Hologram boli i ponosa

Uz Memorijalnu utakmicu u sjećanje na Dražena Petrovića

Zagrebačka Arena u večeri četvrtka 5. rujna bila je mjestom košarkaškoga spektakla, unatoč činjenici što je u isto vrijeme hrvatska nogometna reprezentacija igrala dvoboj Lige nacija kod Portugala (i poražena 2:1). Ususret šezdesetom rođendanu hrvatskoga košarkaškoga velikana Dražena Petrovića (22. listopada 1964.), odigran je pred šesnaest i pol tisuća gledatelja memorijalni susret u kojem je euroligaška momčad „Dražen“ pobijedila hrvatsku košarkašku reprezentaciju 110:107. Rezultat je bio posve u drugom planu, u odnosu na jednu večer u kojoj je košarka dominirala, barem kroz priče okupljenih navijača, mahom u dresovima neprežaljenoga stanovnika Kuće slavnih, poginuloga 7. lipnja 1993. kod njemačkoga Denkendorfa u 29. životnom ljetu.

Na jednom mjestu okupljeni su predstavnici svih klubova u kojima je Petrović igrao, od rodne „Šibenke“ kojoj je administrativno oduzeto osvojeno prvenstvo bivše države, preko „Cibone“ s kojom je dvaput osvojio naslov europskoga prvaka, madridskoga „Reala“ s trofejom Kupa pobjednika kupova te NBA klubova „Portlanda“ i „New Jerseyja“ (danas „Brooklyn Netsa“). Neobično je bilo vidjeti na tzv. staklenom parketu, postavljenom posebno za ovu svečanu prigodu, velike Draženove suparnike iz Grčke Nikosa Galisa i Panajotisa Janakisa, glavnoga konkurenta iz Portlanda Terryja Portera, dragoga gosta iz „Netsa“ Kennyja Andersona, zatim ponajboljega igrača svijeta Luku Dončića, koji je uz naše Darija Šarića i Bojana Bogdanovića izrekao nekoliko misli o Draženovu utjecaju na profesionalno bavljenje košarkom.

Posebno emotivan bio je izlazak srebrne generacije s Olimpijskih igara u Barceloni 1992. godine, s izostankom Velimira Perasovića i Arijana Komazeca, u sastavu kojemu će trajno nedostajati broj četiri na crvenom i bijelom dresu. U eri tehnologije prikazan je Draženov hologram koji je, driblajući najdražu narančastu loptu, pozdravio nekadašnje suigrače i izazvao knedlu u grlu svim posjetiteljima. Trenutci nijemosti u dvorani bili su kulminacijom svega što je Petrović značio. Nedostajao je i bolio Dražen. Ne može prirodnu prazninu ispuniti ni umjetna inteligencija. I kada se povedu trajne medijske rasprave o tome tko je bio najbolji i hrvatski i europski igrač, uz sve poštovanje prema Toniju Kukoču, Dinu Rađi i pokojnom Krešimiru Ćosiću – nitko nikada kao Dražen Petrović nije imao utjecaj na silne životne putove, kako u košarci, tako i izvan nje. Njegova predanost radu i osjećaj da može pobijediti svakoga, pa i „Dream Team“ u Barceloni, zalog je vjere koja je, doduše, okopnila uslijed gotovo trideset godina bez seniorske košarkaške medalje.

Glede publike, ona je pokazala da nije zaboravila gaženje hrvatske zastave u izvedbi Vlade Divca na Svjetskom prvenstvu u Argentini 1990. i silnu bezosjećajnost kada su velikosrpski agresori granatirali rodni Draženov Šibenik. Unatoč nepobitnoj činjenici da su Divac, Petrović i Žarko Paspalj krčili američki put europskim igračima krajem osamdesetih godina prošloga stoljeća, dominirajući na Starom Kontinentu, ima nešto što publika pamti, pa i ona mlađa – nisu Vlade i Dražen bili „Jednom braća“, braća su Draženova osim biološkoga Aleksandra Petrovića bili najbolji prijatelji – Neven Spahija, Stojko Vranković i Fabijan Žurić. Sve ostalo može prodati dobru priču, snimiti film brijunskih vladara Šerbedžija, ali nikada i „prenamijeniti“ istinu o Domovinskom ratu, kada je bilo važno ostati na pravoj, obrambenoj strani, što je posvjedočeno Vrankovićevim i Petrovićevim prosvjedovanjem (zajedno s drugim športašima) ispred zgrade Ujedinjenih naroda u New Yorku, u predvečerje međunarodnoga priznanja Republike Hrvatske, u mjesecima već dobrim dijelom okupirane domovine. Kao što se zviždalo Divcu, tako se i pljeskalo izborniku momčadi „Dražen“ Željku Obradoviću, trofejnomu srpskomu treneru, koji je sa Spahijom predvodio igrače sastavljene iz europskih klubova. Sama utakmica protekla je u revijalnom tonu, a Mario Hezonja s 37 koševa i pobjedom u natjecanju trica protiv suigrača Džanana Muse iz „Reala“ dao je naslutiti da Hrvatska ima svojih aduta u ključnim kvalifikacijskim susretima za Eurobasket 2025., upravo protiv Musine Bosne i Hercegovine u studenom. To je hrvatskomu izborniku Josipu Sesaru i njegovim igračima još jedna prilika za zadnji košarkaški vlak. I tako sve ispočetka kreće s opustjelih perona odavno izgubljene domaće košarke.

Događaj u Areni imao je svojih dobrih i loših strana. Nesumnjivo je uložen golem trud i financijska sredstva, ali nedostajalo je više šušura. Televizijski gledatelji žalili su se zbog lošijega tona, a u samoj dvorani, vjerojatno namjerno slabije osvijetljenoj, atmosfera je osim u stankama s defiliranjem svjedoka vremena bila prilično kazališna. Uvijek je teško slušati pjesmu „Život leti, kapetane“, sinoć u izvedbi Klape „Sebenico“, i one stihove: „a dani se vrte ka basket, ka srića, najlipšu si priču o mladosti priča…“. Na noge su navijače podignuli i Dujmićevi stihovi evergrina „Za ona dobra stara vremena“, kao i povici „Heja, heja, cibosi“ iz jednoga vremena koje se, nažalost, dugo ne će ponoviti. Šteta i što gledatelji, osim ulaznice, nisu imali priliku ponijeti barem još koju uspomenu na jedinstven košarkaški doživljaj, iako je i samo sjećanje već mnogo za vrijeme koje neumitno teče. Ta prošla je trideset i jedna godina od Draženove pogibije, ali svaki hrvatski navijač, pa i onaj rođen iza zlokobne 1993., ima predodžbu o Petrovićevoj igračkoj i ljudskoj veličini.

I uvijek ostaje dojam da još nije sve izrečeno, napisano, snimljeno. I uvijek ostaje činjenica da njegov autoritet nedostaje hrvatskoj košarci, kako prezent ne bi ostao na jednoj večeri i o tužnim obljetnicama. Ma kako one slavile radoholičarski Draženov život. Draženeee…. Draženeee…

Tomislav Šovagović

hkv.hr / Hrvatsko nebo