Matica objavila poeziju Darka Juke nastalu na ratnim stratištima

Kratka ali ekspresivna pjesma ”Vukovar” u tek četiri stiha rasplamsava plamen živog domoljubnog ushita, spajajući emociju dubokoga pijeteta prema žrtvi oca i sina (Blage i Roberta Zadre) u kojoj Juka, ”tamo gdje leže otac i sin”, personificira žrtvu svih ubijenih vukovarskih očeva, majki, kćeri i sinova, crpeći iz nje zanos uzvišene predanosti Hrvatskoj u uvjetima i rata i mira.Pjesma ”Dok se oblaci smjenjuju nebom”, čijim je imenom nazvan čitav ovaj pjesnikov opus, tka lik nje koja čeka na njega koji je pao, a ona može biti i majkom i suprugom i djevojkom i kćerkom, suobličujući se s likom svake izmučene žene koja je čekala na ratnika koji se nije vratio.

Pjesma ”Nije me više strah, mama”, posvećena četverogodišnjoj Mladenki Zadro i ubijenim Hrvatima Grabovice, ostavlja nas sleđene ”na obali Neretve”, u kanjonu gdje je pitoreskna Grabovica gorjela 1993. zajedno s njezinim izmrcvarenim pukom. Juka, kroz oči ustravljena djeteta, puščana zrna preinačava u pčele, ali životinjska je strana u čovjeku neumoljiva kao i smrt koju sobom nosi, pa i u pjesmi mati i kći ostaju ”crvene”, u zagrljaju kojim majka grčevito stišće i zaklanja svoje čedo od onoga neminovnog što nosi vojnik koji je u stanju usmjeriti puščanu cijev u dijete.”Srebrenički dječak” u Jukinim reskim stihovima još tumara istočno-bosanskim proplancima i livadama, tražeći krvnika kojeg samo želi upitati ”čuje li krike iz mokrih jama”. Kroz autorov pjesnički iskaz gromoglasno progovara želja davno umrloga djeteta da ”spere krv s njegovih ruku” i od ubojice zatraži ”da progovori, oslobodi mu kosti”.

U ”Tragovima u blatu” Juka jasno poručuje kako se ”neke grijehe ne može oprati”, a dok u ”Ocvalom cvijeću” i njegove ”mrlje po košulji krvare”, na dinamično zagonetan način u pjesmi ”Ukotvilo me” šalje jaku poruku o ”sraslosti s kotlinom niknuća”. Za razliku od građenja pjesničke slike mučeništva kroz žrtve rata, pjesnik se u ”Posavini” pak poistovjećuje s otetom zemljom gdje ”krvca rujna jurne brže” i na koju, potpuno razgolićene duše, hoće iznova ”zadjenuti stijeg i tamo povratit viku dice, radost koja više ne mr’je”. Dok tu šalje eksplicitnu poruku kako ”ne može duga vijeka što tuđe ugrabi”, zazivajući sjedinjenje ”budućnosti i zaglavka”, Juka hodeći kamenjem Bobovca, u pjesmi ”Ostade nam tijek”, u vlatima trave čuje ”glase gromke kraljeva što ih posječe tuđinski gnjev”. On se stapa sa snagom ”stiješnjene” crkve sv. Ivana Krstitelja u Kraljevoj Sutjesci gdje ”ne jenjava ufanje, ni orgulja bravura”, i nebesima šalje molitvu za duše fojničkih fratara kojima ”pucaše u habite”, ali unatoč i usprkos svemu, završava Juka: ”Ostade nam tijek!”

brotnjo.info/Hrvatsko nebo