Nataša Božinović: SNOVI, ŽELJE, OKOLNOSTI I MOGUĆNOSTI

Zanimljiv je osvrt dvojca na vlasti, europsko-balkanskoga dream tima, glede koncerta u Imotskome. Predsjednik Vlade i predsjednik države. Gotovo da im se izjave podudaraju. Obojica prizivaju hapšenja po uzoru na totalitarnu bivšu državu.

Smiješno zvuči krilatica i poslije Tita Tito, ali hrvatskoj strani bi trebala slična: I poslije Tuđmana Tuđman! Baš onako kako se Slobodna Dalmacija uvijek pita: Kako bi u nekom trenutku bilo kakvoga fenomena; sukoba, rusko ukrajinskoga, palestinsko izraelskoga, korone, eurovizije, OI, i slično, postupio njihov duhovni vođa Tito, hrvatska strana bi se trebala pitati kako bi postupio Tuđman. Znam, sad će neki naši pametnjakovići reći da bi Tuđman reagirao kao sporni dvojac glede „slučaja“ Imotski. Jer da je upravo Tuđman taj koji je sredio HOS i to na negativan način. Ne, sredio ga je upravo onako kako koristi hrvatskoj državi: Pozitivno! Tuđman je uDOMio HOS. Integrirao ga u modernu hrvatsku državu gdje mu je po svim zakonima fizike i mjesto. U ovome slučaju skroz naskroz destruktivno je putovati kroz vrijeme i k tomu još debelo unatrag, u 1941. kada se Skejo, a i ostali HOSovci nisu još ni rodili. HOS i Za dom spremni pripadaju Domovinskome ratu i sporne izjave čelnih ljudi u državi neposredno škode demokraciji, modernoj državi i Domovinskome ratu kao temelju te države. Posredno, škode i kredibilitetu  nacionalnih politika u međunarodnoj zajednici.  To se Tuđmanu ne bi dogodilo.

Iako im se konkretne izjave podudaraju, potrebno je razlikovati Plenkovićeve i Milanovićeve nakane i političke osobnosti. Ako Hrvati sve stavljaju u isti koš dođemo do takve filtracije i pročišćenja da ostane svaka jedinka sama sebi za izbor, a ni ne kandidira se. Kao Bračanin koji moli za dobitak na lutriji, a nije ni uplatio listić. Masa Milanovićevih izjava, pa i ova imotska, toliko su očito namijenjene srpsko ruskoj strani da je i posljednjoj desnoj i veleumnoj jedinki koja je; ili zaokružila broj tri na prethodnim izborima, ili još gore, samoga Milanovića, trebalo biti jasno da je taj čovjek drugi Mesić. Velika šteta za državu. Milanović,  kao ni Plenković, nema emocija za naciju i državu, ali ima puno opasnijih afiniteta. Ako vam ništa glede Zorana do sada nije zazvonilo, a smatrate se desničarem, pronađite na youtubu njegovu izjavu u kojoj se zalaže za „srpsko“ Kosovo.

Na toj poltronskoj izjavi spram Vučića, pozavidio bi mu i četnički vojvoda, sadašnji predsjednik skupštine Crne Gore.  S druge strane, Plenkovićevi motivi su karijerni, štreberski usvojeni, ali opet u neku ruku, zapadno europski gdje Hrvatska i spada. Štetno je utoliko što je umilno i nesuverenistički, nedržavnički,  ali ne spram neprijatelja nego, spram saveznika. U politici antipod neprijateljima nisu prijatelji nego trenutna skupina država koje imaju slične interese.  Za razliku od Milanovića, koji se dodvorava neprijateljima, Plenković se dodvorava saveznicima. Na taj način umanjuje kredibilitet i položaj Hrvatske unutar savezničkih politika, ali ne toliko opasno kao što to radi Milanović.

Milanović  Hrvatsku nudi neprijateljskim politikama. On ima osobne saveznike koji nisu saveznici Hrvatske.  Ne računajući posljedice za koje još ne znamo, a za one iz 41., znamo, u kontekstu nacionalnih želja i emocija, Milanovićev odabir je  gori od Pavelićevog. Hitler, kao saveznik NDH u datome trenutku, kad je sve drugo propalo, vidi njemački interes kroz ostvarenje hrvatske države. Pavelić tu uskače. Nesretno, naivno, jer je zadnji u nizu, ….., ovako ili onako, možemo raspravljati do iznemoglosti, ali uskače da bi ostvario hrvatski san, hrvatsku državu! Milanović? Gdje on uskače? Čiji je njegov san? Komu koristi? O kojim emocijama se tu radi?  Pavelićeve nakane s aspekta hrvatske državnosti bile su afirmativne, a Milanovićeve, kao ni Mesićeve, nisu. Misija, ostvarenje hrvatske države u drugome svjetskome ratu ovisila je o međunarodnim odnosima, o povijesnome trenutku, kao i 91. Danas o tome ovisi njena snaga.

Naravno, idealno je kada se hrvatska suverenistička politika podudara s međunarodnim okolnostima, pozitivnim željama i mudrošću političkih čelnika, kao što se sve ujedinilo kod Tuđmana. A kod nesretnoga Pavelića, nije. Bitno je znati razlikovati i gradirati povijesno političke osobe radi budućih izbora. NDH nije propala jer je Pavelić tako želio. To treba prepoznati i tako ga povijesno bilježiti. Jer, da se Antu pitalo, on to nipošto nije želio. Tito je želio. Ali neće moderna hrvatska država propasti jer su nam predsjednici bili redom Titoisti: Mesić,  Josipović, Milanović, ali treba znati da se njih osobno  pita, rekli bi: može. Takva je njihova nacionalna emocija. I tako ih povijest treba bilježiti i pamtiti. Da se ne ponove.

Zadatak hrvatskih politika jest da afirmativno i pametno usmjeri hrvatske emocije  u međunarodnoj konstelaciji odnosa. Za početak, obrazovati ljude da shvate, da razlikuju: emocije,  snove, želje, poteze, okolnosti i mogućnosti, te da važu u korist Hrvatske. Da znamo birati. To možemo samo ako poznamo vlastitu povijest, ako nam je tumače  stručnjaci koji vole Hrvatsku. Ne nekakvi goldsteini, klasići, markovine, jakovine i ostali antihrvati. Jer povijest je učiteljica života.  A ovi navedeni kvazi povjesničari su antihrvatski ideološki komesari i njih treba maknuti s fakulteta i iz institucija. Oni su ti koji vrše neprestanu ustašizaciju i fašizaciju Hrvatske izmišljajući je na svakome koraku. „Pritom zaboravljaju da NDH nije bila samo puka kvislinška tvorba i fašistički zločin, već i izraz kako povijesnih težnji hrvatskoga naroda za svojom samostalnom državom, tako i spoznaja međunarodnih čimbenika…“, i u tome kontekstu je radi zdravlja kolektivne psihe, treba vrednovati.

Citirana Tuđmanova rečenica  je genijalna u svojoj jednostavnosti. S tako malo riječi zaključuje tako opsežan društveni problem analize i sinteze povijesnoga  fenomena nastanka NDH. Ona je i putokaz za budućnost. Trebamo ju usvojiti od prvoga trenutka susreta s poviješću drugoga svjetskoga rata, u osnovnoj školi. Ona je temelj za izučavanje povijesti NDH, temelj za skidanje lažne krivnje koju velikosrpska politika neprestano kroz svoje korisne budale, nameće. Ta se lažna krivnja proteže više-manje u svim lekcijama povijesnih udžbenika na ovu temu. I jako se malo razlikuje od ideoloških smjernica za sastav povijesnih udžbenika iz doba SFRJ.

Korisne budale kojima je omogućeno da obrazuju naciju, svim sredstvima koče kulturno politički  razvoj i položaj Hrvatske ignorirajući Tuđmanovu afirmativnu rečenicu.  Nameću oikofobiju i inferiorni kompleks. Iz nedavno pročitanog teksta Gorana Andrijanića Narod.hr., saznajem za još jedan termin „pedagogija postiđivanja“  kojom se lijevo liberalne snage služe za nametanje kolektivne krivnje naciji kako bi osigurale vlastitu nadmoć. Ne treba podleći „postiđivanju“ na način da se stvara bunt koji takve snage, u nas ujedinjene u termin „antihrvati“,  žele. Ne treba veličati NDH nasuprot modernoj Hrvatskoj, veličati u konačnici neuspješne borbe i tuđe dominacije nad vlastitim teritorijem nasuprot uspješnih borbi moderne hrvatske vojske i uspješnoga ovladavanja čitavim vlastitim teritorijem. Ne treba padati na fore gdje ćete  nasuprot njihova stupidnoga veličanja Tita, veličati Pavelića. Primjerice, okršaj dviju pjesama,  prve Mile Kekina i odgovor Tonija Aničića, sociološki je obrazac kako  Hrvati  mogu ušutkati antihrvate. Antihrvat Kekin nasrće prvi. Kekinja da su njegovi pobijedili 45., a Aničić mu odgovara „tvoji su izgubili 95“. Čime se logički izvodi zaključak da je Mile Kekin ne samo gubitnik vremenskim slijedom nego je neprijatelj Hrvatske koji ignorira Domovinski rat i modernu hrvatsku državu. Nije naš „od glave do pete!“!

Vođen komesarski metodom „postiđivanja“ Kekin nazaduje u godinu 1945., jer u biti slavi gubitak hrvatske države, a Aničić ga, vraćajući u sadašnjost i stvarnost, u ono što on ne može smisliti, hrvatsku državu, i sofisticirano  utapa konačnom pobjedom 1995. Ali, što se događa? Kao čovjek koji apsolutno nema afiniteta za hrvatsku državu i koji je unazađuje, zajedno sa svojom suprugom i cijelom strankom Možemo, kekinjanjem dobiva vlast u glavnome gradu Hrvatske. I kekinjcima, kao i Milanoviću, trebao je određeni postotak domoljuba da bi dobili vlast u državi za kojom im se živo fućka. Kao bojancima u Splitu.

Koncert u Imotskome bio je preplavljen ljudima u HOS majicama. Ključno je  inzistirati na Domovinskim obilježjima, između ostaloga i na majici HOSa, koju sada nosi i mlado i staro, i pripadnici HOSa, i oni koji to nisu. Izgleda da HOS ne pripada samo Domovinskome ratu nego i sadašnjem političkome nadmetanju, a koji je kao i Aničićeva pjesma odgovor na provokaciju retrogradnih Titovih neprijateljskih političkih struktura. Taj odgovor, nošenje HOS majica, nije tako dobar i sofisticiran kao Aničićeva pjesma, i ni sama ne znam koliko nam bodova nosi za budućnost, ali definitivno pokazuje  da je dosta, da je prekipjelo. Pokazuje i  određenu snagu mladosti i opću masovnost pojave gdje bi se Plenković trebao zamisliti, a ne baciti vodu na mlin antihratskim silnicama unutar hrvatskoga medijskoga prostora.

Ne mogu, a da se ne zapitam, koliko je dobro neprestano isticati jednu jedinu postrojbu u odnosu na sve ostale. Odnosno, svesti, ne samo našu ljubav spram domovine nego i čitavo znanje i baštinjenje hrvatske kulture i povijesti na HOS majicu. Može se postaviti i slijedeće pitanje: Zašto se hrvatskome društvu uspjelo nametnuti da je buntovnije i značajnije nositi majicu HOSa  negoli nositi majicu Pauka, Tigrova ili bilo koju drugu majicu hrvatskih postrojbi.  Pa se treba upitati tko je to nametnuo? Zašto se danas ponovo HOS izdvaja, ovoga puta da nadilazi svojom popularnošću ostale postrojbe. Čitajući tekst Tomislava Čadeža u Jutarnjem listu koji je opisao predivnu atmosferu na koncertu, miroljubivu, spontanu, lijepu, domoljubnu, odgovori na moja pitanja nude u konačnici optimistične, afirmativne ishode.

Moju silnu želju za nacionalnom konstantom u smislu sveopćega blagostanja, moram priznati, kao grom iz vedra neba, pokvari mi činjenica (poprilično povijesna),  da je Mesić dva puta izabran. Zastane mi dah, i sumnja se uvuče u moje kosti. Potom mi padne na um Nikolaj Pešalov, pa Konstantin Harkov. Kakve sad ovo ima veze? Pa ima. Pešalov je po nacionalnosti Bugar. Hrvatskoj je donio zlatnu medalju u dizanju utega. OI Sydney 2000. Harkov  je Rus. Također je omogućio hrvatskoj medalju u vaterpolu 2024. Obojica imaju hrvatsko državljanstvo. Harkov  zabija golove za Hrvatsku onda kad najviše treba. Osim u finalu. Opći strah hrvatskih pucača na gol, uvukao se i u njega.

Zaboravite, taj strah od pucanja na gol, to je druga tema. Možda i nije. Ima također veze sa spomenutim kompleksom, oikofobijom i pedagogijom postiđivanja i s izabranim političarima koji sve to podgrijavaju. Zaista, ne stane na jednu stranicu i treba biti stručno osposobljen za tako širu  psiho-sociološku studiju.  Da se vratim na svoju metaforu; ako sve stavimo u isti koš, u onih par famoznih desničarskih stereotipnih etiketa;  izdajnici, stranci, tuđinci, sluge stranih sila…, iz koša na kraju dana, treba izvući onoga koji će Hrvatskoj donijeti medalju. Jer Hrvatska nije izolirani otok. Komunicira sa svijetom. Igra, osim na OI i na drugim međunarodnim sportskim i političkim natjecanjima.  I treba medalje!

Hrvatski tjednik/hrvatsko nebo