Simbol bh. suživota ili šovinizma

Vrijeme:4 min, 31 sec

 

 

„U ovim su se krajevima stoljećima susretali, a nerijetko i sukobili, Istok i Zapad. Ovdje se… provjeravala mogućnost suživota različitih kultura koje su, svaka na svoj način, obogatile vrijednostima ovaj kraj“, Sv. Ivan Pavao II. članovima Predsjedništva BiH 13.4.1997.

Istinit događaj koji se na prostoru jedne sarajevske župe dogodio s početka ljeta 2024. ilustrira ozračje u komu se odgajaju mladi naraštaji i u komu se ostvaruje suživot otkrivajući i koje su posljedice šovinizma na „patriotski način“. Naime, dječaci osnovnoškolskoga uzrasta, od nekih desetak-dvanaest godina, igrali su nogomet „na ulici“. Jedan od njih (jedini) – katolik, postigavši gol, prekrižio se i „Bogu zahvalio“. Napravio je, dakle, znak križa kao što to čine i brojne nogometne zvijezde na međunarodnoj sceni. No, to se nije svidjelo njegovim prijateljima pa su ga naružili i rekli kako se neće više igrati s njime. Da stvar bude gora, došla je majka jednoga od tih i kazala kako za njega više nema mjesta na igralištu.

Dakako, dječak je otišao kući sav uplakan te sve ispričao roditeljima koji onda jednostavno nisu znali kako reagirati, nego su ga samo roditeljski brižno pokušali utješiti… Nema sumnje da je tu teško išta racionalno kazati i obrazložiti osim konstatirati kako se u kući nauče najvažnije stvari: bile one dobre ili loše. A na to što će djeca ponijeti iz svoga obiteljskog doma uvelike utječe ono što slušaju i vide od roditelja, čiji pak stavovi bivaju odraz društvenoga stanja i kolektivne svijesti koju u znatnoj mjeri formiraju nacionalne politike. No, sve biva još i složenije kada vjerski lideri svojim izrečenim „smjerokazima“ postanu politički trbuhozborci i partijski agitatori, nesposobni napraviti razliku između politike i vjere te njihovih simbola.

Upravo se to (ponovno) moglo vidjeti u govoru muftije mostarskoga Salema ef. Dedovića na manifestaciji Putevima pobjede održanoj sredinom lipnja 2024., kojom je „obilježena 32. godišnjica oslobođenja šireg gradskog prostora Mostara“. „Znam i vidim da Bošnjaci idu u nekoliko kolona. Neka idu. I nije ovo vrijeme jednoumlja i jednopartijskog sistema, ali bi morali znati, morali svi znati, kada ustanu ujutro i pogledaju na planinu, na brdo Hum, šta stoji na Humu. Ništa se nije promijenilo od ’92. i ’93. godine. E, hoćete li vi dijeliti se i ne biti kod vas dovoljno političke mudrosti, snage, odgovornosti, ozbiljnosti da vidite šta je na Humu…“, kazao je muftija te Milenijski križ, podignut ponad Mostara, uz jubilej 2 000 godina kršćanstva, ocijenio političkim i hegemonijskim simbolom koji „šalje poruku da na ovom prostoru nema nitko drugi, da postoji samo jedan narod, a da drugi, treći i ostali ne postoje“. Iako je očito kako se ljudi iz Islamske zajednice, u kontekstu izborne godine, ne libe svrstati uz jednu političku opciju, ipak se nije događalo da na tom putu „svrstavanja“ i – iz 2022. – „prebrojavanja“ budu dezavuirani vjerski simboli.

Da bi to bilo jasnije, valjalo bi pomisliti kakve bi, s pravom, bile reakcije muslimana u BiH (i šire) kada bi, primjerice, vrhbosanski nadbiskup na nekoj manifestaciji u središnjoj Bosni – recimo u Vitezu ili Kiseljaku – poručio kako hrvatski političari moraju „zbiti redove“ jer još uvijek postoje one snage koje bi da Hrvata na tom prostoru nema. A za ilustraciju toga svoga političkoga smjerokaza, kada bi kazao: „Svi koji to ne razumiju, samo neka svako jutro pogledaju zelene zastave s polumjesecom na džamijskim munarama i shvate kako se ništa nije promijenilo: oni koji su nas pod tim zastavama pa čak i imenima (npr. 7. muslimanska brigada) napadali u ratu i htjeli iskorijeniti, istu zamisao imaju i danas!“ Jamačno da bi takav govor naišao na zgražanje i osudu, a nadbiskup bio „pozvan“ barem kod nuncija obrazložiti svoj stav. Štoviše, i među mnogim bi katolicima bio negativno ocijenjen kao glasonoša političkih propagandnih poruka, a ne pronositelj Radosne vijesti Isusa Krista.

Jer i više od samoga govora muftije ili u hipotetičkom obliku nadbiskupa, koji bi davali impute za političke odluke, odgovornost se prepoznaje u kreiranju svijesti kod mladih naraštaja i oblikovanju zdrava domoljublja prema zemlji Bosni i Hercegovini. Nju se pak ne može promatrati iz perspektive osmanlijskoga vakta kada je „aga“ određivao što se i gdje od simbola smije očitovati, a da nije muslimansko – kako je to svojedobno tumačio profesor na Islamskom pedagoškom fakultetu u Zenici Šefik Kurdić ustvrdivši da „prije stotinjak godina Safvet-beg Bašagić kaže da nije bilo u Bosni gotovo nijednog uha nevjerničkog, tj. pravoslavnog i katoličkog, a onda su počeli biti kmetovi ovim begovima i lagano se naseljavali“ (od čega se IZ u BiH nikada nije ogradio). Nije ju dobro graditi ni na temeljima komunističkoga protjerivanja iz javnosti svega što je vjersko.

Naprosto ju se mora uzimati pod vidom cjelovitosti i njezine povijesne slojevitosti koja je kreirala prostor različitosti. Pri tome svi kojima smetaju vjerski simboli trebaju ponajprije raščistiti sa sobom u glavi, a ne tražiti opravdanja u političkim konstrukcijama. Zato i danas odzvanjaju kao poziv svima riječi svetoga pape Ivana Pavla II. upućene u Sarajevu 13. travnja 1997. članovima Predsjedništva BiH: „Napetosti, koje mogu nastati među pojedincima i etničkim skupinama kao baština prošlosti i kao posljedica blizine i različitosti, moraju u vjerskim vrijednostima naći, ne samo razloge za trijeznost i razboritost, nego i razloge sporazumijevanja koje ima u vidu suradnju što izgrađuje.“ Jer ukoliko ovoga ne budu svjesni oni koji utječu na formiranje mišljenja „u kući“, onda se ne može očekivati ni da se djeca „na ulici“ očituju drugačije. Do svakoga je želi li biti prepoznat u povijesti kao simbol bh. suživota ili simbol šovinizma.

 

ktabkbih.net/hr/Hrvatsko nebo