– Ma ne da su bili ispravni nego je u to vrijeme to bilo nužno uraditi. Iako je postojalo više rješenja, mi smo se odlučili na taj smjer koji je, možda, trebao biti izveden godinu dana prije. A stigao je kao iznuđeni potez upravo u tome trenutku.
Večernji list: Što je to značilo, a napose je važno u tome povijesnom kontekstu?
– Svaki put kada se čita evanđelje, počinje sljedećim riječima “U ono vrijeme…”, nakon čega se spominje određeno mjesto. Tako smo i mi u ovo vrijeme i u ovakvoj Bosni i Hercegovini u takvim okolnostima razmišljali upravo na takav način. Danas se može analitički različito pristupati, odnosno promišljati na te događaje. Ali mi smo tada morali donijeti odgovarajuće odluke koje nas neće dovesti na poziciju gubitnika u ratu. To znači da morate očuvati žive i zdrave ljude, očuvati djecu i stvoriti sebi temelj za budućnost da možete živjeti. Nismo mi bili ničiji niti smo zatvorili sve putove. Cijelo vrijeme tražili smo i nudili rješenja te predstavili, po našem mišljenju, u tome trenutku najbolje rješenje u danim okolnostima.
Večernji list: Je li onda njezino gašenje bilo pogreška?
– Herceg Bosna, u biti, nije ugašena. Herceg Bosna je sve što je imala i predstavljala ugradila u Federaciju BiH kroz oblike njezina organiziranja. U značajnoj mjeri je zaštićena i naša pozicija. Ali ako želite biti dio poretka, biti odgovorni u svijetu, onda morate donijeti nešto na taj stol. U takvim prilikama, a često komuniciram s prijateljima, bilo je jako upitno mogu li Bošnjaci sa svojom politikom opstati u ovakvom svijetu i sa snažnim pritiskom koji je prema njima bio iz Srbije. Unatoč svemu, znamo da je postojalo mnogo dogovora i pregovora Izetbegovića s Krajišnikom i nizom dužnosnika. U zapadnim se krugovima potez s obnovom bošnjaštva na Saboru u Holiday Innu doživljavao kao vraćanje muslimana na politiku dogovora Muhameda Filipovića i Slobodana Miloševića. Da se ne bi prešao limes postavljen na Drini, odnosno da bi se spriječilo širenje ruskoga utjecaja prema Zapadu, Hrvatima je dodijeljena uloga svojevrsne tampon-zone i stabilizirajućeg čimbenika. Moj prvi razgovor s američkim veleposlanikom i njegovim atašeom odmah nakon uspostave Hrvatske Republike Herceg Bosne potrajao je puna četiri sata. Želio je čuti što smo mi kao narod spremni učiniti kako bismo bili dio zapadnoga civilizacijskog kruga. Mi smo se opredijelili ići prema Zapadu i moguće da ga nismo razumjeli dovoljno zbog ponižavajućih odnosa koji su poslije nastali u Federaciji BiH. Ali naša želja da pomognemo i da preživi bošnjačko-muslimanski narod bila je iskrena.
Večernji list: Može li se pojednostavljeno reći da je Tuđman istrgovao Herceg Bosnu za Krajinu i istočnu Slavoniju?
– U danim okolnostima predsjednik je radio što je mogao i imao je jasne ciljeve. On je imao cilj snažnu hrvatsku državu kao stožernu točku za sve Hrvate u svijetu. Danas je, međutim, krajnje zlobno reći da je istrgovao. Iz prve ruke vam mogu reći da smo mi u razgovorima s Amerikancima, i imali smo potporu, bili ti koji smo rekli: “Možete se na nas osloniti u BiH.” Što se nama dogodilo? Nama se dogodilo da nismo razvili pravosudni sustav, nismo bili u stanju osuditi svoje evidentne zločine. A onaj tko nije sposoban sebi suditi, realno je da će se naći u težim prilikama.
Večernji list: Nedavno su citirane navodne riječi generala Alagića kako je HVO bio ponižen te je navedena ilustracija kako je bošnjačka Armija zbog povratka morala dopustiti HVO-u, primjerice, ući u Kupres. Bili ste ministar obrane, je li to baš bilo tako?
– Kada je riječ o Alagiću, u veljači 1994. godine pred potpisivanje vojnoga sporazuma u Splitu između generala Rose i Delića Alagić je bio u ozbiljnim problemima. Nama je bilo jako stalo da mu ne padne Maglaj. Time bi se srpski koridor proširio preko ozrenskog dijela, preko Tešnja, i pitanje je kako bi se dalje odvijao rat. Kao i u šahu, i u ratu morate vući racionalne poteze. Amerikanci su tu također odigrali važnu ulogu. Nije naš general otišao na teritorij pod nadzorom Bošnjaka, nego je njihov general došao u Split, nakon čega je očuvan obraz Armije BiH. Od 22. prosinca 1993. razgovaramo o tome kako okončati rat Bošnjaka i Hrvata. Od broda Invincible do raznih lokacija ili pak posjeta šefa diplomacije RH Mate Granića papi Ivanu Pavlu II., koji je tražio okončanje rata. Osobno sam bio u Zenici kako bi jedna postrojba Armije iz Živinica bila upućena u Maglaj te opremljena sredstvima jer je u Maglaju već bio srušen ključni most zbog straha od srpskih snaga. Tako je sačuvan Maglaj.
Večernji list: A Kupres?
– Na Kupresu se dogodio određeni incident. Naime, prije te operacije imali smo razgovore u Uskoplju i točno su dogovorene linije koje dvije vojske trebaju ostvariti na Kupresu. Najveći problem bio nam je Mlaćo i sastanak je potrajao, inače bismo sve razriješili za pola sata. Moram reći da se Alagića, međutim, do besvijesti zlorabi i stavlja mu se u usta i što nije govorio. Na Kupresu je operacija bila sinkronizirana i postrojbe Armije BiH nisu trebale proći kroz tunel. Prošle su, ali na kraju je spriječen incident.
Večernji list: Kako gledate na pokušaje da se presuda šestorici dužnosnika Herceg Bosne instrumentalizira kao istočni grijeh te Hrvatima nametne kolektivna krivnja za uspostavu HVO-a i Herceg Bosne?
– Od uspostave Karlovačkog mira utvrđena je tehnologija kako vladati određenim prostorom nakon što se uspostavi određeno mirovno rješenje te imenuju određene sile koje poslije mogu utjecati na procese. Što se dogodilo nakon Mirovnoga sporazuma? Mi smo prihvatili paritet u vlasti i konsenzus u odlučivanju kao način upravljanja. Dio bošnjačkih snaga koje su bile protiv pariteta tada je bio sklonjen s pozornice. S vremenom je, međutim, jačao utjecaj onih koji su BiH gledali isključivo kao ekskluzivnu nacionalnu državu jednoga naroda. Čak su posljedice imali oni koji su drukčije gledali na BiH, kao na zemlju ravnopravnih naroda. S time svakodnevno, rekao bih, po iranskome receptu, jačaju pritisci uz optužbe za izdaju muslimana Bošnjaka, zatim izmišljanje da ih netko ne podnosi jer su muslimani. Na identičan način se koristi i presuda ljudima koja se kroz medije pretvori u presudu narodima. I ne staje se samo na tome, nego se UZP-om proglašava Herceg Bosnu, Hrvatsku, Hrvate…
Večernji list: Dominantne politike Srba, Bošnjaka, a u najvećoj mjeri i Hrvata, nisu se promijenile posljednjih 30 godina. Mogu li NATO i EU integracije voditi pomirivanju tih politika?
– Ne znam koliko se zbog našega nasljeđa može napraviti iskorak. Mi inženjeri u tehničkome smislu znamo kako provesti postupak reinženjeringa, instalacije novoga postrojenja. Ali u društvu s ljudima i različitim zajednicama s različitim ciljevima to nije baš tako jednostavno. Ne možete nešto kvarno ubaciti u mehanizam, proces koji je ispravan. Nitko vas takve neće pustiti unutra. Za Hrvate, rekao bih, najmanje postoji problem uklopiti se u te zapadne integracije, ali nisam siguran koliko druge dvije strane žele Zapad.
