Premala je ova Hrvatska brvno…

Skrušeno, na granici isprike, Milanović je u Tivtu kazao kako on nije sudjelovao u spuštanju rampe na crnogorsko-hrvatskoj međi četvorici-petorici četničkih vojvoda i dovojvoda. Gore od toga, ili (možda) na istoj razini još je samo beogradska isprika Srbima i Crnogorcima Stjepana Mesića u rujnu 2003.

Sredinom ovoga tjedan, u očekivanju subotnje utakmice Hrvatske nogometne reprezentacije u Ligi nacija protiv Škotske na (do srama!) derutnom Maksimiru, jedan je zagrebački portal citirao neimenovanoga navijača koji se u jednom zagrebačkom kafiću zapitao: Što bi bilo sa zagrebačkim stadionom da je sada predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman? I, u kavanskoj raspravi postignut je konsenzus da bi bio – posebice nakon Rusije i Katra – izgrađen suvremeni stadion, a neki su se našalili – mada ima tu i istine – kako bi Vatrenima prvi predsjednik omogućio sve moguće uvjete, ali bi ih i sve učlanio u HDZ.

Ne odlazi cirkus

Pustimo, međutim, najvažniju sporednu stvar na svijetu, pa se zapitajmo: Što bi (danas) bilo s Hrvatskom da je njezin utemeljitelj – poštedite me, molim, bajke o stoljeću sedmom! – danas na Pantovčaku?! Zapravo, pitanje se već dulje nameće, praktički otkako je Zoran Milanović zasjeo na taj (čarobni) hrvatski brijeg, a Andrej Plenković navijestio tvrdu kohabitaciju, koja se u međuvremenu prometnula u sraz “dva jarca na brvnu”. U posljednje vrijeme, prije svega zbog bjesomučnih prijepora oko svega i svačega toga čelnoga dvojca, Hrvatskoj prijeti da je smjeste u cirkusku šatru.

Jedna od sekvenci koja potvrđuje tezu o Lijepom našem cirkusu i ovotjedni je dubrovački summit na vrhu zemalja jugoistoka Europe i Ukrajine, kojom je prigodom potpisan Sporazum o dugoročnoj suradnji i potpori između Hrvatske i Ukrajine te smo doznali i kako je Hrvatska od veljače 2022. Ukrajini pružila ukupno oko 300 milijuna eura gospodarske, financijske, humanitarne, razvojne i druge pomoći. Što uključuje 11 paketa vojne pomoći. A tako će, stoji u tome dubrovačkom dokumentu, i nastaviti. Stradunom su tim povodom, uz, zbog nazočnostim prije svih Volodomira Zelenskog, gotovo nezamislive mjere sigurnosti prošetali šefovi država, premijeri, ministri… A pozvan je Aleksandar Vučić, pa se Jadranka Kosor s pravom pita(la): „Dolazi li s Vučićem možda i njegov Šljivančanin, osuđen za ratni zločin u Vukovaru?” Pozvan nije samo – hrvatski predsjednik…

Halo, Hrvatska, imamo problem!

Milanovića, kao kakva „ludog rođaka“, kriju od gostiju, jer se baš uoči postrojavanja ukrajinskih pokrovitelja podno Srđa, odlučio igrati – maršala. Dok je on, veli, predsjednik, pa onda i vrhovni zapovjednik, hrvatski vojnici, dočasnici i časnici neće sudjelovati u aktivnostima koje Hrvatsku guraju u rat. A po njegovu sudu, to bi se guranje dogodilo da je dao suglasnost za sudjelovanje hrvatskih vojnika u NATO aktivnosti na sigurnosnom i obučnom potporom Ukrajini (NSATU). Slijedom čega se mogao steći dojam da će Hrvati ravno na istočnu frontu. Dočim, riječ je o tek nekoliko časnika koji bi trebali biti priključeni NATO stožeru u Wiesbadenu. I to je, dakako, motiviralo Plenkovića da još jedanput svoga bivšega druga iz mladih diplomatskih dana atributira kako ruskog igrača.

A, čini se i kako je Plenki, nakon što je Zoki poručio “auf Wiedersehen, Wisbaden” (!), malo nervozan te je “Urbi et Orbi” obznanio kako ga živcira što po 75. put čita na portalima kako je na djelu sukob oko slanja hrvatskih vojnika u Ukrajinu. Tu pisaniju (ukratko) smatra – debilnom, jer nikakvi vojnici ne idu tamo gdje ih novinari (i predsjednik) šalju. Štoviše, premijer drži kako je riječ o bezobraznom i namjernom dezinformiranju – hibridnom, naime, ratu s kojim, po njegovu sudu, Hrvatska ima problem. „Bilo bi dobro da nojevi progledaju“, poručuje retorikom svojstvenom onome što trenutačno stoluje u Predsjedničkim dvorima. I tamo kani ostati. Jasno, nije dugo čekao odgovor. Predsjednik je uzvratio tvrdnjom kako se NATO definitivno uključio u rusko-ukrajinski rat, zapitavši se (i): Je l’ to jasno?! Usput i poentirjući: „Da vidimo tko je sad debil?“

Vidimo se u Harkivu?!

Potom su, čini se, progledali i prozvani (nojevi). Primjerice, mostovac Božo Petrov pošteno priznaje kako se ne radi o tomu da on vjeruje predsjedniku kada kaže da aktualni slučaj uistinu znači odlazak NATO vojnika na ukrajinsko ratište, nego, veli, vjeruje svom zdravom razumu i iskustvu rada s Plenkovićem i HDZ-om. „Oni lagano kuhaju situaciju i vode koračić po koračić do željenog cilja. I to traje dok ne skuhaju dovoljno i ne kažu pa, evo, sve smo do sad odradili. Sutra je Wiesbaden, prekosutra će biti Krakow, nakon toga će biti Harkiv.“

A kad smo već kod rat(ovanj)a, vrlo je zanimljiv mali sat povijesti što ga je u Nuštru na svečanoj sjednici Općinskog vijeća održao Milanović. Braneći svoju staru tezu kako je Hrvatsku obranio mali broj dobrih ljudi, prisjetio se da je krajem listopada 1991. tadašnji načelnik ratnog stožera Antun Tus pozvao preko Radija 101 Zagrepčane da se odazovu obrani domovine, dođu na Velesajam i da se ide organizirano u Vukovar i prema Vukovaru. Tvrdi potom kako se u gradu koji je tada brojio 850 000 ljudi, odazvalo tek 320 mladića. On nije jer se, kao i ostali osim časnih izuzetaka, smrznuo od straha. Kad se (malo) otkravio, ’94. otišao je u diplomatsku misiju u Azerbajdžan. Jer, ni Azerima tih godina nije bilo lako. Istovremeno, ni Plenković se nije mogao odazvati Tusu. Bio je, naime, tih godina nešto anemičan. Sad je – Bogu hvala! – bolje.

Izvini, vojvodo!

I, kako osvjedočenom prijatelju Azera nisu dali u Dubrovnik, otišao je još južnije u – čak! – Tivat, na sastanak šefova država procesa Brdo-Brijuni. I kao dobar gost, pokazao je izniman senzibilitet, suosjećanje, naime, s onim Crnogorcima (?!) koje je nedavno Hrvatska proglasila personama non grata. A među kojima je i četnički vojvoda Andrija Mandić, rodonačelnik crnogorske (skupštinske) deklaracije o genocidu u Jasenovcu. Skrušeno je, na granici isprike, Milanović kazao kako on nije sudjelovao u spuštanju rampe na crnogorsko-hrvatskoj međi četvorici-petorici četničkih vojvoda i dovojvoda. Gore od toga, ili (možda) na istoj razini još je samo beogradska isprika – Srbima i Crnogorcima (tada u istoj državi) – Stjepana Mesića u rujnu 2003.

A, kad smo kod toga haškog dragovoljca, iznenada se evo pojavio u javnosti i to zahvaljujući pretendentu na Pantovčak – Draganu Primorcu, kojega je Plenković izvadio iz šešira i gurnuo na megdan Milanoviću. Otkud njih dvojica zajedno, nasmiješeni i uslikani?!

Požurio je, svjestan kako mu prvi poslije Tuđmana dva mjeseca prije izbora nije baš trebao, to rastumačiti i hadezeovski iznenadni izborni adut. Bio je, veli kajući se pomalo, u Ivanić Gradu i kao liječnik posjetio i tamošnju bolnici. Kad, eto ti tamo posljednjeg predsjednika SFRJ na rehabilitaciji. Kosio je, naime, taj bivši počasni predsjednik Saveza antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske oko kuće, i ma koliko bio posebna kova, u 89-oj se (malo) ipak precijenio i završio na operaciji. A onda i na rehabilitaciji.

Isti Boško Buha

Primorac tvrdi kako ima isti odnos prema svim bolesnicima, pa, eto, tako i prema Stipi, glasovitom pjevaču Jure i Bobana iz ranih 1990-ih. Potencijalni hrvatski predsjednik priseže kako se s rekonvalescentom sreo na brzinu… Treba mu vjerovati, jer on u načelu – žuri. Tako je i u Partiju ušao sa 17 godina, samo malo stariji no što je bio Boško Buha kad je poletio u partizane.

Eh, sad. Budući da su Milanović i Primorac prosinački takmaci, ključno je (predizborno) pitanje: je li gore pozvati Milorada Dodika na Hvar usred godišnjeg odmora, ili se slikati s Mesićem, pa makar i u invalidskim kolicima?! Slijedom čega treba kazati i kako je taj nesuđeni član Općinskog komiteta SK-a Split pokazao i svoju humanu stranu. Obećao je Milanoviću, kada, veli, sutra prestane biti predsjednik, prvi pomoći oko medicinskih savjeta.

A, evo, i osobno molim dr. Primorca za pomoć. Naime, često – i sve češće! – budim se u (hladnom) znoju, sanjajući kako je opet ’91., a Hrvatsku vode isti ovi koji su joj sad na čelu ili kane to postati. Pa se poslije tresem od straha – k’o Milanović u listopadu ’91.

Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik

nedjelja.ba / Hrvatsko nebo