Zdravko Gavran: Je li Bliski istok sukobom Izraela s Hezbolahom došao na prag regionalnog rata?

Izrael se tijekom posljednje godine, izazvan inicijalno krvoločnim upadom Hamasa na njegov teritorij 7. listopada lani, odlučio pod vodstvom sadašnje vlade na odlučno ratoboran kurs. Úlozi su iznimno veliki, i kao da više nema povratka na status quo ante. Izrael je, riskirajući i ugled u svijetu i dosadašnju zapadnu potporu i buduće odnose s okolnim arapskim zemljama, zaigrao na ’sve ili ništa’. Očito se pošlo od procjene da druge opcije za budućnost Izraela kao „židovske države“, za sprječavanje nastanka palestinske države i za potkresavanje krila Iranu više nema. Nitko još ne zna niti može predvidjeti kakav će biti daljnji tijek i krajnji rezultat svega što se upravo događa. Nije isključeno ni to da na Bliskom istoku, kao što se to može dogoditi i u Europi odnosno između Rusije i Zapada, a i u azijsko-pacifičkoj regiji, u određenom trenutku, nastavi li se eskalacija, započne ili ondje bude iniciran onaj „pravi“, ’opernaćeni’ (full-fledged), III. svjetski rat, naime rat u koji bi se na ovaj ili onaj način uključivalo sve više zemalja, osobito velikih sila i međudržavnih saveza. No potencijal za to ne mora, i nadajmo se da i ne će, biti i ‘materijaliziran’.

Ono što na Bliskom istoku neminovno predstoji sljedećih dana slikovito je jučer pretkazao glavni tajnik UN-a Antonio Guterres, rekavši da bi se Libanon mogao pretvoriti u „još jednu Gazu“. No to je samo polovina istine; druga je polovina to da bi se i dijelovi Izraela ili čitavo njegovo ozemlje mogli pretvoriti u „još jednu Gazu“, što bi opet imalo prouzročilo daljnje akcije i protuakcije. A da je stanje iznimno (pred)ratno, i to na širem planu od sadašnjega hibridnog i oružanog sukoba Izraela s Hezbolahom, koji eskalira posljednjih nekoliko dana, potvrdio je i turski predsjednik Erdogan rekavši danas da su ”nedavni napadi na Libanon i nedavne izjave Izraela očita manifestacija napora da se rat proširi na [tu] regiju”. Kako je izvijestila turska izvještajna agencija Anadolija, Erdogan je dodao da mir u toj regiji ugrožava i “genocid koji Izrael provodi” u Pojasu Gaze.

SAD šalje dodatna vojna pojačanja svom kontingentu na Bliskom istoku

Još jedan pokazatelj da bi moglo doći do šire eskalacije oružanih sukoba jest taj da su Sjedinjene Države odlučile poslati dodatne snage na Bliski istok, kako je danas priopćio Pentagon, u kojem smatraju da su uzajamni napadi iz zraka i sa zemlje Izraela na šijitska područja u Libanonu i raketni napadi Hezbolaha na Izrael povećali rizik od razbuktavanja tog rata, i to s mnogo većim posljedicama od rata u Gazi. Ono što SAD želi spriječiti jest uključivanja drugih aktera u rat Izraela protiv Hamasa i Hezbolaha.

Iako general bojnik Pat Ryder iz Pentagona nije htio iznijeti detalje o tomu koliko dodatnih snaga šalje SAD ni s kojom točno zadaćom, zna se da ta supersila već ima oko 40.000 vojnika u bliskoistočnoj regiji, vojne baze, mornaricu i zrakoplovstvo oboružano vrlo moćnim bombama, raketama, projektilima i drugim oružjima i sredstvima. State Department već danima poziva Amerikance da napuste Libanon zbog sve većeg rizika od regionalnog rata, a posebice “zbog nepredvidive naravi tekućeg sukoba između Hezbolaha i Izraela i zbog nedavnih eksplozija diljem Libanona, uključujući Beirut“.

Iznimno složeno i zamršeno stanje i odnosi snaga na Bliskom istoku

Stanje i odnose snaga na Bliskom istoku teško je moguće i opisati, toliko su složeni i zamršeni, a još je teže predviđati što bi se sve dalje moglo događati ako dosadašnji sukobi „na daljinu“ prerastu u posvemašnji rat između Izraelskih obrambenih snaga i paramilitarne organizacije libanonskih šijita Hezbolah. Osim velikih žrtava i razaranja na područjima gdje su zaraćene strane, vrlo vjerojatno može se očekivati i uključivanje drugih aktera. Kao prvo, to bi bile proiranske paramilitarne snage u Iraku, Siriji, Jemenu, a ni one u Gazi nisu unatoč još malo pa jednogodišnjoj izraelskoj invaziji postale bezube i bezopasne za sigurnost Izraela.

Mnogo je krupnije i teže odgonetljivo pitanje hoće li se u sukob izravno uključiti i Iran. Jačanje američkih snaga na Bliskom istoku posljednjih mjeseci ima kao prvo preventivnu zadaću. Njime se upozorava Hezbolah da ne počne napade svim svojim raketnim arsenalom kojim raspolaže na Izrael te Iran da ne kreće u ozbiljan ili totalan napad na Izrael. Amerika je naime onaj posljednji i najjači jamac njegove sigurnosti, a u krajnjoj liniji i njegova opstanka kao židovske države i kao države uopće, u kojim god granicama ona opstala.

Glede Hezbolaha, cilj ovih izraelskih akcija, koje imaju za glavnu svrhu povratiti sigurnost na područjima sjevernog Izraela – odakle je već evakuirano, zbog Hezbolahovih čestih raketiranja, više od 60.000 stanovnika, a bilo je i dosta poginulih i ranjenih i  među vojnicima i među civilima – dvostruk je. Kao prvo, želi se prisiliti Hezbolah na pregovore kojih bi rezultat bio jamčenje sigurnosti Izraela. To tvrdi perdsjednik vlade Netanyahu. Takvo što, nakon svega i tijekom svega što se upravo događa, teško je očekivati. Isto onako kao što se pokazalo iluzornim da će Hamas pristati na mirovni sporazum pod izraelskim uvjetima suočen s brutalnim napadima izraelskih oružanih snaga, a u okolnostima koje više nisu pogodne ni za goli život više od dva milijuna tamošnjih Arapa. Kao drugo, želi se baciti kost razdora između šijitskog stanovništva i Hezbolaha, a ujedno i između njih i sunitskog te kršćanskog stanovništva u Libanonu.

Religijski podijeljeni Libanon, u teškoj političkoj, ekonomskoj i socijalnoj krizi

Iako točne brojke ovih i onih u izraelskom susjedstvu, u Gazi i na Zapadnoj obali te u pogledu palestinskih izbjeglica i njihovih potomaka u okolnim zemljama nije nimalo lako utvrditi, trenutno se smatra da u Libanonu živi između 5,8 i šest milijuna ljudi, od kojih su 95 posto Arapi, četiri posto Armenci i jedan posto ostali. No religijska je slika iznimno zamršena. Pouzdane podatke nitko nema, a statistike komplicira i jedan milijun izbjeglica, od kojih šesto tisuća pridošlih iz Sirije tijekom građanskog i zamjenskog rata u posljednjih desetak godina. U glavnom gradu Beirutu prebiva blizu dva milijuna ljudi, u Ra’s Bayrutu, otmjenijem rezidencijalnom mjestu u blizini Beiruta, živi njih 1,25 milijuna. Stanovništvo Beiruta dijelom je raspoređeno po vjerskom kriteriju, tako da u južnom dijelu grada žive većinom šijiti, a u ostalim dijelovima ostali po većinski svojim četvrtima ili pomiješano stanovništvo, dok je stanovništvo Ra’s Bayruta izmiješano, sastavljeno od kršćana, muslimana i druza (koji su davno odcijepljeni od islama i oblikovani kao posebna religijsko-narodna skupina).

Radi nekakve orijentacije, ovdje ćemo navesti dvije različite procjene brojnosti vjerskih skupina u Libanonu. CIA-in World Factbook donio je g. 2020. procjenu da – zanemare li se sirijska i palestinska izbjeglička populacija! – muslimana ima 67,8% (šijita, sunita i nešto malo alevita i ismailaca), kršćana 32,4% (većinom maronitskih katoličkih kršćana), druza 4,5% te vrlo malo ostalih. No dvije godine nakon toga ugledna američka istraživačko-statistička ustanova Pew Research Center iznijela je ove procjene: muslimana ima 57,6 posto, a kršćana 43,4%.

Općenito se smatra da je među muslimanima podjednak broj šijita, onih čija je u vjerskom smislu matična zemlja Iran, i sunita, koji tvore blizu 90 posto svih muslimana na svijetu. (No na Bliskom istoku šijiti su u većini, premašuju sunite za 20-30 milijuna, zbog veličine Irana. Ako bi se pak tu regiju ’proširilo’ na njoj susjedne Tursku i Egipat, sunitske zemlje s ukupno blizu 200 milijuna stanovnika, stanje bi bilo obrnuto te bi izrazitu prevagu imali suniti.)

Libanon je posljednjih godina zemlja u teškoj ekonomskom, socijalnoj i političkoj krizi. Iako formalno funkcionira kao država, koja ima i svoju vojsku, politički je podijeljena na stranke i frakcije te na brojne oružane skupine uglavnom formirane po ključu vjerske pripadnosti. Libanon ima službenu vojsku, ali i vrlo snažnu paravojnu, za zapadne zemlje većinom „terorističku“, organizaciju Hezbolah. Postoji dakle vojni dualizam. Te dvije vojske kohabitiraju već tri desetljeća, iako službena vojska nastoji biti glavna, no Hezbolah je prejak i pretvrdokoran da bi na to pristao. Hoće li doći do otvorenog sukoba između njih, to je sada na kocki. To ovisi hoće li doći do diferencijacije među libanonskim strankama i hoće li ne-političari te zapovjednici libanonske vojske reći da ne žele ispaštati zbog Hezbolaha, koji sve dosad vodi svoj separatni rat protiv Izraela, na štetu mnogih ili svih u Libanonu, a ne bi taj rat morao voditi.

Osim toga, Hezbolah ima i svojih slabih točaka. Oslabljen je izraelskim udarima i kadrovski i psihološki, ima i problem financiranja rata, a i njegove vojne sposobnosti narušene su ili i nisu bile tolike kolike se tvrdilo da jesu. Nije Hezbolah taj koji bi srljao u posvemašnji ratni obračun s Izraelom, što se vidjelo i po njegovoj razmjernoj suzdržanosti otkako je počeo rat u Gazi. Izrael ovaj put možda ima veće šanse izaći nakraj s Hezbolahom nego prije. Toga je zasigurno i Iran svjestan, pa će iz toga izvući i određene zaključke o svom daljnjem postupanju prema Izraelu i oslanjanju na svoje libanonsko čedo.

SAD drži većinu bliskoistočnih zemalja ’na uzici’, a sada mora potvrditi svoju premoć

Što bi se dalje krenulo u prikazivanje slojevitosti stanja i odnosa u drugim i među drugim državama na Bliskom istoku, sve bi teže bilo njih razbistriti, a još teže predviđati što se sve tamo može ubuduće događati. Postoje brojne podjele, aspekti, interne razlike i nepomirljivosti.

Temeljna razdjelnica jest islam i judaizam, i nedvojbeno među muslimanima prevladavaju protužidovski odnosno protuizraelska raspoloženja, afekti i resentimani, tj. porivi za osvetom. No postoji i vrlo snažan antagonizam između ne-arapskog, šijitskog Irana i arapskih, uglavnom dominantno sunitskih država i njihovih dinastija. Postoji u Saudijskoj Arabiji i drugdje strah od Irana kao države koja želi uspostaviti regionalnu hegemoniju na cijelom Bliskom istoku. Ako bi Iran uspio „neutralizirati“, bitno oslabiti ili „eliminirati“ Izrael, tada bi te arapske države mogle doći na udar. A svjesne su da bi bile preslabe suprotstaviti se Iranu i njegovim saveznicima u spomenutim zemljama (Irak, gdje su šijiti većina; Sirija, gdje vlada proiranska dinastija iz reda alevita, svojevrsne šijitske sekte, koja je nepomirljiva s vlastitim sunitskim Arapima; Jemen, gdje je proiranski šijitski Hutijev pokret najjača vojno-politička snaga u državi, te u samom Libanonu).

Nadalje, Sjedinjene Države drže većinu bliskoistočnih zemalja ’na uzici’; one su naposljetku jamac i njihove sigurnosti, ali su i velesila o kojoj u mnogim stvarima svi ovise. A dio zemalja na Arabijskom poluotoku ostvaruje i važnu suradnju s Izraelom, osobito na znanstveno-tehničkom polju. Nije bezopasno otvoreno se suprotstaviti SAD-u, ni zbog njegove snage, a ni zbog toga što bi takve zemlje SAD mogao prepustiti na milost i nemilost Iranu. Itd. Ovo je samo ovlašni kroki stvarnoga stanja, koje je još mnogo složenije i višeslojnije od prikazanoga.

I Iran gleda i pazi kako ne bi povukao Ameriku za rep, jer je svjestan da je ona spremna izravno se uključiti u rat i izvršiti razorne napade na Iran, da se i ne govori o svakovrsnim sankcijama i drugim negativnim učincima i posljedicama dođe li do otvorenog sukoba između Irana i Izraela, u koji bi se neminovno na strani Izraela uključile i Sjedinjene Države Amerike.

Bliski istok, Ukrajina-Rusija i Pacifik kao moguća žarišta III. svjetskog rata i novi globalni dualizam

Oružane sukobe na Bliskom istoku treba gledati u korelaciji s rusko-ukrajinskim ratom odnosno sa zamjenskim ratom „kolektivnog Zapada“ protiv Rusije na poligonu Ukrajine i Rusije, a u ukrajinskim oružanim formacijama. Njih treba gledati i kao dodatno „zagrijavanje“ za preslagivanje odnosa snaga između SAD-a, Rusije, Kine i nekih drugih sila manje snage tijekom prve polovine 21. stoljeća. Dapače, riječ je o novoj multipolarnosti, ali i novom globalnom dualizmu, koji poprima sve oštrije, iako još nipošto definitivne crte razdiobe.

Bliski istok čvorište je, gotovo „pupak“ globalnih odnosa. U njemu već blizu 80 godina Izrael, kao „židovska država“, ima središnju ulogu, koju mu omogućuju njegovi moćni zaštitnici, napose izraelski lobiji i centri moći po svijetu, a ponajviše SAD. Ujedno, Sjedinjene Države već su niz godina na Bliskom istoku u uzmicanju i defenzivi. Ako bi sada na tom području pokazale da ne mogu obuzdati Hezbolah, Iran i ostale, i da ne mogu držati pod kontrolom tamošnje arapske države, bio bi to velik udarac za tu velesilu i na globalnom planu. Zbog toga se mora računati s time da je SAD ovaj put spreman „ići dokraja“ u obračunu s neposlušnima i prkosnima. Toga su svakako i u Teheranu i drugdje svjesni. Ali to opet ne znači da će se protuameričke, ’antiimperijalističke’, ’protucionističke’ i općenito protuzapadne snage, iako toga svjesne, moći ili htjeti obuzdati.

Izrael pak u onomu što se događa, u hotimičnoj eskalaciji, vidi instrument i možda posljednju šansu da Ameriku „prisili“ na obračun s Iranom. Izrael sâm ne može neutralizirati Iran, koji je osim što raspolaže velikim raketnim arsenalom i snažnom vojskom i paravojno-političkim satelitima ujedno nadomak proizvodnje atomske bombe; vlast u Teheranu tvrdi da je to samo stvar političke odluke, koja još nije donesena. Izrael nipošto ne želi dopustiti da ne bude jedina nuklearna sila odnosno ’hegemon’ na Bliskom istoku, pogotovu zato što Iran unatrag 40-ak godina prijeti da će izbrisati Izrael kao okupatorsku državu s (arapsko-islamskog) područja na kojem je uspostavljena po volji velikih sila i zaslugom vlastitih prednosti i sposobnosti nakon II. svjetskog rata. Osim toga, čitav politički proces s ciljem ostvarenja ’dvodržavnog rješenja’, tj. stvaranja palestinske države i njezina razgraničenja s Izraelom, koje uključuje i Zapadnu obalu i Jeruzalem, praktički je umro i nije realno očekivati da bude obnovljen. Sadašnja izraelska vlada ne želi više čuti ni za kakvu palestinsku državu između rijeke Jordan i Sredozemlja.

Sve u svemu, još uvijek ne možemo tvrditi da će nužno doći do regionalnog ratnog požara na cijelom području Bliskog istoka, ali možemo tvrditi da je ispunjeno već sada dovoljno uvjeta za to da on plane i da se razgori. Sigurno je za sada to da će se nastaviti i pojačati oružani sukobi Izraela s Hezbolahom, dok će izraelska invazija na Gazu odnosno obračun s Hamasom padati u drugi plan. Svakako se moraju očekivati i nebrojene nove ’komplikacije’ i ’reperkusije’, koje će zahvaćati sve veći broj država, njihovih vlada, međunarodnih organizacija, ne-državnih čimbenika i odnosa ne samo na bliskoistočno-regionalnom, nego i na globalnom planu.

Izrael se tijekom posljednje godine, izazvan inicijalno krvoločnim upadom Hamasa na njegov teritorij 7. listopada lani, odlučio pod vodstvom sadašnje vlade na odlučno ratoboran kurs. Úlozi su iznimno veliki, i kao da više nema povratka na status quo ante. Izrael je, riskirajući i ugled u svijetu i dosadašnju zapadnu potporu i buduće odnose s okolnim arapskim zemljama, zaigrao na ’sve ili ništa’. Očito se pošlo od procjene da druge opcije za budućnost Izraela kao „židovske države“, za sprječavanje nastanka palestinske države i za potkresavanje krila Iranu više nema. Nitko još ne zna niti može predvidjeti kakav će biti daljnji tijek i krajnji rezultat svega što se upravo događa. Nije isključeno ni to da na Bliskom istoku, kao što se to može dogoditi i u Europi odnosno između Rusije i Zapada, a i u azijsko-pacifičkoj regiji, u određenom trenutku, nastavi li se eskalacija, započne ili ondje bude iniciran onaj „pravi“, ’opernaćeni’ (full-fledged), III. svjetski rat, naime rat u koji bi se na ovaj ili onaj način uključivalo sve više zemalja, osobito velikih sila i međudržavnih saveza. No potencijal za to ne mora, i nadajmo se da i ne će, biti i ‘materijaliziran’.

Povezano:

Zdravko Gavran: Bliski istok kao glavno političko-ratno poprište – umjesto Ukrajine i Tajvana?

Zdravko Gavran/Hrvatsko nebo