Andrija Hebrang eksluzivno za Croniku o danima uz Tuđmana, padu Vukovara, pozadini dolaska Andreja Plenkovića na čelo HDZ-a i promjeni Hrvatske, djetinjstvu i potrazi za očevim grobom

Povod za intervju s Andrijom Hebrangom bio je njegov izlazak iz HDZ-a. Iako sam znala da ću imati sugovornika o čijem se životu može snimiti film, razgovor s gospodinom Hebrangom nadmašio je sva moja očekivanja.

Život Andrije Hebranga bogat je za tri života, kako bi rekli stariji ljudi. Od nevjerojatne boli zbog gubitka oca i majke u najranijem djetinjstvu Hebrang je svoj život pretvorio u uspješan i svrhovit život u kojem su iza njega djela, poznanstva i prijateljstva na kojima bi mu svatko pozavidio.

No, uspon od vremena kada je bio dvoipolgodišnji dječak kojem je UDBA namijenila smrt do čovjeka koji je bio uz prvog hrvatskog predsjednika, organizirao hrvatski sanitet, pregovarao za svoju voljenu Hrvatsku donio je i razočarenja temeljena spoznajom da Hrvati nisu iskoristili jedinstvenu priliku i riješili se udbaša, jugoslavena i komunista zbog kojih su prolili toliko krvi.

Život u kojem je od svoje pete godine naučio čitati da bi saznao istinu o svom ocu, gradio je i izgradio do neslućenih visina uspjeha, a ipak je ostala gorčina, jer unatoč svim pozicijama i uspjesima ni danas nema očevog groba gdje bi zapalio svijeću i pomolio se. Andrija Hebrang jedan je od rijetkih koji ima hrabrosti ispričati istinu koja mu je bila dostupna, o službama zbog koje su Hrvati govorili da i zidovi imaju uši, i njenim nastavcima u drugoj generaciji. Samo istinu za koje ima dokaze.

Intervju s Hebrangom, slobodno mogu reći, kruna je u mojoj dugogodišnjoj karijeri u kojoj sam i sama osjetila dugačku ruku onih kojima je Hrvatska trn u oku. Bio je to jedan emotivan razgovor u kojem smo se zajedno nasmijali na pitanje za koje je gospodin Hebrang rekao da mu je najteže, no bilo je zaista i onih teških tema u kojima moj sugovornik nije mogao sakriti suze u glasu.

Gospodine Hebrang, na kraju ste izašli iz stranke iz koje nikada niste namjeravali izaći. Jeste li možda napravili krivi potez, s obzirom na ovo što rade spavači koji čekaju da se stvari promjene i ostaju u stranci?

U kontaktu sam s jako puno mojih bivših stranačkih kolega, a sada i nadalje prijatelja, i činjenica je da ima onih koji čekaju da se HDZ promijeni i računaju da će oni to dočekati i da će u tom trenutku moći nešto doprinijeti. Ja sam imao to stajalište sve do prije 3 dana kada sam vidio da je HDZ zakopao posljednju lopatu u jamu u koju pokopava HDZ i modernu hrvatsku državu, a to je kada su stali iza Dragana Primorca, čovjeka koji simbolizira sve prije negoli poštenu i demokratsku hrvatsku državu.

Ovi koji dalje čekaju, nažalost, uglavnom čekaju iz računice. Evo, sad ću vam reći primjer jednog mog prijatelja koji mi je jučer rekao: ‘ja čekam isto trenutak bi li izašao, ali onda, ako izađem, smijenit će me, a ja sam kao penzioner na nekakvoj funkciji gdje se dobiva nekakav sitan novac i onda ću i to izgubiti’. Ovaj HDZ vođen Plenkovićem, dakle drugom garniturom jugoslavenskih komunista, je napravio savršenu organizaciju u kojoj su svi povezani i zovemo ih uhljebi, jer su im o stranci ovisne egzistencije ili različita beriva ili status djece i nekih članova obitelji. To je najveći dio HDZ-a. A, ovi koji čekaju da će se nešto dogoditi, tih je sve manje i manje. Polako izlaze. Jučer su mi se javili moji prijatelji, njih 23-troje, koji su dali ostavke na članstvo u cijeloj Hrvatskoj. To su bili ljudi koji više nisu bili na funkcijama.

Može li se nešto dogoditi samo od sebe u HDZ-u bez da to ljudi pokrenu?

Ne može. Ne može se dogoditi samo od sebe jer su ljudi toliko ovisni o svojim pozicijama. Pogledajte sada ovo sramotno dizanje ovih plaća u vrijeme kada mirovinci jedva sklapaju kraj s krajem, kada je plaće pojela inflacija. Dižu sebi plaće državnici za takav postotak da bi u svakoj normalnoj državi ljudi izašli na ulice.

A zašto naši ljudi ne izlaze?

Ne izlaze zato jer su pokorni, jer svatko vidi negdje svoju korist. Svi su oni uhljebi. Zato je i ostao još tako mali broj u HDZ-u, zato jer se taj relativno mali broj može kontrolirati. Svatko ima nekakvog sina, kćer, strica, brata, svatko ovisi o nečijoj egzistenciji. Mene nazove prije dva dana jedan prijatelj i kaže:’prijatelju ti znaš da bi ja izašao, al’ ti znaš gdje radi moja kćer. Dakle, takvo uhljebljenje, a to je tipična metodologija bivše partije i bivše UDBA-e,, je dovelo do toga da postoji jedna krucijalna grupa ljudi dovoljna da dalje opstane.

Druga grupa ljudi koja podržava HDZ su oni koji, nažalost, jadni ne znaju ništa. Neki dan mi na ulici kaže jedna gospođa: ‘dobro, vi ste izašli iz HDZ-a, al’ da znate ja ću opet za Franju’. Dakle, mnogi članovi misle da je to Franjin HDZ i zato po inerciji za njega glasaju. Te dvije skupine drže na površini ovu sadašnju garnituru i tu se u skoro vrijeme ne može dogoditi ništa. Kako kažu, pijetao koji prerano zakukuriče završi u loncu. I zato nitko ne diže glavu, iako ih ja znam u samom vrhu stranke koji bi rado da se promijeni politika HDZ-a, da opet imamo jednu suverenističku, normalnu, nacionalnu politiku, da se opet poštuje hrvatski domoljub, patriot. Ništa drugo, samo to. Ono što se poštuje i u Americi i u Francuskoj i u Italiji.

U Hrvatskoj ako kažete da ste hrvatski domoljub ili patriot, onda se kaže ‘ti si ustaša’. Tako da nema šanse da se nešto spontano dogodi. Mora se čekati jedna ružna prilika kakva je bila ’90-te, ružna prilika kakva će biti kriza Europske unije, ružna prilika kakva će biti opet nova agresija jednog od susjeda. I tek onda će hrvatski ljudi opet progledati i početi misliti svojom glavom.

Mislite da bi mogao izbiti ponovno rat u Hrvatskoj?

Pa gledajte, ja mislim da je pitanje vremena, jer znate da je svaka generacija na ovim prostorima imala svoj rat. Jel’ tako? Mislim da je samo pitanje vremena, jer kad vi gledate ove agresivne izjave Vučića i njegove kompanije, kada gledate petu kolonu u Hrvatskoj na čelu s Pupovcem Miloradom, i još mnogima, onda je potpuno jasno da te napete situacije moraju jednog dana puknuti kad dođe do jedne krizne situacije. Ja se bojim da će se to dogoditi i zato bi bilo važno da Hrvatska sprema svoju vojsku i da je ojača, što je počelo tek sad nedavno i tek na papiru, a zanemarivano je posljednjih 20 godina.

Meni je posebno bolna točka Knin gdje je moj muž bio u logoru. Je li Pupovac dobio što je htio? U Kninu više ne pjevaju pjevači koji pjevaju domoljubne pjesme, na tvrđavi iznad Knina se ne sastaju zapovjednici večer prije. Sastali su se na Pantovčaku. Je li Pupovac dobio što je htio? Jesu li Srbi dobili što su htjeli?

Prvo, ja dijelim Srbe od Milorada Pupovca, jer Milorad Pupovac nikad nije dobio većinu glasova srpske nacionalne manjine. Vi to dobro znate. On vlada zahvaljujući jednoj maloj strančici, jednoj manjini, ali uvijek u uskoj sprezi s vladajućom strankom. To sada znači s HDZ-om. I on je kroz tu spregu dobio sve što je htio. A, on hoće samo dvije stvari – hoće ogroman novac, a što mu HDZ omogućuje i ovaj sada i oni HDZ-ovci prije, i hoće dominaciju Srba iznad opravdanog broja nacionalne manjine.

Pogledajte sada ovu prijevaru jedne stranke koja nam je dala nadu, nažalost kratkoročno, Domovinski pokret. Dakle, njihov uvjet da uđu u vlast je bio da SDSS izađe iz vlasti. Tko je od SDSS-a izašao iz vlasti? Nitko. Imenovani su državni tajnici iz Domovinskog pokreta, a svi oni ostali iz SDSS-a ili njihovi simpatizeri su premješteni na neka druga mjesta, obično kao neki inspektori, kao neki kontrolori. Dakle, Pupovac je tako duboko zaorao u hrvatsko društvo da je on potpuno zadovoljan sa svojom sadašnjom situacijom. I ne samo sadašnjom, nego i dugoročno gledajući unaprijed. Ni jedan od domoljubnih Hrvata u poliltici nije još progledao i rekao ‘Pupovac je veliko zlo za hrvatski narod, idemo mi reći Srbima izaberite vi svog većinskog predstavnika, predstavnika kojeg će birati većina vaše nacionalne manjine i s njime surađivati.’ Nijedan od tih koji dobivaju više glasova od Milorada Pupovca ne može u vrh politike. A Milorad Pupovac zbog starih veza, komunističkih i UDBA-ških i jugoslavenskih, ostaje na vrhu i pliva.

Želite reći da kroz stare UDBA-ške i komunističke veze drži Plenkovića na kratkoj uzici? Što to zapravo znači za Hrvatsku?

Naravno Andrej Plenković je druga generacija visokih partijskih i udbinih dužnosnika. Zoran Milanović je druga generacija visokih partijskih dužnosnika. Da ne nabrajam dalje. Zar ne znate Plenkovićev životopis? Pa to je bar pisano nebrojeno puta da je njegov otac bio jedan od kontrolora kadrova na televiziji. Dakle, na najvažnijem medijskom projektu. Mediji su ti kroz koji se narod preodgaja. Pa, ne znate li za maturalni rad Andreja Plenkovića koji je izašao svega godinu i nešto prije prvih demokratskih izbora u kojem je napisao da mediji moraju biti u rukama vladajuće klase, jer kroz njih vladajuća klasa uči narod što je istina. Dakle, to je ta druga generacija koja je živila u tome, odgajana je na tome i nikad u životu nije ništa drugo radila nego bila pripremana za ovakve funkcije. Kako su bili infiltrirani u medije, a da ne govorim o obrazovnim programima, onda su vrlo lako zaveli i školsku djecu, ali i odrasle ljude.

Kako je Andrej Plenković došao na čelo HDZ-a?

Kad govorimo o Andreju Plenkoviću, spomenuli smo njegovog oca, a treba spomenuti još i njegovu majku. Njegova majka je bila liječnica u vojnoj bolnici, JNA bolnici u Dubravi u Zagrebu. To je bila bolnica u kojoj je bilo leglo tadašnjih komunističkih kadrova u JNA. Ta bolnica nije pristupila hrvatskom sanitetu cijelu 1991. godinu. Pazite, najkrvaviji rat, bolnica usred grada helikopterima dobiva ranjene četnike i liječi ih. I mi u našem sanitetu koji sam ja imao čast organizirati i voditi, molimo ih i pozivamo ih, a od svih liječnika samo su dvojica prešli u naš sanitet. Ostali su cijelu ’91. godinu, uključujući i majku Andreja Plenkovića, ostali raditi u JNA. Da bi dobili zaleđe povezali su se s udbašima unutar naših takozvanih prohrvatskih redova, pa je onda njih pod svoje pokroviteljstvo uzeo Josip Manolić pokojni i rekao im ‘samo vi ostanite unutra, mi ćemo vama dati svu punu zaštitu’.

I oni su vam, zajedno s gospođom majkom Andreja Plenkovića liječili četnike. Dakle, liječili su one koji će poslije ubijati hrvatske branitelje. I do tada su ubijali hrvatske branitelje. Sve do Božića 1991. godine. Dakle, cijelu ’91. godinu bili su na suprotnoj strani. Pod kraj ’91. godine Andrija Rašeta, general JNA, u bolnicu je smjestio vojni stožer JNA. To je bez presedana u povijesti čovječanstva da u humanitarnoj, dakle bolničkoj ustanovi, bude smješten vojni stožer – vrh vojske. Ja sam kao predstavnik Vlade vodio pregovore i nije im uopće palo na pamet da predaju bolnicu sve do kraja ’91. godine. Da se razumijemo, pregovore za priznanje Hrvatske je vodio Tuđman, a ne Mate Granić i njegovi trabanti tamo u Ministarstvu vanjskih poslova.Tuđman je osigurao priznanje Hrvatske u siječnju ’92., a jedini uvjet svih koji su htjeli priznati Hrvatsku je bio da u Hrvatskoj više nema ni jednog JNA vojnika.

Znači, mi smo morali pod hitno iz bolnice u Dubravi izbaciti JNA. Da to ne završi teškim krvoprolićem, Tuđman je mene pozvao i rekao’hitno se vrati, dovrši pregovore i daj im sve što traže’. Ja sam tada bio na istočnom bojištu, u Slavoniji. I onda sam ja došao početkom prosinca ’91. i sve što je Rašeta tražio dao sam mu, od novca, od aparature, od televizora po tadašnjim bolničkim sobama koje su imali jer je bolnica bila vrlo bogato opremljena, samo da oni napuste teritorij Hrvatske do kraja ’91.Tada je i majka Andreja Plenkovića tom predajom prešla na našu stranu i odmah su dobili veliku zaštitu Manolićevih ljudi koji su ih cijelo vrijeme podržavali. Oni su zapravo bili peta kolona Manolićevih ljudi cijelu ’91. godinu. Znači, Andrej je odgojen u takvom obiteljskom ambijentu gdje su otac i majka u prvim redovima jugo komunističke partije. Nije on mogao dobiti drugačiji odgoj.

Pitali ste kako je došao na vlast. Došao je na vlast zahvaljujući petoj koloni unutar HDZ-a. Unutar HDZ-a, već sam stoput ponovio podatak koji je provjeren i publiciran, je bilo 98 tisuća bivših članova partije koji su nakon prvih demokratskih izbora prešli u HDZ. Ali, je bilo i jako puno udbinih djelatnika. Ja vam neću sad više spominjati imena, nego jednog Budimira Lončara ili jednog Vladimira Šeksa ili jednog Jožu Manolića. To su ljudi koji su doveli Andreja Plenkovića na vlast u HDZ-u. Sjećam se trenutka, duboko mi se urezao u glavu. Andrej Plenković je bio uvijek protiv Tuđmana i HDZ-a. Samo dva dokaza. Naprimjer na prvim demokratskim izborima on je glasao za ljevicu jer je bio ljevičar. Nakon smrti Franje Tuđmana, Mate Granić, prvi izdajica Tuđmanov, izlazi iz HDZ-a i osniva svoju stranku DC i kandidira se za predsjednika. Tko mu je bio šef propagande? Andrej Plenković. DC protivnik Tuđmana i zagovornik detuđmanizacije. I dugo vremena se on kolebao između SDP-a i HDZ-a, ali mu nisu dali da uđe u SDP jer bi onda bio izgubljen za HDZ, sve do trenutka dolaska na vlast drugarice Jadranke Kosor, učenice kumrovečke škole, članice UJDI-a ’90-te. Da dalje ne govorim o njoj. I ona vraća na vrh i u politiku Andreja Plenkovića.

Dovodi njega i još nekolicinu koji nikad nisu bili u HDZ-u u sam vrh vlasti kao svoje savjetnike. Drugi je bio Božinović. I oni pripremaju Andreja Plenkovića za preuzimanje HDZ-a. Ja sam dao sve od sebe da to spriječim, ali bio sam naravno u manjini, jer su svi gledali svoje interese i svoje egzistencije, pa kad je Jadranka Kosor predložila Davora Božinovića za ministra obrane, onda sam ja kao potpredsjednik Vlade pitao na predsjedništvu “a tko je Davor Božinović? Što je on u HDZ-u? Andrija, nije član HDZ-a. A što je on bio u Domovinskom ratu? Pa nije bio u Domovinskom ratu. Pa, kako onda može biti ministar obrane, i to HDZ-ove Vlade?’ Međutim, na glasovanju sam u predsjedništvu jedini digao ruku protiv.

Tako da su se oni pomalo infiltrirali i u trenutku krize HDZ-a, krize Vlade Tomislava Karamarka, bio je Sabor HDZ-a kada se postavilo pitanje ‘imamo li mi uopće čovjeka za prvog čovjeka HDZ-a’ i Vladimir Šeks uzima za ruku Andreja Plenkovića, dovodi ga na pozornicu i kaže ‘evo imamo. Ovo je Andrej Plenković’. Većina nikad nije čula za njega, ali su linijom manjeg otpora, strahom i kalkulacijama prihvatili za predsjednika čovjeka koji nikad nije bio u HDZ-u, nedugo prije toga je ušao unutra, i koji je cijeli život imao usmjereno političko djelovanje protiv HDZ-a. Vlado Šeks ga je doveo na pozornicu, sjećam se, tog trenutka kao danas. Sjedio sam tamo u prvim redovima. Evo tako je došao na čelo.

Kako je Vlado Šeks postigao da u HDZ-u vlada iz sjene?

Znate što? Nikad nije prekinuo svoje stare udbaške veze.

Oni ga guraju i pomažu mu?

Ma, naravno. To je osovina zla. Prva osovina zla Hrvatske. Pa, Vlado Šeks je mene htio dva puta izbaciti iz HDZ-a. Jedanput kad sam se protivio Tuđmanu, kad sam bio ministar obrane, i Tuđman nije prihvatio moj prijedlog borbe protiv kriminala u Ministarstvu obrane. Sjetite se generala Zagorca… O tome mogu romane napisati. Predložio je da me se izbaci, a ja sam lupio šakom po stolu i rekao ‘valjda ćemo prvo izbacivati udbaše, a onda prave članove’. I tu sam pokolebao cijelu tu komisiju i nisam izbačen. Drugi put me htio izbaciti iz HDZ-a kada sam kao saborski zastupnik napisao u knjigu žalosti kad je umro Đuro Brodarac u hrvatskom zatvoru, napisao sam rečenicu “Hrvatska ne ide u dobrom smjeru kad u njezinim zatvorima umiru njezini generali iz Domovinskog rata”. Istu večer je tražio sjednicu predsjedništva i stavio moje izbacivanje iz stranke.

Opet sam lupio šakom po stolu i rekao ‘prvo će udbaši valjda letit van, a onda mi stari HDZ-ovci”. Tako da je dva puta pokušao, dva puta nije uspio. Evo sad je uspio, ali ja sam mu dao tu priliku da se veseli da više nisam u HDZ-u. A, ja se veselim sigurno više od njega.

Znači vi ste unutar HDZ-a točno znali tko je tko? Znalo se, nije to bila neka tajna?

Ma kakva tajna! Pa, znalo se i kodno ime i tko je što radio i gdje je bio i u kakvim lažnim zatvorima su bili u doba Jugoslavije. Sve je se znalo i ta se frakcija pritajila, naravno, za vrijeme rata, jer se bojala. Ta je frakcija nakon toga eksplodirala. Eksplodirala je zato jer su imali u svojim rukama, kao što sam već rekao, medije i jer su vrlo brzo od hrvatskog naroda učinili modificirani narod. Što to znači? Kad je umro Tuđman, neosporno prvi čovjek stvaranja i oslobađanja Hrvatske, na prvim izborima hrvatski narod bira njegovog najvećeg političkog protivnika Stipu Mesića za predsjednika države. I odmah na izborima za Vladu, za parlament, bira Ivicu Račana za premijera. Dakle, nije se ni ohladio, a narod izabere dva njegova najveća politička protivnika.

Dobro, kakav je to onda narod? Kakav smo mi to narod?

Mi smo narod koji nikad nije imao svoju državu, prema tome nikad nije mogao njome upravljati i ne zna što znači država. Ali je stoljećima bio sluga, a zadnjih 100 godina je bio i u različitim vezama sa Srbima, tako da smo mi narod koji nije naučio voditi svoju državu i mislit politički svojom glavom. Za razliku od drugih naroda koji su imali svoje države i koji znaju stati na zadnje noge kad im se država urušava. Evo gledajte izbore u Italiji, gledajte izbore u Francuskoj, gledajte izbore u Njemačkoj. Svagdje se diže ta domoljubna opcija, ja bih rekao suverenistička, koja štiti svoj narod. U Hrvata te opcije više nema jer nikad nisu imali svoju državu i ne znaju da je narodu država ono što je čovjeku obitelj. To Hrvati nisu naučili i zato slušaju i pomno prihvaćaju sve laži koje im se serviraju.

Evo opet se vraćam na Primorca, o njemu u medijima samo ste mogli laži čitat do sada, istine nikada. A, istine koje su i izašle nekada brzo su pometene pod tepih. I to vam je hrvatski narod. Ja bih rekao, nakon stoljeća sluganstva, nažalost, sluganstvo ulazi u gene i narod se mijenja.

Izuzetno cijenim prvog hrvatskog predsjednika dr. Franju Tuđmana jer nam je omogućio slobodnu državu. Međutim neke mi stvari ipak nisu jasne, pa moram pitati kako je došlo do toga da je dopustio da toliki komunisti i udbaši uđu u HDZ? Zar nije promišljao da bi nam se to jednog dana moglo jako osvetiti?

Pa, gledajte, Franjo Tuđman nije imao izbora. Hrvatska je bila napadnuta četvrtom vojnom silom Europe u to vrijeme, totalno razoružana. Imali smo lovačke puške. Nikakve šanse za otpor nije imao da je uzeo samo onaj dio hrvatskog naroda koji je domoljuban i koji srcem ide u tu bitku. Jer to je, nažalost, manjina. Oni koji su znali upravljati, jer su upravljali desetljećima, to su bili bivši partijci i on je shvatio da bez njih pobjede nema. I zato je govorio o pomirbi sinova ustaša i partizana i bio je uvjeren u tu pomirbu, jer je mislio da će kao i on koji je doživio svoju reirkarnaciju, i drugi partijci je doživjeti. Međutim, ogromna količina tih partijaca, ogroman broj tih partijaca je u tu pomirbu ušao s figom u džepu.

Je li Franjo tu pogriješio? Ja mislim da nije, jer da je izazvao taj sukob prije obrane Hrvatske mi je nikad ne bi obranili, jer bi ta peta kolona jače djelovala od srpskog agresora. I zato ja njega opravdavam za to. Pronašao je jedini mogući put u tom trenutku. Ono što mu zamjeram, a to govorim samo u svoje ime, je što kasnije nije ispravio to sve, a mogao je.

Mislite na lustraciju?

Govorim o godini 1998. kada sam mu ja predložio da krenemo čistiti od MORH-a, a onda dalje i da se svim tim bivšim udbašima i partijcima odaju sve počasti i sve slasti i masti ovoga svijeta, ali da ih se makne iz državne uprave. Dakle, jedna vrsta lustracije. On je to u jednom trenutku prihvatio, da bi se pola sata nakon toga predomislio. Ja mislim da je u tih pola sata određena budućnost hrvatske države. Zašto se predomislio imam nekoliko teorija i neću s njima izlaziti jer ni za jednu nemam dokaz.

Za Borovo Selo se zna da je sve dogovorio Slavko Degoricije. Mislim na pokolj naših redarstvenika. Je li Vam to poznato?

Gledajte, ja to ne mogu tvrditi jer nisam bio direktno umiješan u obranu Borova Sela, bio sam tada na drugim dužnostima i u drugim dijelovima Hrvatske, no Slavko Degoricije je također bio stari kadar i ja sam s njim imao čitav niz prijepora, ali ne želim zaključivati ovakve teške optužbe bez dokaza. Ja ne bih bio iznenađen da je tako, jer u ključnim, prijelomnim trenutcima stvaranja Hrvatske ti petokolonaši su uvijek bacali balvane na naš put.

To ide do takvih ekstrema da mogu reći, kad sam spomenuo već preuzimanje bolnice u Dubravi u naše ruke, da bi to zaustavili ukrali su 7 kilograma zubnog zlata i Rašeta je rekao ‘dok mi ne vratite zlato ne izlazim iz bolnice’. Puno godina kasnije tadašnji vrh i prijašnji vrh UDBA-e je priznao da su ukrali to zlato. Nikad ga, naravno, nisu vratii. Dakle, do tog su išli da nam na taj način podmeću balvane. Sada si možete misliti što je bilo u drugim ozbiljnijim situacijama.

Ipak, povijest će već izbaciti sve na površinu, samo treba biti strpljiv.

Ono što nas mnoge boli je Vukovar. Je li moguće, je li zaista moguće, da je za priznanje Hrvatske Tuđman odlučio žrtvovati Vukovar i to s toliko ljudi koji su prošli svoju Golgotu, koji su mučeni i ubijeni na Ovčari i Veleprometu? Ili je Tuđman dogovorio nešto drugo i vjerovao?

Tu mogu opet reći u svoje ime i debelo argumentirati – to je jedna od najvećih laži te pete kolone koja želi Tuđmana prikazati u negativnom svjetlu iz tih dana borbe za slobodu Hrvatske. Omjer snaga u Vukovaru, a to će vam reći svaki vojni stručnjak, a nažalost u ratu smo morali postati vojni stručnjaci, omjer snaga je bio takav da nije bilo nikakve šanse obraniti Vukovar. Da sad ne nabrajam brojeve tenkova, zrakoplova i tako dalje. Ja ću vam govoriti samo ono što je diplomacija odradila. Sjedio sam s predsjednikom Tuđmanom u njegovom uredu kada ga je nazvao jedan od najvećih prijatelja Hrvatske, gospodin Genscher i rekao je ‘naša obavještajna služba je pogledala situaciju na terenu, vi nemate nikakve šanse za prodor u Marince i ako uspijete uspostaviti koridor nećete ga zadržati dulje od dva sata, a broj poginulih žrtava će biti ogroman. Rezultat akcije će biti nula. Ja vam savjetujem da ublažite udare srpskog agresora predlažući mu humanitarne zadatke’.

I tada Tuđman meni daje zadatak da evakuiramo ranjenike iz vukovarske bolnice. Znači, to je posljedica procjene da nemamo šanse, nikakve šanse. Znaju se omjeri na sukobljenim stranama koja ima kakve šanse. Nitko nam nije davao nikakvu šansu. I to je bio cijeli problem Vukovara. Tuđman nije žrtvovao Vukovar nego je vjerovao našim obavještanim podatcima i drugih obavještajnih službi i nije slao ljude u grotlo da ginu bez ikakve šanse za uspjeh. To su mnogi koji nisu znali sve te podatke, krivo interpretirali, a mnogi koji su znali namjerno krivo interpretirali i onda su ispale ovakve priče koju ste i vi sada ispričali. Ništa od toga nije bilo, Tuđman je sve učinio do zadnje sekunde da se Vukovar spasi.

Evo još jedan detalj. Noć pada Vukovara kada ja ne mogu više uspostaviti vezu s Vesnom Bosanac, nego mi se javi neki muški glas i kaže ‘šta je ustašo, nema više tvoje doktorice’ – shvatio sam da su ušli u bolnicu. Ja odmah odjurim Tuđmanu. Kod njega je bio Tonči Vrdoljak kao evo hvala Bogu živi svjedok i bio je američki veleposlanik Zimmermann. Tuđman je briznuo u plač. Tuđman je odmah pitao mene ‘a jesmo li mogli još što napraviti’? A, ja mu kažem ‘predsjedniče mi, odnosno vi, ste napravili sve što se može, al’ ovaj čojek je mogao’ i pokažem na Zimmermanna. Vi ste nas izdali! Samo da je vaš predsjednik digao prst u zrak i rekao Srbina no, no, maknite se od Vukovara, oni bi se povukli, jer bez ekonomije nema rata. Amerika je njih mogla blokirati u najosnovnijim stvarima kao što su energenti. Dakle, tu se ta drama odigrala upravo zato jer je Tuđman sa suzama u očima saslušao vijest i pitao se jesmo li mogli još što napraviti. U padu Vukovara nema krivice ničije, Vukovar bi pao puno, puno prije da nije bilo tih predivnih, hrabrih vukovarskih branitelja, ali i njihove snage su bile iscrpljene kao i snage hrvatske države. Vi morate znati da smo mi u vrijeme obrane Vukovara imali tisuću kilometara bojišnice. Tisuću kilometara. Znate vi koliko ljudstva i tehnike treba za tu obranu. To je istina o Vukovaru. Naravno ima tu još čitav niz detalja za koje sad nemamo vremena.

Ja sam kroz te četiri godine naučio puno o ratovanju. U ratovanju vam vrijedi jedno pravilo – tko je na višem brijegu taj bolje vidi. Tuđman je bio na najvišem brijegu i vodio je zbilja mudru politiku. Kad god smo bili slabi pregovarao bi, kad smo bili jaki išli bi naprijed. Tako da je u pregovorima jedanput Rašeta rekao ‘pa dajte se dogovorite s vašim predsjednikom hoćemo li pregovarati ili ratovati’. Ja sam rekao ‘druže generale’, jer sam ga oslovaljavao s druže, ‘takvu odluku će donijeti naš vrhovnik”. I Tuđman je donosio izvanredne odluke i nemam ni jedne primjedbe na njegovo vođenje rata.

Što se tiče Vukovara i tih stravičnih žrtava, naravno i Baranje, nisu uzaludne. Bez Vukovara mi nikad ne bi došli do takvih briljantnih pobjeda na svim bojišnicama. Ja uvijek jednu rečenicu kažem, a to sam bio svjedok, na Vukovaru je JNA slomila kralježnicu.

Kažete žrtve nisu uzaludne, ali ovo što danas gledamo i čemu svjedočimo, razlog je da se pitamo jesu li uzaludne.

E, to smo zamijesili nakon rata na izborima.

Tuđmanu su informacije davale naše tajne službe. Koliko je on mogao vjerovati ljudima iz tajnih službi, jer su ti ljudi preko noći “promijenili dres” i koliko sam ja čula mnogi su vjerovali da će se dogoditi ’71. i sve se vratiti na staro? Preko noći su “presvukli dres”, ali nisu mogli preko noći presvući i emocije i uvjerenja prema Hrvatskoj i Hrvatima koje su progonili.

Jeste, jeste. Oni su presvukli dres puno kasnije, kada su vidjeli na koju stranu idu pobjede. Onda su shvatili da moraju promijeniti dres da bi ostali u vrhu vlasti. I to su vrlo uspješno učinili. Ja sam ih pratio u Ministarstvu obrane, ali i u nekim drugim resorima. Da se razumijemo, u obavještajnoj zajednici smo imali izvanrednih ljudi. Sjetimo se našeg Miroslava Tuđmana i njegove ekipe koja je to neutralizirala velikim dijelom i to bi pobijala, ali imali smo i takvih krivih informacija koje su nam se servirale. A i poslije rata. Ja sam kao ministar obrane imao takve diverzije od svoje sigurnosno-informativne službe da bi mogao roman napisati o tome.

Dakle, oni su nastavili i dalje to raditi i oni to uspješno rade i danas, ali stvarno se ne moraju puno mučiti jer je narod preodgojen i Hrvatska ovakva kakva je danas neće biti sretna zemlja dugo, dugo vremena još. Meni je to žao reći. Ali, vratimo se na Vukovar. Vukovar je slomio kralježnicu Jugoslavenskoj narodnoj armiji i srpskim paravojnim jedinicama do te mjere da se nikad, ali nikad više nisu oporavili. Pa oni nisu mogli mobilizirati više dovoljan broj ljudi za druge bojišnice. Tako da heroji Vukovara nikad ne trebaju ni pomisliti da su pali uzalud. I cijela domoljubna Hrvatska koja je radila tada za Vukovar na bilo koji način nikad ne može ni pomisliti da je Vukovar poraz. Ne, naprotiv, Vukovar je najveća pobjeda.

U strategiji napada na jednu zemlju postoji takozvana strateška točka napada. To je napravio Beograd – rekao je ako padne Vukovar past će i Tuđman, past će HDZ, past će Hrvatska ne bi li navukao svu obranu na Vukovar, a onda bi oni na sto mjesta duž 1000 kilometara bojišnice probili. Ratna strategija i taktika su vrlo složene i moraju ih voditi mudri ljudi, a mi smo, hvala Bogu, u to vrijeme imali Tuđmana. Zamislite da je u to vrijeme na čelu vojske bio jedan Milanović ili jedan Plenković… neću dalje nabrajati. Ljudi koji su izbjegli braniti Hrvatsku. Jel’ možete uopće to zamisliti? A, mi koji smo ušli u tu obranu – ja neću sebe opravdavati s nekakvim pretjeranim domoljubljem ili hrabrošću – ali, kad smo ušli u to onda nam je bilo jasno, ili moramo ući do kraja i pobijediti ili ćemo visjeti na kandelabjerima po ulicama naših gradova. I da smo mi izgubili taj rat, naravno Dragan Primorac bi i dalje bio kandidat za predsjednika, Plenković bi imao visoku funkciju, a naši leševi bi trunuli pod zemljom skinuti s vješala.

Kada bi Vas netko pitao tko je Andrija Hebrang mlađi, što bi rekli?

(smijeh) Imate lakše pitanje?

Znači, ovo je bilo najteže (smijeh)

Ovo je bilo najteže (smijeh). Čovjek koji je od svog rođenja osjetio komunističku, srpsku i jugoslavensku čizmu za vratom, s dvije godine su mu komunisti ubili oca, uhitili majku koju sam upoznao kad mi je bilo 14 godina. Do onda je bila u zatvoru, a ja sam mislio da je mrtva, ona je mislila da sam ja mrtav. I taj čovjek se mogao profilirati jedino u jednom smjeru, a to je raditi za interese hrvatske države.

U mladim danima kao znanstvenik, kao stručnjak, kao liječnik, u zrelim godinama kao političar, kasnije kao vojnik. Mene je oblikovalo moje djetinjstvo i ja sam potpuno svjestan toga. I zahvaljujući takvom djetinjstvu ja sam pročitao more literature i shvatio što se događalo s Hrvatskom u proteklim razdobljima. Međutim, Andrija Hebrang je uz to i veliki idealista utopista. Ja sam uz Hrvate vjerovao još i u ljude. I u ovom drugom sam se grdno, grdno prevario. Kad je naš narod danas nezadovoljan, ja ga pitam samo jednu stvar – a što ste radili na izborima? Jesmo li ostvarili demokratsko pravo biranja onih koji nas vode? A, što ste vi napravili? Poslije Tuđmana niste nikada, ali nikada, izabrali ni jednog branitelja za predsjednika države, za predsjednika Vlade, za predsjednika Sabora, o pravosudnom sustavu da ne govorim. Sami ste obllikovali ovu Hrvatsku koju danas imate. A, imali ste priliku na izborima oblikovat ju puno, puno bolje i sretnije.

Tko Vas je odgojio, tko je preuzeo brigu o Vama?

Nas su prvo bacili, sad govorim o sestri i bratu, ja sam imao dvije i pol godine, bacili su nas u neko sirotište. Kasnije su mi neki ti udbaši koji su bili zaduženi za nas, koji su progledali, otkrili na koji način su nas htjeli likvidirati. Ukrcali su nas u neki brod gore na Kvarneru i taj brod je trebao doživjeti pomorsku nesreću, havariju, i mi smo se trebali svi potopiti. Mene je izvukao jedan od tih udbaša, nadimak mu je bio Tonči, izvukao me je iz te grupe, odveo u zagrebačku Kustošiju sestri mojega oca, tada već pokojnoga, gospođi Iloni Gobec, dakle mojoj teti, i gurnuo me njoj i rekao ‘ako hoćeš uzmi ga, ako nećeš ubij ga’.

Dakle, on nije mogao glumit pred svojima neku nježnost. To je bio veliki potez da spašava najstarijeg sina Andrije Hebranga. I ta moja teta koja je ludo volila svog brata, koja je bila vjerski fanatik jer je u vjeri pronašla svoj životni put od svega što je doživjela od tih komunista, prihvati me. Nije prošlo niti 6 mjeseci uhite njezinog muža i odvedu ga na Goli otok i ona sama, bez radnog mjesta, služeći i perući veš okolo, odgaja moju sestru, mog brata i mene. I toj ženi zahvaljujem svoj život.

Priča od koje se čovjek naježi. I onda Vam se pojavila mama?

Mi nismo znali 13 godina da je ona živa i gdje je. Mi smo mislili da je i ona ubijena. Nakon 13 godina, meni je bilo tada već 14 i nešto, poštar donese njezino pismo – to je dan koji nikada neću zaboraviti – u kojem ona kaže ‘draga djeco, ja sam vaša mama, ja sam živa, a čula sam da ste i vi živi. Ja sam odmah rekao teti ‘UDBA nas opet vara’. Kroz to svoje djetinjstvo odmah mi je bilo jasno kakve su metode. Onda je smjela pisati jedno pismo mjesečno i nakon 6 mjeseci smo mi nju smjeli posjetiti u zatvoru u Požegi. Prije toga je bila u Srbiji u Požarevcu. I onda se sjećam prvog susreta kad su je stražarice dovele u onoj zatvorskoj uniformi i kad su rekle ‘ovo je vaša mama’. Ja sam k’o iz topa – dakle, jesam li bio zreo s 13-14 godina? Sa 13-14 godina sam bio zreo kao netko sa 25 godina – odreagirao sam promtno, glasno i jasno – lažete, varate nas, to nije moja majka, podmećete nam. Cijeli život sam bio uvjeren da nje više nema.

Tek nakon slijedeće dvije godine je bila puštena na slobodu, onda je uzela nas troje. Nije mogla dobit posao, osim pod uvjetom da promijeni prezime Hebrang. Morala se odreći, pazite, prezimena Hebrang, da bi dobila posao tamo neke činovnice. I s tom bijednom plaćom je nas troje hranila i školovala koliko god je mogla. Dakle, to je tragedija jedne komunističke žrtve, ali ja sam svjestan, u isto vrijeme je puno, puno više bilo ljudi na drugoj strani, udbaško komunističkoj čiji su roditelji dobili ogromne funkcije i dobar život. I meni je jasno da smo mi žrtve komunizma danas ipak u manjini i da zato ne možemo u politici ništa napraviti.

Što Vam je teta rekla, zbog čega je Vaš otac ubijen?

Teta nije imala nikakvih informacija, ništa nije znala.

Nije znala zbog čega joj je ubijen brat?

Nije znala. Pa, tko bi joj rekao? Pa, nismo imali presude. Ništa. Ni za mater. Ja sam slušao šaptanja, jer se kod nas uvijek šaptalo u familiji u mom djetinjstvu. Ja sam naučio sva slova do svoje pete godine da bih mogao pratiti u tadašnjem Vjesniku jedan feljton o mom ocu, da iščeprkam, da vidim što se to dogodilo. I skrivećki sam čitao taj feljton. I onda sam ja u tom feljtonu čitao strašne stvari o njegovom “izdajstvu”. Tek kasnije, kad su se usudili njegovi prijatelji dolaziti, među kojima ističem jednog predivnog čovjeka, gospodina Frajtića, koji mi je prvi ispričao cijelu istinu, a onda je poslije došla na vidjelo službena istina zahvaljujući gospodinu Zvonku Ivankoviću- Vonti koji je napisao knjigu “Slučaj Andrije Hebranga” i svaku optužbu udbaškog suda argumentirano pobio. Onda sam prvi puta u rukama imao dokaz da je moj otac bio nevin.

Zašto je ubijen, sad je slijedeće pitanje. Zato što je predvodio u komunističkoj partiji prohrvatsku komponentu. Veliki raskol je nastupio 1943. On komunista, mlad, siromašan iz slavonskog sela. Komunisti obećaju svima sve. I ’43. Kominterna donosi odluku da nema nacionalnih partijskih komunističkih jedinica, nego zajedničke, pa se ukida i komunistička partija Hrvatske postaje Jugoslavije. Moj otac tu daje otpor i kaže ne, mi komunisti smo hrvatski komunisti i mi želimo hrvatsku državu u jednom pravednom komunizmu. I tu počinje borba protiv njega iz Zagreba i iz Beograda i Ljubljane i dalje je priča poznata, ali naravno zahtijeva sate i sate da se ispriča.

I nikada niste uspjeli saznati gdje je pokopan?

Meni je sada 78 godina, od toga 70 godina tražim grob svoga oca. Nikada nigdje ni naznake. Osim, naravno, lažnih podataka koje su ti udbaši nam davali da nas zavedu. Tako ni dandanas ne znam gdje je moj otac pokopan i ne mogu zapaliti svijeću na njegovom grobu i pomoliti se. Ali, moram još dodat – nije moj otac takav jedini, oko milijun Hrvata ne zna gdje su im pokopani očevi koji su ubijeni 1945. godine, nakon rata. Preko milijun ljudi ne zna gdje su im pokopani roditelji pobijeni od Titove komunističke partije. Ja sam cijeli se život borio, osnivao urede, stranke da se borimo, da iskopamo te grobove, da ih dostojanstveno pokopamo, da im odredimo DNK, moja hrvatska država u 30 godina svog postojanja to nije učinila. Ne čini ni danas i nema nikakve namjere da to učini.

Danas živite mirnim životom. Pretpostavljam da ne radite puno, da čuvate unuke?

S mirovinom je teško ne raditi. Naravno da radim honorarno, da imam neke svoje aktivnosti gdje mogu na tu mirovinu još si nešto zaraditi, jer imam sedmero unučadi i volim živjeti s njima. Bez rada danas ni jedan umirovljenik ne može održati svoj standard, tako da radim sa zadovoljstvom, jer još imam snage i zdravlja i intelektualne svježine da radim i radit ću dok god me zdravlje služi. Imam predivnu obitelj, predivnu ženu koja me je svih ovih teških 40 godina podržavala, koja se brinula o našoj djeci u vrijeme kad mene nije bilo mjesecima doma za vrijeme rata, imam predivno troje djece i predivnih sedmero unučadi i to mi je nagrada koju mi je dao dragi Bog. Moj narod mi nije dao nikakvu nagradu, ali je više ni ne očekujem.

Jeste li razočarani? I jeste li mrzili komuniste koji su Vam nanijeli toliku bol? Ubili su Vam oca, osudili majku.

Kao kršćsnin ja ne bih smio mrziti i nema dana kad ne molim Svevišnjega – oprosti mi što mrzim.

cronika.hr/Hrvatsko nebo