Josip Vričko Pjesma nas je održala… „Davno ti je vrag zaseo na prag, zemljo Srbijo!“

Vijest kako će novi srpski junak i predsjednik zajedno na Bajinu koncertu pjevati: „Poklone mi slali, iz Chicaga moji, znaš ti dobro koji“, zapravo je očekivana. Jer, dok je Vučić bio mali uz vojvodu je Šešelja savladao sav četnički repertoar. I da nije predsjednik, on bi danas bio Mali Knindža.

Golema srpska potreba za herojima zapravo je (odavno) bizarna. Od onih, više-manje, spornih s povijesnoga poraza na Kosovu – i starostavnom i aktualnom – pa, evo, sve do ovoga „ranjenog junaka“ što je 10. kolovoza pao na hrvatskoj granici. Čim je, naime, odležao, kraće no što je zaslužio, u šibenskome zatvoru, toga je do tada anonimnog beogradskog odvjetnika, Nemanju Berića primio srbijanski predsjednik. I kud će suza neg’ na oko, pokazalo se tijekom toga dirljiva susreta – istom napaćenog Nemanje i kroničnog srpskog patnika Aleksandra (Vučića) – kako dijele isti glazbeni ukus. Obojica, eto, vole Baju Malog Knindžu.

Dobro, Jokić je bio p(i)jan

A kad je tako, nema više zapreke nikakve da se ovaj tandem zajedno zaputi na koncert toga glazbenog idola šovinističke Srbije. Štoviše, Berićev je ovotjedni ljubazni domaćin najavio kako će s njima i bolja polovica kolovoškog junaka s Bajakova – Jana; I već ih vidim kako zagrljeni – baš kao Vučić na East Riveru – ogrnuti dvoglavim bijelim orlovima, pjevaju himnu srbijanskih košarkaša: Kad sam bio mali, znao sam svoj pravac, oni bili katolici, a ja pravoslavac. I tada su mene, tjerali odavde, pjevali su Lijepa naša, a ja Bože pravde’.

Doduše, Jokić & comp, Bajin su autobiografski hit Kad sam bio mali po Parizu (za)urlikali mrtvi p(i)jani, a novi pjevački tandem, plus (valjda) Jana spremni su to i – „na suho“. Zanimljivo, Aleksandar, umalo veliki, ne spominje svoju suprugu Tamaru, veliku, također, patnicu, koja evo već dugih i predmnijevam teških 11 godina živi s čovjekom koji po osobnom priznanju spava samo četiri sata. K’o Hitler – ne znam, evo, je li usporedba prikladna…

U biti, pravo je čudo kako se ovi Knindžini poklonici nisu upoznali i zbližili – kao što sad hoće! – još ranije. Jer, Berić na odmor u Hrvatsku uvijek – osim kad ga uhite! – nosi i Knindžine stihove: Kad sam bio mali, poklone mi slali, iz Chicaga moji, znaš ti dobro koji. E, koliko li je puta uz slične četničke pjesme s vojvodom Šešeljem zoru dočekao Vučić kad je bio mali – a već uvelike znao svoj pravac. Toliko, dojma sam, da bismo i od njega uskoro mogli dočekati kakvu pjesmu istog naslova k’o u Malog Knindže. Ma, neće se Baja ljutiti. samo nek’ se gusla!

Najskuplja srpska riječ

A uz to, dakako, ide i odgovarajuća slikovna kulisa: pop Đujić, đeneral Mladić i dr. Dabić, o kojima godinama na društvenim mrežama donedavni šibenski uznik zbori biranim riječima. Kao o srpskim junacima, dakako. Moram, međutim, priznati da onaj dio Srbije kojemu iz Chicaga nisu slali poklone, ne misli kao moja malenkost – da je, eto, prijateljstvo pjevača poklonika četničke, dakle (gotovo) izvorne srpske pjesme i predsjednika im, logično. Neki, naime, drže kako je logična samo bliskost Vučića i Baje. Obojica, vele, žive od prodaje lažnog domoljublja i šovinističke propagande koja Srbiju opet vodi u sukobe. S gotovo svima u okruženju.

Srbijanskom predsjedniku će oko (uvijek) zasuziti na spomen Kosova – „te najskuplje srpske riječi“ – pa su ga, skandalizirajući se nad njegovom najavom da će uskoro na koncert patriotske pjesme, podsjetili na (njegov) plan da Srbe sa sjevera Kosova presele u Novi Pazar gdje se već grade stanovi i priprema prostor za bolnicu i sveučilište iz Kosovske Mitrovice. Baš kao što su u Slobino vrijeme prinudno selili izbjegle Srbe iz Hrvatske na Kosovo. Sa sve pustim traktorima…

Seve – k’o hiljadu Srba

A nakon što je Berić upoznao svoga budućeg najboljeg prijatelja, Srbija je uzvratila udarac. Na srpskoj je granici pala – Severina. Dobro, nije to bilo baš po onome starom, ‘ajde malo ću ga parafrazirati, Vučićevu naputku: Za jednog Srbina, sto Hrvata. Ali ima nas Hrvata, nemojte nam zamjerit’, koji misle kako Seve vrijedi k’o tisuću Srba. Ma, šta tisuću – vrijedi k’o hiljadu! Kako bilo, toj je nekadašnjoj srpskoj snajki na Bajakovu upriličen mali test (to se nekoć zvalo kontrolni) iz povijesti. Sve, jasno, omiljene srpske teme: Jasenovac, Knin, Srebrenica i kao pitanje za najveću ocjenu – Tuđman.

No Severina je, zna ona iz iskustva sa Srbima, spremna došla pred ispitivače. Dapače (!), čak ih je glede nekih tema uputila i na dodatnu literaturu – primjerice na izjavu Baje Velikog Milorada Laktaškog na YouTube-u kako orgijanje Kalinovačkog Napoleona i bratije po Srebrenici naziva pravim imenom – genocid. A vrlo je edukativan, pa ga je, evo, Severina toplo preporučila, i Vučićev govor balvanrevolucionarima u Glini u predvečerje Oluje – također omiljene srpske teme i falsifikata. I ispitivači su, dojam je, bili zadovoljni…

Pokoj mu duši

Digli su, nakon stanovita kolebanja, rampu ispred njezine limuzine. Nije se, međutim, pjevačici više nešto išlo tamo daleko te je ubacila u rikverc. Ipak, nije mogla a ne zahvaliti im se na ovome zanimljivom, edukativno čak graničnom susretu. I kao što pjevačici priliči, revanširala im se pjesmom. Dobro, nije im, što su možda očekivali, zapjevala Dodirni mi koljena. Odlučila se, jer takav je bio kontekst, za povijesnu temu:

Davno ti je vrag zaseo na prag, zemljo Srbijo

Niko živ se ne seća tolikih nesreća za jednog vezira

Oko tebe komšije podižu bedeme jeda i prezira

E, tog još nije bilo, ludama je milo, ostale je stid…

Zapravo, kad smo već u glazbenim vodama, problem – jedan od! – zemlje Srbije to je što je Balašević, kojega je evo Severina pjevala na Bajakovu, pokojni, a Knindža živ.

A i Vučić se dobro drži…

Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik

nedjelja.ba / Hrvatsko nebo