Zdravko Gavran: S „Domovinskog pokreta“ na DOMINO – s dobrog na gore, u nedopustivoj neukosti!

Ako stranka koja tek hoće nastati pokazuje nesposobnost nazvati samu sebe u skladu s pravopisom, gramatikom, političkom logikom i samim zakonom, tada „imamo problem“. Točnije, problem imaju njezini pokretači i utemeljitelji. Oni vlastitim nazivom pred cijelom hrvatskom javnošću pokazuju da im nedostaje temeljne sposobnosti i kompetentnosti za jezik i za razumijevanje temeljene logike i temeljnih pravila političkog djelovanja i samo-određenja. Da ne razlikuju zbilju od politike ni političare od pločica kojima upravlja neka nepoznata ruka, a ne oni sami. Ne razumiju smisao ni stranaka ni politike. Neuki su i neznalice. A očito je da nisu pitali nikoga tko nije neuk, tko sve to zna i razumije, iako i takvih ljudi imaju u svojoj blizini, među ostalima i jednog akademika filološke struke. – Žalosno je, ali istinito da takvi hoće sebe prikazati kao snaga koja će Hrvatsku izvući iz stanja raz-domvljivanja odnosno nacionalnog raspršivanja (a ne okupljanja) koje traje već četvrt stoljeća! I koja će biti nešto bolje od Domovinskog pokreta, koji je najednom pognuo šiju, iznevjerio obećanja i time se nepovratno zamjerio tolikim vlastitim članovima i pristašama.

Ovaj osvrtić pozabavit će se samo nazivom (imenom) nove stranke što ga je danas obznanio njegov glavni pokretač Mario Radić, inače nedavni odmetnik od Domovinskog pokreta, skupa sa svojim najbližim pristašama. On je naime rekao da će se stranka koja će se uskoro osnovati nazvati Dom i Nacionalno okupljanje te da će njezin skraćeni naziv biti DOMINO. To bi, kažu komentatori, bio „prijevod“ plakatnog slogana „Crno na bijelo“. No sve to skupa jako je loše, nedomišljeno, neuko i nepraktično. Pogledajmo zašto.

„Domovinski pokret“ bio je dobar naziv, a i kratica, DP, bila je jednostavna i praktična, lako izgovorljiva u nominativu i u kosim padežima: De-Pe, De-Pe-a. Dobar je bio i naziv za pripadnika: depeovac. Možda bi bilo još bolje da je nazvan „Hrvatski domovinski pokret“, no to je sada ionako prošlost.

Naziv nove stranke ima nekoliko bitnih slabosti. Pogledajmo kojih sve.

Toliko nelogičnosti u svega tri-četiri riječi!

Kao prvo, taj je naziv predug: ima tri riječi i problematičan veznik „i“.

Kao drugo, iako Radić takvu pomisao odbacuje, dijelom je kopija naziva francuskog pokreta gospođe Le Pen Nacionalno okupljanje (Rassemblement national– RN). Taj se izraz može prevesti i kao „Nacionalni zbor“ ili „Nacionalno/Narodno zborovanje/saborovanje“ ili „Nacionalno/Narodno zajedništvo“. Za usporedbu, izvorna ideja, na samom početku, bila je kod nas g. 1989. da se formira HDZ kao kratica od „Hrvatski demokratski zbor“, ali je uskoro, zbog negativnih konotacija, treća riječ složenog naziva izmijenjena u zajednica.

Kao treće i kao ozbiljan logički i pravni problem, u nazivu imamo miješanje „krušaka i jabuka“: nešto što ne pristaje stranci ili pokretu/gibanju, „Dom“, povezuje se u nazivu s nečim što potonjemu pristaje: „nacionalno okupljanje“. To je kao kada bi naziv društva književnika glasio: „Knjiga/književnici i književničko društvo“. Tako to ne bi „išlo“. Društvo bi moralo u nazivu pokazati da se bavi knjigama odnosno da u članstvo prima književnike, ali ono samo nikada ne bi samo sebe moglo ni smjelo nazvati – „knjigom“.

Riječ je o stranci odnosno političkom pokretu („okupljanje“), dakle o društvu, organizaciji, a ne o domu i domovini. Jedno je domovina, a drugo su stranke koje djeluju u toj domovini i, navodno ili tobože, brinu se za njezine dobrobiti.

Najčešće se stoga riječ „stranka“ stavlja u sam naziv: „Hrvaska seljačka stranka“, „Hrvatska demokratska stranka“, „Hrvatska stranka prava“, „Hrvatska narodna stranka“ itd. Ponekad se uzme i tuđica: Socijaldemokratska partija (SDP). A ponekad se uzme i manje određena riječ: „zajednica“, „pokret“, „gibanje“, i sl. Ničega od toga nema u prvoj riječi naziva nove stranke. Povrh toga, on je posve nespojiv odnosno logički razrok s njezinim drugim dijelom.

„Dom“ nije i ne može biti ni stranka ni pokret ni koalicija ni gibanje ni okupljanje! A pokrata bi trebala glasiti: DNO!

Još veći problem jest formalnopravne naravi, a sadržaj je u toj prvoj, ionako nelogičnoj riječi u nazivu: „Dom“. Najjednostavnije rečeno: Nije opravdano u naziv stranke uvrstiti riječ „dom“, ni „domovina“, ni „zemlja“, ni „država“. Zašto? Zato što su i dom i domovina i zemlja i država nešto što je a) zajedničko svima, b) što nije i ne može biti ni stranka, ni pokret ni (politička) zajednica, ni koalicija, ni okupljanje. „Dom“ i „domovina“ vlasništvo su svih koji u njima prebivaju ili njima upravljaju, pa stoga nijedna stranka nema pravo prisvojiti „dom“ ni „domovinu“, nego se može prema njima nekako relacionirati.

Nadalje, „dom“ je statičan, „pokret“ je dinamičan. A stranka mora biti pokretna, dinamična! Ona u nazivu mora pokazivati i određenu orijentaciju. Ne može se nazvati „Zemlja“, „More“, „Planine“, „Priroda“ i sl., a ni puto (besciljno) „okupljanje“. Ali se može nazvati: „Stranka za očuvanje zemlje“, „Stranka za zaštitu mora“, „Planinska/brdska stranka“ (ako hoće štititi brda  i planine, prirodu i život u njima). Ili ovako: Stranka „Za dom“, ili Stranka „Spremni“, ili „Stranka spremnih“. No „Stranka domoljubnih“ može već doći pod udar zakona i ne biti joj odobrena registracija, zato što se podrazumijeva da su sve stranke domoljubne, patriotske (inače ne bi smjele ni biti registrirane), pa stoga nijedna ne bismjela sebi prisvajati ono što pripada svima i svemu narodu (pars pro toto).

Najgore u svemu glede novog naziva jest njegova kratica, točnije pokrata: DOMINO. Ona  je načinjena odviše slobodno, „kreativno“. Kod nas je uobičajeno da se pokrate (pišu se velikim slovom) prave od prvih slova svake riječi u složenom nazivu, pri čemu se obično zanemaruju veznici, ako ih ima. Po toj logici, pokrata za „Dom i Nacionalno okupljanje“ bila bi DNO.

Osim toga, ako je to što je objavljeno korektno preneseno, ne postoji nikakav pravopisni razlog da slovo „n“ na početku drugog dijela naziva bude veliko: Dom i Nacionalno okupljanje. Riječ bi bila i o jezičnoj i o političkoj nepismenosti. Da nije u naziv uvršten Dom, da ga uopće nema, naziv bi bio dobar: Nacionalno [ili Narodno] okupljanje, premda nedovoljan: Radi čega, s kojom specifičnom svrhom, što je za nj prioritetni politički cilj? (koji ne može biti samo okupljanje). Ovako, naziv još izrazitije nije dobar. Katastrofalno je loš.

Tko će igrati DOMINO stranačkim ljudima kao pločicama?

Podjednako loš jest i skraćeni naziv DOMINO. On se stilski ne uklapa u sferu politike ni u dosadašnju jezično-političku tradiciju. Lako može izazvati i podsmijeh, kao „dječja igra“, kao „razbibriga“. I on je ujedno nelogičan. Cijela Hrvatska, cijeli svijet jest podloga ili poligon za slaganje domino-pločica, kao umnu igru. No politička stranka ne može biti ni podloga ni poligon za bilo čije igre. Ona ne može biti ni skup crnih pločica s bijelim brojkama, zato što to znači da njih raspoređuje neka ruka koja nije dio te stranke, a to bi bilo protuzakonito i nepošteno – bila bi ona samo sredstvo za manipulaciju. Ako hoćeš imati stranku, pokret ili koaliciju kao aktivnog i samostalnog čimbenika političkog života, tada joj možeš i moraš dati status takva igrača, i pokazati to već u nazivu!, a ne status poligona ili skupine figura u nečijoj tuđoj igri, dakle figura koje nemaju ni svoje vlastite noge ni svoje vlastite glave, nego samo nose određenu brojku na svojim leđima.

Kratica odnosno složeni naziv mogli bi logično i korektno glasiti na primjer ovako: IGRAČI; DOMINAŠI; KARTAŠI; MANIPULATORI, POKERAŠI i sl. A ne: IGRA, IGRAONICA, IGRALIŠTE, PLATFORMA, KOCKICE, KARTE, KARTAŠKA IGRA, DOMINO i sl.

A kako će se tek pokrata DOMINO izgovarati u kosim padežima… i kako će se nazvati pripadnike nove stranke, ha-ha?!

A možemo li tek zamisliti kako će pokrata DOMINO glasiti, kako će se izgovarati i pisati u kosim padežima: Predsjedništvo DOMINO-a, ili Predsjedništvo DOMINA, i sl.?! Novinari, lektori, urednici, voditelji i spikeri lomit će jezik i slati ih sve skupa … onamo odakle su i došli.

Zapitajmo se odmah i kako će se nazivati pripadnike te nove stranke. Pođe li se od cijelog naziva, – nikako! Nemoguća misija. Pođe li se od pokrate, moglo bi se stvoriti ove imenice: dominovac, dominac, dominaš, eventualno i pločičar, crno-bjelaš, dominko (množina: dominci)… Smiješno! Još urnebesnije bilo bi „pripadnik DOMINA“. A sama ta riječ u genitivu, DOMINA, ima u svom genitivu još jedno su-značenje: domina znači i svodnica, vlasnica bordela, gospodarica robova ili ljubavnika, prostitutka.

Toliku insuficijenciju, tolik izostanak zdravog, praktičkog razuma i osjećaja za hrvatski jezik i za smisao nazvanoga zaista rijetko susrećemo u suvremenoj Hrvatskoj! Osim toga, ni sama riječ domino nije hrvatska. Spomenimo i najčešću sintagmu u kojoj se upotrebljava: domino-efekt, domino-učinak.

Ako stranka koja tek hoće nastati pokazuje nesposobnost nazvati samu sebe u skladu s pravopisom, gramatikom, političkom logikom i samim zakonom, tada „imamo problem“. Točnije, problem imaju njezini pokretači i utemeljitelji. Oni vlastitim nazivom pred cijelom hrvatskom javnošću pokazuju da im nedostaje temeljne sposobnosti i kompetentnosti za jezik i za razumijevanje temeljene logike i temeljnih pravila političkog djelovanja i samo-određenja. Da ne razlikuju zbilju od politike ni političare od pločica kojima upravlja neka nepoznata ruka, a ne oni sami. Ne razumiju smisao ni stranaka ni politike. Neuki su i neznalice. A očito je da nisu pitali nikoga tko nije neuk, tko sve to zna i razumije, iako i takvih ljudi imaju u svojoj blizini, među ostalima i jednog akademika filološke struke. – Žalosno je, ali istinito da takvi hoće sebe prikazati kao snaga koja će Hrvatsku izvući iz stanja raz-domvljivanja odnosno nacionalnog raspršivanja (a ne okupljanja) koje traje već četvrt stoljeća! I koja će biti nešto bolje od Domovinskog pokreta, koji je najednom pognuo šiju, iznevjerio obećanja i time se nepovratno zamjerio tolikim vlastitim članovima i pristašama.

Povezano:

VIDEO Pogledajte promotivni spot i logo stranke Dom i nacionalno okupljanje

Zdravko Gavran/Hrvatsko nebo