Zdravko Gavran: Domoljubni/e kandidati/ce za predsjednika, stranke i tumači moraju prvo razlučiti moguće od nemogućega!
Vrijeme:11 min, 10 sec
Ovaj kritički osvrt odnosi se na neke od prvih izjava, objašnjenja i najava potencijalne kandidatice za predsjednicu Hrvatske Branke Lozo. No zaključci su jednako primjenjivi na sve kandidate i stranke koje se natječu na izborima i na sve javne tumače jednoga i drugoga. Jedan od glavnih razloga dosadašnjih neuspjeha domoljubno orijentiranih političara, stranaka i javnih im podupiratelja bila je prevelika mjera romantizma, a premala mjera realizma. Svatko tko to dvoje dobro ne razluči, svatko tko se zanese plemenitim tlapnjama ili daje olaka obećanja te mu se riječi naposljetku pokažu kao floskule riskira neuspjeh i izlaže se javnom osramoćenju. Zato, hrvatski domoljubi, ’pamet u glavu’! Umjesto monološkog ’propovijedanja’ po mrežama i medijima proučite najprije pomno ustavni sustav i sve ostalo i primijenite stečena znanja na ono što biste htjeli i što doista možete, a zatim se što prije ’spustite na zemlju’ i u narod! Slušajte što ’obični’ i ’manje obični’ ljudi govore, razgovarajte i slijedom toga pronađite pravu mjeru i svoje mjesto između željenoga i ostvarivoga!
Branka Lozo, potencijalna kandidatica za predsjednicu Republike iz stranke Dom i Nacionalno okupljanje (DOMiNO), gostovala je prije dva-tri dana na televiziji N1.
Objasnila je motive svoje najavljene kandidature. Kao ključni razlog za ulazak u predsjedničku utrku navela je potrebu za stvarnim, konkretnim promjenama koje će vratiti Hrvatsku u ruke njezinih građana.
Potreba na može biti razlog kandidature
Nije upitno da takva potreba postoji, i treba pozdraviti svakog političara, kandidata i javnosnika koji o njoj govori s odlučnošću i uvjerenošću. No klasičari poput doktorice Lozo (završila je u Zagrebu klasičnu gimnaziju prije studija, doktorata i ostaloga) ipak bi morali dobro paziti na imanentnu logiku toga o čemu govore (Est modus in rebus…). Naime, takva potreba objektivno postoji; gospođa Lozo i gospodin Jonjić i neki drugi nje su posve svjesni, a svjesni su je i mnogi drugi. Ali ulazak u predsjedničku utrku ne može imati za – osobni razlog – potrebu za nečim, iscrpiti se u njemu, nego ponajprije volju i želju da se s nove pozicije čini konkretno ponešto od onoga što bi izlazilo ususret toj potrebi.
Potreba je općenarodna stvar, a razlog da se gđa Lozo kandidira, i to upravo za predsjednicu države, njezin je osobni izbor, njezina osobna stvar, ako je takvu odluku donijela ono osobno, ili je to stranački izbor, stranačka stvar, ako je njezina novonastala stranka nju odlučila kandidirati, a ona na to samo – pristala. Razlog kandidature može dakle biti ili želja za samo sudjelovanjem u utrci, ili želja da doista postane predsjednicom, ili potreba stranke da ima svoga kandidata, s ovim ili onim ciljem, koji ne mora imati mnogo zajedničkoga s općenarodnim ciljem, a pogotovu ne s realnim izgledima da se u tom natjecanju i uspije.
Potreba je, nadalje, ono čega nema, čega ne-dostaje, ili čega ima premalo. Stotine tisuća, pa i milijuni Hrvata imaju takve ili slične potrebe: da u Hrvatskoj bude i onoga čega još na žalost nema, ili čega nema već dugo, ili da bude drukčije/bolje nego što jest. Ali to još nije dovoljan razlog da se svi oni (ne) kandidiraju za predsjednicu/predsjednika samostalne hrvatske države. Razlog može dakle biti, osim same potrebe kao spoznaje stanja, nešto što je bitno više od opće potrebe, i odgovarajuća potpora koja kandidiranje čini smislenim. Razlog u značenju cilj, namjera, svrha može biti samo takav da se odnosi na ovlasti, moć i poluge do kojih bi se već sudjelovanjem u utrci, dakle donekle, ili eventualnim izborom za državnog poglavara/poglavaricu, u bitno većoj mjeri, došlo kako bi se pokušalo izlaziti ususret naznačenim osobnim, stranačkim ili općim potrebama, kako bi se tim potrebama udovoljilo ili njih zadovoljilo. (Razlog naravno može biti opći i idealistički, ali može biti i partikularan ili pragmatičan odnosno sebičan.)
Što sve obuhvaća hrvatski ideal i čime je sve uvjetovano njegovo ostvarivanje
Možda će se ovakvo razlaganje komu učiniti cjepidlačenjem. No razlikovanje pojmova oduvijek je bilo ključno i za razlikovanje realnoga od irealnoga, mogućega od nemogućega. Qui bene distinguit, bene docet! A upravo u toj sferi u hrvatskoj političkoj kulturi, političkom životu i svijesti tolikih ’igrača’ i ’navijača’ postoji masovna zbrka i mutež, a i odveć emotivan, afektivan, dakle trenutan, prolazan zanos. Jedno su naime subjektivne, objektivne ili psihološke potrebe prvih i drugih, drugo su (zajednički) ideali, a treće sredstva, metode i mogućnosti da se stvarnost učini (u određenom roku i na određene načine) takvom da u manjoj ili većoj mjeri postigne udovoljavanje određenim potrebama, očekivanjima i zanosu odnosno da se dogodi pomak prema idealu. Da se u koliko je moguće većoj mjeri i ostvari to što se (unaprijed) proklamira.
Svim kandidatima-izazivačima i strankama-izazivačicama, pa tako i kandidati(ca)ma domoljubne i nacionalne desnice, i naravno ne samo njima, uvijek su dosad bila puna usta kritičkih opisa dosadašnjeg stanja, napada na njegove nositelje u (vidljivoj) vlasti i njegove čuvare te iznošenja stvarnih potreba i želja koje se, kao, mogu odmah sve ostvariti samo ako bi se neki kandidat ili stranka domogli vlasti. (Najnovije iskustvo s Domovinskim pokretom poslije izbora raspršilo je, još jednom, takva lakovjerja.) Zajednička je svim ’izazivačima’ teza o nužnosti temeljite promjene sustava i stanja u kojem se Hrvatska nalazi tako da se taj sustav i to stanje uskladi s idealom odnosno s projekcijom kakvim bi ono ubuduće imalo biti. I kakvo, navodno, većina Hrvata priželjkuje.
Sastavnice ukupnoga stanja i (utopijski) ideali
Osim toga, temeljna i temeljita potreba o kojoj se govori – da Hrvati napokon preuzmu vlast u hrvatskoj državi i učine ju ponovno dovoljno hrvatskom, suverenom, nacionalnom, neovisnom, samostalnom, samosvojnom, pravednom, uređenom i u svakom pogledu prosperitetnom, na opću sreću svih pripadnika hrvatskog naroda i „ostalih građana“ – izrazito je široko polje i obuhvaća sve. Obuhvaća ne samo politiku, nego i opće stanje naroda i u narodu, ukupne odnose, zdravlje ’duha i tijela’ društva i naroda, međuljudske odnose, osobne profile, značajeve (karaktere) i skupne čimbenike. Obuhvaća i međunarodne i unutarnje okolnosti, uvjetovanosti, izazove, rizike, dvojbe i – potrebe. I još mnogo toga drugoga, što nije moguće sve ni pobrojiti, a kamoli s lakoćom, unatrag i unaprijed, uzduž i ušir, razumjeti, a kamoli tek razriješiti u skladu s vlastitim rodoljubnim i domoljubnim i ljudskim željama i potrebama.
Jedna u dugom nizu sastavnica o kojima ovisi definiranje ideala i načina približavanja idealu jest i realna podijeljenost hrvatskih državljana na stranke i podijeljenost po svim ostalim crtama razdvajanja koje jedne skupine i nebrojene pojedince suprotstavljaju drugima, čineći postizanje nacionalnoga simfonijskog orkestra teško ostvarivim i uvelike utopijskim.
Što može predsjednik Republike?
No u ovom slučaju riječ je o natjecanju za poziciju predsjednika Republike Hrvatske, dakle za poziciju koja ima vrlo ograničene ovlasti i koja raspolaže samo malobrojnim polugama. Predsjednik Republike jest dio izvršne vlasti, jednako kao i Vlada, ali su ovlasti među njima raspodijeljene izrazito asimetrično. Predsjednik Republike raspolaže samo s nekoliko bitnih ovlasti, a većinom njih raspolaže u kondominiju (uz uvjet ’supotpisa’) s predsjednikom Vlade i može se njima koristiti samo ako se s Vladom usuglasi. A upravo se to u ovom mandatu vrlo rijetko događalo. Naprotiv. Zbog čega je niz potrebnih odluka godinama zapriječen, blokiran. Vlada je frustrirala (onemogućivala) Predsjednika u gotovo svim ovlastima kojima raspolaže, a on je sa svoje strane nastojao otežati posao Vladi, koja inače stvarno i djelatno upravlja državom.
Predsjednik Republike raspolaže još nekim mogućnostima, recimo da pokuša – uz pomoć opozicije – organizirati referendum u onomu u čemu mu se protive Vlada i većina u Hrvatskom saboru. No on se tim instrumentom u ovim blizu pet godina nije još nijednom poslužio.
Osim toga, predsjednik Republike raspolaže i mogućnošću svaki dan nastupati kao svojevrsni ’pučki tribun’, i da to mediji koliko-toliko ’moraju’ prenositi, vjerno ili djelomično vjerno ili iskrivljeno, a po potrebi onih kojima se ne sviđa što govori mogu to što govori i prešućivati. Ili osporavati, kritički komentirati, odbacivati, napadati ili izrugivati.
Predsjednik Republike, nadalje, predstavlja svoju državu pred drugim državama, u međunarodnim organizacijama, na konferencijama i forumima. No njegove su ovlasti da što u tom pogledu sâm učini vrlo sužene, neusporedivo uže nego Vladine. A za provedbene odluke i zakonodavne akte ionako je nadležan Hrvatski sabor. Koji funkcionira onako kako većina koja podupire aktualnu vladu i njezina predsjednika hoće, ne obazirući se ni na opoziciju, a uglavnom ni na predsjednika Republike.
Predsjednik Republike kao ’majstor-kvari’ na međunarodnom planu?
Ima li se to na umu, kritičkim okom mora se promotriti i ovo što je gđa Lozo rekla u nastavku:
„Kandidiram se jer smatram da Hrvatska treba istinski suverenog predsjednika, predsjednika koji ne će biti samo politička figura, već lider koji će braniti nacionalne interese, interese naših građana, te koji će se boriti protiv vanjskih utjecaja koji su godinama oblikovali našu politiku.“
Hm!!! To što Hrvatskoj treba nije ni najmanje lako provesti u djelo, odnosno to je predsjedniku Republike samo u neveliku postotku moguće, ako i to. Osim toga, postoje na vanjskom i europskom planu brojni obvezujući međunarodni ugovori, kao što je ugovor o članstvu u Europskoj uniji i NATO-u, a postoje i brojne konvencije kojih je Hrvatska dužna pridržavati se. Da bi predsjednik Republike sebi prokrčio put do nekih bitno drukčijih pristupa i politika, morao bi najprije mijenjati pretpostavke i propozicije, dakle mijenjati ugovore i konvencije ili ih poništavati. A to, opet, bez Vlade i Sabora njemu nije moguće. Može se samo srditi i galamiti. Začarani krug predsjedničkih ovlasti.
Stoga, na moguće „jačanje suvereniteta države u međunarodnoj zajednici“, kako se kandidatica izrazila, bez spomenutih i nespomenutih čimbenika, od kojih svaki može ponešto zapriječiti, i predsjednika države učiniti posve nemoćnim i ’razoružanim’. Učiniti ga smiješnim Don Quijoteom u njegovu nastojanju da – boreći se za svoj ideal – svlada kao krupne zaprjeke Vladine ’vjetrenjače’, u kojima vidi divove, pa ih hoće viteški pobijediti u boju. I pritom nužno pada sa svoje Rozinante, ili se pokunji i udalji s poprišta kao poraženi.
Ponekad, ako mu se posreći, kao što se dogodilo s odlukom o slanju hrvatskih vojnih instruktora u Njemačku radi obučavanja ukrajinskih vojnika, uspije narušiti kontinuitet politike koju Vlada u kontinuitetu, po Ustavu, vodi u skladu sa svojim programom i svojim odlukama. ’Majstor-kvari’! No više od toga on ne može učiniti. On nema ovlasti promijeniti strategijski smjer ni 99 posto sadržaja vanjske politike. Može blokirati imenovanje novih veleposlanika, u kohabitaciji s predsjednikom Vlade. I tako Hrvatsku učiniti diplomatskom iznimkom i ’redikulom’ u svijetu.
Ah, opet to „vraćanje moći u ruke građana“!
No gospođi potencijalnoj kandidatici čini se ni takvo ofenzivno ’šahovsko otvaranje’ nije bilo dovoljno, nego se krenula i dalje. Istaknula je kako je hrvatski narod predugo bio izložen političkim igrama koje su zanemarivale potrebe običnih ljudi. Dodala je kako je njezina kampanja usmjerena na „vraćanje moći u ruke građana“.
Ni u jednoj demokraciji, a pogotovu ni u kojem drugom obliku vladavine, moć nikada nije u rukama građana, nego u rukama onih koje su državljani izabrali da upravljaju državom ili koji su se nametnuli kao vladari! Vlast nije ’neposredna’, nego je posrednička, predstavnička, zastupnička. No pustimo sada tu pravno-politološku odrednicu i pogledajmo kako tu praktički ’stvari stoje’.
Vraćanje moći u ruke građana na žalost je puka floskula. I g. Škoro govorio je da želi oduzeti moć „duopolu“ i vratiti vlast „narodu“, pak smo vidjeli kako je to na kraju ispalo. Izrazita absolutna većina tog ’njegova’ naroda dala je naime na predsjedničkim, a poslije toga i na parlamentarnim, područnim i lokalnim izborima tri četvrtine glasova upravo po njemu u narodu omraženom „duopolu“, tj. HDZ-u, SDP-u i njihovim satelitima i ’žetončićima’.
Lijepo je čuti kada doktorica Lozo u nastavku govori: „Ulazim u ovu utrku jer vjerujem da Hrvatska zaslužuje bolje. Predsjednik mora biti čuvar državnih interesa, netko tko će staviti narod ispred političkih ambicija i vanjskih pritisaka“ te kada obećava borbu za Hrvatsku koja će biti „slobodna u donošenju svojih odluka, bez podlijeganja interesima drugih zemalja ili političkih lidera“. Gordo to zvuči, no sve je to u danim okolnostima posve nerealno i nerealistično. Ne samo zato što je svaki predsjednik/predsjednica i sam osobno čovjek „od krvi i mesa“, nipošto idealno, anđeosko biće. Ne samo zato što ima vrlo ograničene ovlasti, malobrojne poluge i skučen te suglasnošću Vlade uvjetovan manevarski prostor. Nego ponajviše zato što je „stavljanje naroda ispred političkih pritisaka“ totalno apstraktna kategorija, samo po sebi neodređena i neodrediva, stoga i iluzorna iz formalno-pravnih i demokratsko-političkih razloga koji su već izneseni. A i iz ’zakulisnih’ razloga, koji bi u nekoj drugoj prigodi zasluživali poseban osvrt.
Vlastito mjesto između željenoga i mogućega
Ovaj kritički osvrt odnosi se na neke od prvih izjava, objašnjenja i najava potencijalne kandidatice za predsjednicu Hrvatske Branke Lozo. No zaključci su jednako primjenjivi na sve kandidate i stranke koje se natječu na izborima i na sve javne tumače jednoga i drugoga. Jedan od glavnih razloga dosadašnjih neuspjeha domoljubno orijentiranih političara, stranaka i javnih im podupiratelja bila je prevelika mjera romantizma, a premala mjera realizma. Svatko tko to dvoje dobro ne razluči, svatko tko se zanese plemenitim tlapnjama ili daje olaka obećanja te mu se riječi naposljetku pokažu kao floskule riskira neuspjeh i izlaže se javnom osramoćenju. Zato, hrvatski domoljubi, ’pamet u glavu’! Umjesto monološkog ’propovijedanja’ po mrežama i medijima proučite najprije pomno ustavni sustav i sve ostalo i primijenite stečena znanja na ono što biste htjeli i što doista možete, a zatim se što prije ’spustite na zemlju’ i u narod! Slušajte što ’obični’ i ’manje obični’ ljudi govore, razgovarajte i slijedom toga pronađite pravu mjeru i svoje mjesto između željenoga i ostvarivoga!
Zdravko Gavran/Hrvatsko nebo
