržište i vode k ekonomskom protekcionizmu ili čak onome što se naziva ekonomski nacionalizam. Na drugoj strani su pak medijski ekonomski analitičari.“

„Oni su odreda na strani slobodne trgovine i pripadajućih ekonomsko-političkih modela. No u realnosti ne postoji jedan preferirani tretman, usprkos svim zagovorima deregulacije. Prisutan je prostor za svakakve kombinacije stajališta, ovisne o dnevnopolitičkim potrebama. Ujedno, evidentan je nedostatak dugoročnijeg strateškog razmišljanja, odnosno ekonomskog planiranja, osim što je to veoma kritiziran termin, pa najviše imamo posla s improvizacijama“, nastavlja Grdešić, slažući se pritom s konstatacijom da su stručni analitičari koji se protive slobodnom tržištu, faktično potisnuti iz većine medija.

Politički intervencionizam u ekonomiji EU-a najviše je izražen u poljoprivrednom sektoru, općenito svima strateškom, jer ni najjači nacionalni agrari u protivnom ne bi izdržali pritisak globalne konkurencije. „Možemo se u Hrvatskoj pritom pozivati i na to da smo siromašniji, pa bi bilo pravedno da se nekim zaštitnim mehanizmima donekle i ‘podignemo’. Ali ne očekujmo dosljednu provedbu takvog pristupa u većem broju sektora, jer bi to krupni kapital teško dopustio. Tako svjedočimo raznim prilagodbama u hodu, gdje modalitete oblikuje realna praksa u određenom povijesnom trenutku“, zaključio je Marko Grdešić.

Protekcionizam nipošto nije od jučer

Hrvatska, međutim, u europsko-unijsko slobodno tržište se uključila u trenutku nakon pretprošle globalne ekonomske krize, dok su bogatije zemlje već dijelom napuštale model što izraženije trgovinske otvorenosti. No ono što su jači sebi mogli jednostrano dopustiti, manji „igrači“ nisu smjeli ni pomišljati. Primjerice, jedini način na koji je RH mogla zadržati svoj posrnuli brodograđevni sektor, dotad u državnom vlasništvu, bila je totalna privatizacija. Istodobno, jedna Italija, ranije inferiorna brodogradnji s istočne strane Jadrana, preuzela ga je gotovo u cijelosti pod državni posjed.

Danas najveći talijanski brodograditelj, grupa Fincantieri, drži četvrto mjesto na svjetskom tržištu brodogradnje, s osam škverova u Italiji i još 12 raspoređenih na ukupno čak četiri kontinenta. Hrvatska brodogradnja u međuvremenu je spala na još niže grane, ali baš nitko ne predlaže nacionalizaciju škverova, ili makar intenzivniju potporu države. Mandarine su nešto drugo, one kao domaća hrana i dalje za sebe vežu izražen sentiment u javnosti, pa je uvjerenje o nužnoj prisutnosti države u ekonomiji zadržano pretežno na tom sektoru, premda su dodane vrijednosti među tim dvama sektorima neusporedive.

Toni Prug, socioekonomist sa Sveučilišta u Rijeci, upozorava da čitava ta priča nipošto nije od jučer, dok je u Hrvatskoj nametnut dojam kako je posrijedi svevremena istina o prednosti nedodirljivog tržišta. Uputio nas je tako na rad poznatog južnokorejskog ekonomista Ha-Joon Changa s engleskog sveučilišta Cambridge. „On pokazuje koliko su porezi na uvoz i carine bili povijesno zapanjujuće prisutni u najbogatijim zemljama svijeta. Amerika se otvorila na kraju, a Chang opisuje i uspon Južne Koreje, azijskog ekonomskog ‘tigra’, kroz dugo odbijanje slobodnotržišnog diktata“, navodi Prug.

Hrvatska nema izvozničku snagu za pregovore

„Otvorili su se tek kad su postali dovoljno jaki za globalnu konkurenciju”, kaže on, „pa Chang stoga Zapadu predbacuje što je ‘odgurnuo ljestve’ jednom kad se popeo na vrh. Potom zapadne sile, dakle, nisu drugima dopuštale ono čime su se prethodno same poslužile. A za pregovore o slobodnoj trgovini naprosto morate imati nešto čime vršite pritisak, neki konkurentan proizvod koji jako treba svijetu. Danas i Kina potpisuje svoje trgovinske sporazume s obzirom na tu vrstu pregovaračke moći. Ti pregovori nisu stvar ekonomske teorije, niti je bitno što raspravljaju parlamenti, nego je odlučujuća ekonomska snaga.“

„Tu nema voluntarizma, i pogubno je naivno forsirati uvjerenje da će tržište samo riješiti sve, tamo gdje su tolike razlike između razvijenih te krupnih, i malenih ekonomija. Takva ideologija služi isključivo onima koji su moćniji. Toga nema gotovo nigdje u teoriji, ali često ima u biografijama državnika i ekonomista, ili ispovijestima diplomata koji progovore desetljećima kasnije“, rekao nam je Toni Prug. A na pitanje o poziciji RH u tom pogledu, dodao je kako će se ona za svoja prava te vrste izboriti danas veoma teško, nemajući više izvoznu robu čiji bi izraženiji značaj stavila na pregovarački stol.

dw.com/hr/Hrvatsko nebo