Z. Gavran: Britanija i Francuska riskiraju nuklearni sukob, SAD suzdržan glede dopusnice za napade na Rusiju američkim raketama
Vrijeme:6 min, 29 sec
Ono što svima mora biti razvidno jest ovo: Ni Putin ni oni koji doista vladaju Rusijom, ma tko točno oni bili, ne će samo tako dopustiti da se Rusija urušava pod vanjskim udarima, da izgubi rat s Ukrajinom, da sadašnji vladari u Moskvi budu svrgnuti, suđeni, kažnjeni i poniženi. Narodna je uzrečica da se „utopljenik i za slamku hvata“. A ruski vladari imaju se uhvatiti za mnogo toga što je jače od „slamke“. To što su se dosad suzdržavali nije nikakvo jamstvo da u određenom trenutku ne će svoje dosad neostvarene prijetnje protuudara na ciljeve u članicama NATO-a i ostvariti. Dogodi li se to, mnogi će zažaliti što se apokaliptični scenarij nije nastojalo obeskrijepiti. No tada će biti kasno za povratak u prethodno stanje. Iako je razumljivo davati snažnu potporu Ukrajini, možda nije naodmet sjetiti se i one Heraklitove pouke (da biblijsku Apokalipsu sada i ne spominjemo): „Sve se s mjerom pali i s mjerom gasi.“
Iako to nije u središtu opće medijske pozornosti, vrlo ozbiljna situacija upravo nastaje u Europi i svijetu s obzirom na očekivanu dopusnicu Ukrajini da raketama dugog dometa strane proizvodnje napada ciljeve u dubini teritorija Ruske Federacije. Velika Britanija, koja se upravo našla u novom diplomatsko-obavještajnom sudaru s Rusijom, čini se da je spremna dopustiti uporabu svojih raketa Storm Shadow za gađanje ciljeva duboko u Ukrajini. Čini se da je i Francuska na toj putanji, a potporu im daje i Kanada. No Sjedinjene Države povlače ’ručnu kočnicu’.
Pregled današnjih zbivanja i izjava
Oglasio se je i donedavni britanski premijer Boris Johnson, koji je na sastanku s ukrajinskim predsjednikom Zelenskijem u Kijivu opetovao svoj zahtjeva da se Ukrajini dopusti uporabu projektila dugog dometa. Njegovu izjavu pozdravio je već u svojoj objavi na X-i Zelenskij. Ukrajinski vođa ujedno je napisao da se Zapad „boji“ obarati ruske projektile i bespilotne letjelice poslane na Ukrajinu onako kao što je to činio štiteći Izrael od takvih projektila poslanih iz Irana prema Izraelu.
Upravo se večeras sastaju u Bijeloj kući britanski premijer Sir Keir Starmer i američki predsjednik Joe Biden. Uoči sastanka izjavu je dao predstavnik za javnost američkoga Vijeća nacionalne sigurnosti John Kirby. On je, kako je izvijestio BBC, rekao da „Sjedinjene Države ne planiraju bilo kakvu promjenu u ograničenjima koja su postavile Ukrajini glede uporabe oružja proizvedenih u SAD-u za gađanje ciljeva na ruskom teritoriju“.
BBC u vijesti objavljenoj večeras dodaje kako „se vjeruje da britanski premijer traži blagoslov od američkog predsjednika da dopusti Ukrajini upotrebljavati projektile Storm Shadow proizvedene u Britaniji i Francuskoj za gađanje Rusije“.
Kirby je, upitan o tomu, rekao: „Ne mogu govoriti u ime Britanaca i Francuza. Ne bih danas očekivao objavu o osposobljenju za udare dalekometnim raketama unutar Rusije, zasigurno ništa takvo uz sudjelovanje SAD-a. Nema promjene u našoj politici što se toga tiče.“
Jedan bivši američki dužnosnik, neimenovan, izjavio je BBC-ju kako u SAD-u ne vjeruju da bi dopuštanje uporabe raketa dugog dometa imalo presudan (pozitivan) učinak na daljnji tijek rusko-ukrajinskog rata. A nosio bi, očito, velike rizike. Sjedinjene Države zasigurno ne žele ući u izravni oružani sukob s Rusijom.
No jedne američke novine objavile su kako bi SAD mogao odobriti uporabu englesko-francuskih projektila Storm Shadow, koje imaju domet od oko 250 kilometara. To „odobrenje“ bilo bi zapravo odobrenje od najvišega zapadnog autoriteta, ali glavnu odgovornost nosile bi ipak zemlje koje bi odobrile upotrebu vlastitih projektila.
Istodobno, ruski predsjednik Putin izjavio je kako bi dopuštanje uporabe ukrajinskim snagama da raketama dugog dometa gađaju ciljeve u Rusiji značilo ulazak Britanije i Francuske, odnosno NATO-a, u rat s Rusijom. On je upozorio Zapad da ne dopusti Ukrajini uporabu oružja dugog dometa za gađanje ciljeva unutar same Rusije, jer da bi time NATO bio uvučen u sukob.
Osvrt
Rusko-ukrajinski rat već je odavno ušao u „zonu sumraka“ i nedovoljno poznatih ratnih, političkih i drugih igara. Znademo samo ono što znademo, a ne znamo ni koliko toga ne znamo. No zbivanja nas tjeraju da promatramo i razmatramo zbivanja, pri čemu se služimo metodom „Occhamove britve“.
Rusija je od početka prijetila zapadnim silama da će im biti žestoko uzvraćeno budu li oružano pomagale Ukrajini. Zbog toga su one postupno odobravale isporuke sve jačih oružja i projektila. Kada bi god vidjele da Rusija na to ne reagira, zapadne sile odlučivale su se svaki put tijekom posljednjih dviju i pol godina na slanje sve moćnijih oružja, kao što su tenkovi, rakete, zrakoplovi. Rusija, osim verbalnim prijetnjama, nije ozbiljnije reagirala. Nije dolazilo do eskalacije oružanih djelovanja izvan područja Ukrajine. Odatle su mnogi dolazili do zaključka da je ruska prijetnja širenjem rata na druge zemlje, ulaska u rat s kojom članicom NATO-a ili nuklearnog udara na njih bilo taktičkim, bilo strategijskim projektilima samo psihološko-propagandne naravi te da Moskva ne će riskirati svoju sigurnost i opstanak ulaskom u rat s NATO-om, kojim je cijelo vrijeme prijetila.
I ruska vojna doktrina o okolnostima u kojima vlast u Kremlju smije posegnuti za nuklearnim oružjem ograničavala je Putina i vojno-političko vodstvo u eventualnoj takvoj namjeri. No ta se doktrina upravo mijenja, a i u staroj je bilo odobreno da se strategijsko odnosno nuklearno oružje upotrijebi bude li ugrožena „egzistencija“ Ruske Federacije. S prodorom ukrajinske vojske na (međunarodno priznati) ruski teritorij nastala je situacija drukčija nego prije. Ona je još pojačana dopuštanjem (nekih) zapadnih sila da se njihove rakete i projektili i druga oružja upotrebljavaju u napadima na ozemlje Ruske Federacije. Tumačenje o „egzistencijalnoj“ ugrozi ruske države dobiva čvrsto utemeljenje i može biti primijenjeno.
U tomu je sada glavni problem, u tomu je pogibelj koju kao da britanski premijeri i francuski Predsjednik ne uzimaju ozbiljno. Imaju li oni neki nepoznat razlog tog samopouzdanja i sigurnosti da Kremlj ne će udariti po Britaniji i Francuskoj, ili zgoljno, hazarderski tako procjenjuju (ne)vjerojatnost ruskog raketnog i nuklearnog protuodgovora, to nitko ne zna. No svatko zna da bi udar na bilo koju članicu NATO-a automatski značio, po statutu tog saveza, da je napadnut čitav Sjevernoatlantski savez, te da bi svaka članica dužna priskočiti u pomoć napadnutima odnosno da bi se svaka članica tog trenutka našla u ratu s Rusijom, bez obzira na to što ona sam pritom činila ili ne činila.
Oni koji bi rekli da se London i Pariz olako i neodgovorno kockaju s europskom i svjetskom sigurnošću mogli bi doživjeti da ih se prozove kao kukavice, strašljivce, oportuniste ili proruski orijentirane. No, iako Ukrajini daje pojedinačno najveću potporu u novcu, naoružanju i ostalomu, SAD postupa odmjerenije, dozira i ustrajno ograničava svoju vojnu pomoć Ukrajini, Washington je svjestan kako se izgledi za ruski protuudar povećavaju sa svakim novim krupnijim korakom u vojnom pomaganju Ukrajini, pogotovu ako je on ujedno ugroza za samu Rusiju.
Ono što svima mora biti razvidno jest ovo: Ni Putin ni oni koji doista vladaju Rusijom, ma tko točno oni bili, ne će samo tako dopustiti da se Rusija urušava pod vanjskim udarima, da izgubi rat s Ukrajinom, da sadašnji vladari u Moskvi budu svrgnuti, suđeni, kažnjeni i poniženi. Narodna je uzrečica da se „utopljenik i za slamku hvata“. A ruski vladari imaju se uhvatiti za mnogo toga što je jače od „slamke“. To što su se dosad suzdržavali nije nikakvo jamstvo da u određenom trenutku ne će svoje dosad neostvarene prijetnje protuudara na ciljeve u članicama NATO-a i ostvariti. Dogodi li se to, mnogi će zažaliti što se apokaliptični scenarij nije nastojalo obeskrijepiti. No tada će biti kasno za povratak u prethodno stanje. Iako je razumljivo davati snažnu potporu Ukrajini, možda nije naodmet sjetiti se i one Heraklitove (da biblijsko Otkrivenje sada i ne spominjemo): „Sve se s mjerom pali i s mjerom gasi.“
Povezano:
Zdravko Gavran/Hrvatsko nebo
