ZLATKO DALIĆ ‘Čvrsto me zgrabilo oko srca, kao da je život isisan iz mene… Apokalipsa kao da je pred vratima’

Na današnji dan, 7. listopada 2017. godine, Zlatko Dalićpostao je izbornik hrvatske nogometne reprezentacije. Zbilo se to dan nakon šokantnoga remija Hrvatska – Finska 1:1 na riječkoj Rujevici, u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo, odnosno dva dana uoči sljedeće kvalifikacijske utakmice, s Ukrajinom u Kijevu. Iz Dalićeve autobiografije „Rusija naših snova” prenosimo izbornikovu priču o prijelomna dva dana njegove trenerske karijere.

Hrvatska je na Rujevici igrala s Finskom, tko bi pomišljao da neće pobijediti. I meni kao treneru koji traži posao bilo je u interesu da nacionalna vrsta bude uspješna i ode na Svjetsko prvenstvo u Rusiju. Kum Edi Šunjić, u nogometu poznat kao sudac, idealan mi je partner za gledanje susreta. Naše supruge utakmica nije pretjerano zanimala, zabavu su pronašle u drugoj sobi uz tursku sapunicu.
Nismo se nauživali u nogometnim majstorijama, prema je rezultat dugo bio prihvatljiv, međutim kada je Finska na isteku vremena dala gol za poravnanje 1:1, nešto me stisnulo. Čvrsto zgrabilo oko srca. Ustao sam. Krenuo po stanu i govorio onako za sebe: „Što sada?”.

Baš me probolo. Nemam običaj burno reagirati na pogotke kad sam televizijski gledatelj, ni danas ne znam opisati taj osjećaj. I zašto se dogodio. Ekspresno je iscurio finiš utakmice, na Rujevici je završilo 1:1, gledamo se kum i ja, prazan sam kao da je život isisan iz mene, slušamo zloslutne komentare na televiziji…Apokalipsa kao da je pred vratima. Momčadi s asovima iz najvećih klubova otvoreno predviđaju propast. Nije prošlo ni punih sat vremena, zvoni mi mobitel. Na zaslonu piše: „Robert Markulin.” Moj prijatelj, član Izvršnog odbora HNS-a. Čim sam vidio njegov broj, znao sam se što se događa. Zašto bi me se sad sjetio da nije to?

– Bok, Dala. Mi u Rijeci baš nešto razgovaramo, ako smijenimo izbornika, bi li ti htio preuzeti reprezentaciju? – pita.
– Kako ne bih, no tko će za mene glasovati, nemam šanse – odgovaram iz prve.
– OK, ali ja bih te predložio, smijem li? – traži placet.
– Naravno da možeš, na to sam spreman – konstatiram.

Ambicija, i to otkad sam napravio prvi trenerski trening, bila mi je da jednog dana vodim Hrvatsku. Ima li što veće? Hoće li se ostvariti, kako bih ja to znao? Moraš imati aspiracije za velike stvari. To je bila moja misija, najveći zadatak i cilj.
Prekinem razgovor, stiže žena, sad vrlo znatiželjna, otkrijem što se događa i pitam za mišljenje sve okupljene.

– Nije dobra situacija, u ovom času je najgore uzeti reprezentaciju kad je brod pred potonućem – komentiraju.
– Ma, ionako nemam šanse – otpovrnem  u tom stilu. No, vuče me, sve nas je golicalo, koga ne bi? Odosmo na večeru, razmaše se razgovor što ako ipak dobijem konkretan poziv, je li pametno ili nije. Večer je bila duga, kome bi san mogao na oči? Složimo se da je to više neprilika nego prilika, govore mi:
– Bolje da ti se više ne jave.

Slušam, nemam, jake argumente protiv, ali mislim u sebi: „Dobro, ali to, taj izbornički posao sanjam. Ako mi ga ponude, moram prihvatiti”. Na rastanku kažem Šunjiću:
– Vjerujem da bih nešto mogao napraviti jer to je dobra ekipa.
U 1 sat poslije ponoći, možda već i u 2, opet zvoni mobitel. Ponovno Markulin:
– Čačić je smijenjen, bivši, tražimo izbornika, ti si jedan od kandidata. Odlučit ćemo ujutro.
Ha, sad je već daleko ozbiljnije. Isključio sam mobitel, sve društvene mreže i medije, ništa nisam htio čitati i zamarati se, ali presjekao sam, ponude li mi – uzimam.

Ne bojim se, idem u „vatru”. Ujutro vrijeme leti, 9 je sati, nema poziva, 10.00, nema poziva, 11.00… mislim – uzeli su nekoga drugoga, nitko ne govori koga, ali od toga očito ništa. Prekrižim.
Spremamo se Davorka i ja na kavu, kad ono u 11.30 zazvoni mobitel. Markulin je na liniji:
– Pokraj mene je Davor Šuker, evo ti ga – preda mu aparat:
– Bok, Dala, jesi li spreman uzeti reprezentaciju? – oglasio se Šuker.
– Jesam – nedvosmisleno odgovorim.

-U 17.00 je let za Kijev, budi u Zagrebu na aerodromu. Imam sad konferenciju za novinare, čut ćemo se tijekom puta – zaključi Šuker(…).
Dva dana nakon imenovanja, Zlatko Dalić vodio je Hrvatsku u odlučujućoj utakmici kvalifikacija za SP 2018. protiv Ukrajine u Kijevu i pobijedio 2:0. Potom je kroz dodatne kvalifikacije odveo Hrvatsku na svjetsku smotru i na njoj ostvario nestvaran doseg – srebrnu medalju. Time je postao najuspješniji izbornik u povijesti, a taj je status potvrdio i brončanom medaljom na SP-u 2022., te srebrnom medaljom u Ligi nacija 2023. godine.

Dalićev uspjeh s reprezentacijom nije samo veličanstven sportski rezultat. On je reprezentaciji vratio kult kakvoga je imala još na svojim počecima. Uveo je strogi kućni red, uspješno zauzdao pojedinačna ega i raznolike karaktere svih igrača usmjeriti u službu momčadi. Također, u Dalićevoj eri hrvatska reprezentacija dosegnula je planetarnu popularnost, a u domovini je postala najomiljenija sportska momčad otkad je hrvatske samostalnosti. Zlatko Dalić vodio je Hrvatsku u 89 utakmica; ima 49 pobjeda, 17 remija i 23 poraza.