Elia Pekica Pagon: Tužna priča o našem identitetu

Smiješno mi je svako malo slušati o brandiranju Hrvatske kao popularne turističke destinacije od strane novovjekih stručnjaka za brandiranje. Kako smo se brandirali, tako nam i jest i tako će nas naši gosti doživljavati. Jedno je sigurno – na brandiranju Hrvatske nije se radilo promišljeno i planski, već se sve prepustilo stihiji te je identitet naše zemlje danas krajnje nedefiniran i nedosljedan njezinu kulturno-povijesnom nasljeđu – piše kolumnistica portala i stranice epoha.com.hr Elia Pekica Pagon u svojoj kritici aktualnoga prikazivanja Hrvatske svijetu. (Engl. glagolska imenica branding – brandiranje, brendiranje – značila je izvorno žigosanje stoke, utiskivanje vrelog žiga u kožu radi dokazivanja pripadnosti ‘grla stoke’, “identiteta” odnosno vlasništva nad njim. Hrvatski pomodari poput dr. Bože Skoke uhvatili su se toga te su od tog pojma načinili “znanstvenu” disciplinu i razvili u tom smislu promidžbene aktivnosti i projekte. Nap. ur. Hrvatskog neba.)

Na Jadranu smo dozvolili divlju apartmanizaciju sa zdanjima koja arhitektonski nimalo ne odgovaraju podnebljima u kojima niču kao gljive poslije kiše. Ovdje mi kao pozitivan primjer odmah pada napamet Mykonos, grčki otok na kojemu su sve građevine istovjetne, nalik jedna drugoj, ne u doslovnom smislu, već u smislu boja – sve su građevine bijelo – plave boje, od istog građevinskog materijala i skladnog i strogo definiranog stila gradnje koji odgovara zemlji u kojoj se predmetne građevine nalaze. A to što se kod nas može vidjeti zna svatko tko je ikada bio na nekoj od naših popularnih destinacija.

Kada, pak, govorimo o izletištima, tematskim parkovima i ugostiteljskim objektima – kod nas se doista svatko može osjećati kao kod kuće, jer ovdje je itekako prisutna raznolikost kulturnih identiteta svih zemalja svijeta, uz našu skromnu domaću ponudu koja pomalo čak i zaostaje za svime onime što našim stranim gostima pruža osjećaj da su kod nas kao kod kuće.

Ukratko – dozvolili smo da svaki privatnik ili vlasnik udruge koji se nečega dosjeti radi što god hoće i samovoljno utječe na našu turističku ponudu – organizirajući kojekakva okupljanja uime tko zna kakvih idola, božanstava i ideologija te otvarajući lokale i turističke komplekse kakve god poželi s kojekakvim zabavnim sadržajima.

Posvuda su kineski, talijanski, japanski, meksički, tajlandski, američki restorani… Kao i svugdje u svijetu, reći će netko. Okitili smo se poznatim lancima brze hrane i poznatim trgovačkim lancima i njihovim logotipima obilježili svaki kutak naše zemlje, kako bismo se pridružili globaliziranom svijetu, a ne kako bismo ostali svoji na svome i ponudili svijetu nešto tipično za naš kraj. Dali smo prednost uvozu nad izvozom, stranim nad domaćim proizvodima, stranom nad domaćom kulturom, stranim (čitaj: globalnim) nad domaćim tematskim parkovima. Prekrasno, zar ne?

‘Misli globalno, djeluj lokalno’ uzelo je previše maha. Bilo bi nam bolje da smo ‘mislili lokalno i djelovali globalno’ – šireći svijetom glas o nama i dovodeći u goste ljude sa svih strana svijeta kako bi upoznali sve vrednote i ljepote našega kraja.

Priča o identitetu jedne zemlje, kada malo bolje razmislimo, nije nimalo bezazlena. Kada jednom netko vikne da je šank otvoren, svi krenu piti u neograničenim količinama, jer važno je napiti se i biti pijan. Kada je novac jedini motiv, tada vrlo lako nastane kaos. Ljudi su dobili slobodu osmišljavanja vlastite ponude našim gostima i to je jedina priča o Hrvatskoj kao turističkoj zemlji i njezinu identitetu kojega prezentiramo našim gostima.

Upitajmo se – što jedan prosječan gost koji posjećuje našu zemlju može o njoj saznati putem, primjerice, izletišta koja mu stoje na raspolaganju? Naš je identitet uglavnom sveden na naše sportaše i na imidž Hrvatske kao atraktivne turističke destinacije s doduše vrlo skupim cijenama koje nažalost neke turiste trajno tjeraju iz Hrvatske. No, nudimo li mi našim gostima upoznavanje naše zemlje – ili samo jeftinu globalističku zabavu koju mogu dobiti svugdje u svijetu?

Doći u kaubojsko izletište u Scottsdaleu (Arizona) nešto je posve normalno, ali, eto imamo i mi kaubojska izletišta i njima srodne ugostiteljske objekte što dovoljno govori o tome što mi gostima zapravo nudimo. Nudimo im kulturno-povijesna obilježja njihovih zemalja, krajeva iz kojih oni dolaze, a ne obilježja naše zemlje. Mi još uvijek nismo Amerika, bez obzira na to što su neki ljudi upravo u našoj zemlji ostvarili svoj ‘američki san’.

Pitajmo se – koga ćemo mi to svijetu prezentirati kao osobu iz naše bogate povijesti i kulturne baštine, a da to ime istog časa ne izazove kontroverze i beskrajan i za svake oči naporan niz virtualnih komentara u kojima će se ljudi međusobno svađati oko tog imena, jer očito nema baš niti jedne osobe za koju će svi naši ljudi jedinstveno i složno reći – to je to – to je osoba koja može predstavljati sve nas u jednakoj mjeri kao kultna osoba iz ovih krajeva.

Koga ćemo mi to svijetu prezentirati kao našeg vrhunskog znanstvenika? Oko koje se mi to velike ličnosti uopće možemo složiti na bilo kojem polju ljudskih djelatnosti? Očito ni oko jedne. Zato je naša priča šuplja i zato turistima nudimo izletišta s kaubojima i Indijancima i jednako tako odnarođene ugostiteljske objekte koji pričaju priču o Tajlandu i Mexicu i drugim stranim zemljama, ali ne i o Hrvatskoj. Čast rijetkim i hvalevrijednim iznimkama, tim posljednjim Mohikancima koji se ponose svojim rodnim krajem i koji se trude svojim gostima prezentirati svoj kraj na najbolji mogući način.

Zašto je tome tako? Zašto je priča o našem identitetu jedna tužna priča? Zato jer nemamo svoju jedinstvenu priču – nemamo sebe, nismo jedinstveni nego međusobno posvađani, medijski indoktrinirani i ideološki zadojeni.

Dozvolili smo politici i medijima da do kraja ubiju zajedništvo među ljudima i podjele naše ljude oko apsolutno svega. Stvar je dovedena do apsurda pa su podjele postale glavno obilježje našeg branda. Ali podjele i kontroverze ne možemo prodati svijetu kao atraktivan proizvod, jer one ne trebaju niti jednom normalnom čovjeku koji samo želi mirno živjeti i ako je moguće uživati u životu.

Na našu veliku žalost, ideologija i povijest onemogućili su nas u stvaranju našeg jedinstvenog i postojanog identiteta koji bi i svima nama i svijetu bio ugodan i prihvatljiv. I svi bismo od takvog postojanog identiteta imali koristi i osjećali se ugodno u našoj zemlji u kojoj bi vladali zajedništvo i sloga, a ne vječne podjele od kojih baš nitko ne profitira. Naprotiv, s tom potrebom da se stalno oko nečega svađamo i dijelimo samo nanosimo štetu samima sebi čineći time naš nepostojeći identitet još manje izglednim.

Što ćemo svijetu pričati o našoj povijesti kada je naša povijest bolna točka svim ljudima koji ovdje žive i koji jedni drugima skaču u oči pri samoj pomisli da neka priča krene u tom smjeru pa ljudi u druženjima pričaju jedni s drugima o vremenskim prilikama, punom mjesecu zbog kojeg nisu spavali, sparini koja nas ubija i sportu kojemu se vraćaju kao vječno sigurnoj temi i terenu na kojem u verbalnom smislu nitko neće biti gubitnik, sve samo kako bismo izbjegli bolne povijesne teme koje nas guše i razdvajaju.

Skupo su nas koštale lijevo – desna naklapanja. Sada smo tu gdje jesmo. Ako ćemo se, primjerice, svijetu prezentirati kao gubitnici u Drugom svjetskom ratu i ponositi se time da je jedan dio našeg naroda bio na strani Sila osovina (Rim-Berlin-Tokio), odnosno u savezu s državama koje su bile suprotstavljene Saveznicima iliti pobjednicima u Drugome svjetskom ratu, tada će nas i svijet tako doživljavati – kao gubitnike i pobornike fašizma.

S time se pak neće složiti dobar dio naših ljudi čiji su predci bili protiv Sila osovine i koji smatraju da je Hrvatska iz Drugog rata izašla kao pobjednik. Ako ćemo se pak predstavljati kao pobjednici u Drugome svjetskom ratu, jer se jedan dio našeg naroda borio protiv fašizma i ponosi se time što je fašizam poražen, to opet neće odgovarati ljudima čiji su predci bili na strani Sila osovine i koji se ponose time.

To je jedan začarani krug iz kojeg izlaza nema niti će ga ikada biti. Taj začarani krug nam zasigurno nije potreban u našem svakodnevnom životu i time neka se bave povjesničari. Hoćemo li se ikada uz pomoć nepristranih povjesničara uspjeti dogovoriti oko toga kako smo mi to izašli iz Drugoga svjetskog rata – jesmo li, dakle, pobjednici ili gubitnici istoga?

Neka mi na to pitanje odgovore stručnjaci za brandiranje Hrvatske. Čisto sumnjam da na to pitanje imaju neki suvisao odgovor. Jedini odgovor koji imaju je nekakav šuplji diplomatski odgovor koji nije dovoljan da se iz njega stvori jedinstveni hrvatski brand bez povijesnih mrlja. A takav im je odgovor, jer se ne žele nekome zamjeriti. Nekome kome je bilo u interesu da se ljudi međusobno podijele u ljute neprijatelje.

Hrvata nažalost iz godine u godinu ima sve manje i Hrvatska polako, ali sigurno nestaje, dok stranci dolaze kod nas raditi i mnogi od njih ovdje će i ostati. No, to nisu ljudi koji će brinuti brigu o našem identitetu kojeg smo se sami odrekli kada smo šutke pristali na indoktrinaciju neviđenih razmjera od strane globalistički nastrojenih sila moći.

I što učiniti? Kako primiriti uzavrele strasti naših vječnih boraca koji i dan danas vode uzaludne bitke iz Drugoga svjetskog rata, ponajviše u virtualnom svijetu. Ukopani su u svoje rovove iz kojih ne žele izaći i međusobno vode Drugi svjetski rat iz dana u dan bijući nove bitke. Prestrašno. Jadno i bolesno.

I onda mi netko priča o našem identitetu i brandu. Nije ni čudno da imamo amerikanizirana izletišta i globalizirani turizam s tematskim parkovima po kojima ne možeš reći u kojoj se zemlji nalaziš i koji ne pričaju nikakvu priču o našoj zemlji i našim ljudima niti o našoj povijesti i tradiciji, već pružaju strancima jeftinu zabavu. Na tome će izgleda i ostati. Nikada se ništa neće promijeniti na bolje na tom polju.

Zato su sve knjige i predavanja na temu brandiranja Hrvatske i nekakvog našeg identiteta zapravo zakašnjeli vlakovi koji stižu na perone na kojima putnika više niti nema. Svi su već odavno krenuli u divlji turizam zarađivati novce, bez imalo razmišljanja o tome je li to što nude naš izvorni proizvod i usluga ili nešto putem čega će se zaraditi novac? A zna se jako dobro što je većini ljudi prvo na pameti…

Nema te priče i te osobe oko koje će se svi složiti i reći – da, to je to, to smo mi, to je Hrvatska. Naši sportaši ne mogu biti jedini ljudi na svijetu koji na svojim leđima nose teret našeg identiteta. Njihova imena danas su jedina koja su sveopće prihvaćena i oko kojih neće izbiti neka svađa. Iako se čak i oko njih ljudi znaju posvađati, što je doista nevjerojatno.

Svi su naši uspješni sportaši najbolji ambasadori naše zemlje i tu nema i ne može biti spora. No, to nije dovoljno, ne možemo otvarati izletišta i restorane s njihovim imenima kao glavnim i jedinim obilježjem Hrvatske. Prirodne ljepote naše zemlje također nisu dovoljne. Iza svega toga mora postojati neka zanimljiva priča o svima nama u jednakoj mjeri, o našoj i svima nama jednako bliskoj, zajedničkoj tradiciji.

Stranci žele upoznati našu povijest, našu tradiciju, našu književnost i likovnu umjetnost, našu bogatu kulturnu baštinu, jesmo li svjesni toga? Njih zanimaju autohtoni hrvatski proizvodi, autohtona hrvatska hrana, naši tradicionalni specijaliteti, naši drevni običaji, naši mitovi i legende, naša glazba, kultura i umjetnost, mi kao ljudi, a ne samo globalizirane oaze u kojima će se osjećati kao da su bilo gdje u globaliziranom svijetu.

Nije li sve to žalosno? Nije li žalosno da se naši ljudi oko svega svađaju?

Najbolji primjer za to je svjetski genij Nikola Tesla. Oko njega uvijek izbijaju prijepori i svađe. Čim ga neki medij objavi – kreću beskrajni komentari koji dovoljno govore o podneblju u kojem živimo. Jadan čovjek, ni kriv ni dužan, toliko je toga korisnog izumio i bio ispred svog vremena, ali ne daj Bože da ga netko spomene kao dio identiteta pojedine zemlje i da ga na bilo koji način prisvoji, odmah izbije rat među ljudima koji se, što je više nego žalosno, temelji na dokazivanju njegova podrijetla, a te beskrajne priče vode se oko toga gdje se rodio i što je bio po nacionalnosti.

Zar su njegovo mjesto rođenja i njegova nacionalnost važniji od njegovih znanstvenih dostignuća? Zašto se ljudi toliko svađaju oko Tesle? Neka ga jednostavno svi prisvoje ukoliko to žele i gotovo. Nitko im to ne brani. Ne postoji zakon koji im može zabraniti da se ponose Nikolom Teslom, samozatajnim genijem, osamljenikom koji je više volio golubove i svoju samoću nego ljude. Očito ne bez razloga. Znao je kakvi su ljudi. On svoje vrijeme na ovome svijetu nije gubio na gluposti. Stalno je stvarao. Znao je da vrijeme leti i da nema puno vremena za gubljenje.

Paradoksalno je to da Tesla s naslova identiteta upravo zbog tih svađa među ljudima iz raznih zemalja bivše države danas u potpunosti ne predstavlja niti jednu zemlju bivše države, nego jedino samoga sebe i svoja neviđena izumiteljska dostignuća koja je svijetu ostavio u nasljeđe želeći ovaj svijet učiniti boljim mjestom za sve ljude. Na kraju ga je prisvojio svijet, ponoseći se njime i pričajući o njemu kao o globalnom brandu i geniju. A svi mi ostali danas od svijeta možemo učiti o njemu, više nego što to možemo u našim krajevima.

Dobro došli u prelijepu, ali na sve moguće načine globaliziranu Hrvatsku, zemlju čija priča o identitetu ne može biti tužnija…

Epoha.com.hr/Hrvatsko nebo