Marko Štrok: Svećenici (ne)čitaju knjige

Čitanje kao proces

Čitanje je kognitivni proces usvajanja značenja iz pisanih simbola, odnosno iz teksta koji se sastoji od znakova ili slova. Proces čitanja je moguć ako čitatelj poznaje pismo i jezik teksta. Čitanje se najčešće odvija vizualnim putem, pri čemu se značenje usvaja iz znakova otisnutih u knjizi, novinama, ili prikazanih na ekranu računala, televizora ili mobilnog telefona. Može biti i taktilno, primjerice pomoću Brailleovog pisma. Čitanje je višeslojni proces u kojem čitatelj koristi sposobnosti uočavanja (percepcije), prepoznavanja, povezivanja i tumačenja znakova, kako bi na kraju shvatio sadržaj, značenje ili ideju sadržanu u tekstu. Jedna je od glavnih sastavnica pismenosti, i temeljna vještina suvremenog čovjeka. Usvaja se od djetinjstva kroz odgoj i obrazovanje. Smatra se da potiče razvoj inteligencije, jezične kompetencije te kreativnog mišljenja, mašte i zaključivanja. Omogućuje djeci i odraslima da se upoznaju s različitim svjetovima, informacijama i idejama od onih koje stječu neposredno iz okoline.

Dva tipa – dva svećenička lika

Pošto znam niz svećenika nisam se dugo otimao osobnom dojmu da im postavim pitanja o tome koliko čitaju knjige. Tako sam jednog priupitao u telefonskom razgovoru: vlč. Mladene čitate li puno? On mi je odgovorio: „Već dugo nisam pročitao ni jednu knjigu“. No, primjećujem da je vrlo često aktivan na društvenim mrežama, na fejsu. Sa drugim svećenikom sam se slučajno sreo na ulici. Nosio sam u ruci knjigu. On je to primijetio. Rekao sam mu to je dobra knjiga, mogao bi je kupiti i pročitati. Riječ je o „visoko pozicioniranom“ svećeniku. Sa smijehom mi je rekao: „Čuj Marko, danas se knjige ne kupuju, niti čitaju.“ Nisam se uopće šokirao. Rekao sam, kad pročitam knjigu pokloniti ću vam ju. Nastala je kratka šutnja, a nakon toga smo izmijenili još nekoliko rečenica o aktualnostima i razišli se. Poznam jednog običnog seoskog agilnog župnika i pastoralca starije dobi. Začudio sam se koliko ima knjiga u skromno uređenom župnom uredu. Rekao sam mu onako odmah, od prve: „ Uh koliko vi prečasni knjiga imate!“ Odgovorio mi je: „Ove godine sam kupio preko stotinu knjiga…trenutno paralelno dnevno čitam četiri knjige.“ Opa, pomislio sam u sebi, taj je pravi stari produhovljeni župnik, svećenik. Neda se on…on puno čita…, i k tome još kaže da će sve te knjige ostaviti župi u kojoj djeluje. Netko bi možda pomislio da sam te priče sa trojicom svećenika različite životne dobi izmislio. No nije tako…, doista sam to doživio. Smatram da postoje dva tipa svećenika. Jedni čitaju redovito nešto, i takvih je mali broj. Više je možda onih koji se ne odvajaju od svojih mobitela, konstantno zure u njih, i ne odvajaju se od njih osim za vrijeme sv. mise i sprovoda.

Prešućivanje činjenica

Ovih dana čitam na jednom katoličkom portalu kako u naslovu i uvodniku piše da je papa Franjo 24. srpnja ove godine napisao pismo u kojem piše da treba čitati književna djela jer se u njima razlučuje dobro od zla. A zapravo je papa Franjo kako on piše u samom pismu napisao da je prvotno mislio to pismo namijeniti za one koji se pripremaju za svećeništvo. A onda je shvatio da da bi ga bilo dobro proširiti jer se ono ne tiče samo sjemeništaraca i bogoslova, te njihovih poglavara, nego svih svećenika, pa i običnih vjernika, jer svi bi trebali više čitati a manje biti uz mobitele. Zašto prešućujemo činjenice? Nije u pismu riječ samo o književnosti, pjesništvu. Papa je zapravo pismom napravio dobronamjeran atak na sve članove Katoličke crkve sa nakanom da nam svima nama valja više čitati. Pogotovo je posebnu brigu u pismu posvetio svećeničkim kandidatima koji se formiraju u zrele osobe Potrudio sam se polako i studiozno čitati to pismo pape Franje. Odabrao sam po svom ukusu neke dijelove tog pisma kako bi dočarao to što je papa Franjo zapravo htio naglasiti. Evo nekih točaka iz tog pisma.

Fragmenti iz pisma pape Franje o ulozi (knjige) književnosti u formaciji svećenika i laika

1. U početku sam bio napisao naslov koji se odnosi na svećeničku formaciju, ali zatim sam pomislio da se ove stvari analogno mogu izreći za formiranje svih pastoralnih radnika i radnica, kao i za svakog kršćanina. Mislim na vrijednost čitanja romana i poezije na putu osobnog sazrijevanja.
2. Često u dosadi godišnjih odmora, u vrućini i samoći nekih pustih četvrti, pronalazak dobre knjige za čitanje postane oaza koja nas udaljava od drugih izbora koji nam nisu dobri. Potom ne manjka trenutaka umora, ljutnje, razočarenja, neuspjeha, a kad još ni u molitvi ne nalazimo smiraj duše, barem nam dobra knjiga pomaže prebroditi oluju, dok ne dobijemo malčice spokoja. A možda ovo čitanje otvori nove unutarnje prostore koji nam pomažu da izbjegnemo zatvaranje u onih nekoliko opsesivnih ideja koje nas neumoljivo zarobljavaju. Prije sveprisutnosti medija, društvenih mreža, mobitela i ostalih uređaja, ovo je bilo često iskustvo, a oni koji su to doživjeli dobro znaju o čemu govorim. Ne radi se o nečemu što je zastarjelo, nadiđeno.
3. ……Književno djelo je, dakle, živ i uvijek plodan tekst, sposoban na mnogo načina iznova progovoriti i proizvesti originalnu sintezu sa svakim čitateljem na kojega naiđe. Čitatelj se u čitanju obogaćuje onim što dobiva od autora, ali mu to istovremeno omogućuje da rascvjeta bogatstvo vlastite osobe, tako da svako novo pročitano djelo obnavlja i širi njegov osobni svemir.
4. To me navodi da vrlo pozitivno ocijenim činjenicu da je, barem u nekim sjemeništima, prevladana opsjednutost ekranima – i otrovnim, površnim i nasilnim lažnim vijestima – te da je određeno vrijeme posvećeno književnosti, trenucima vedrine i slobodnog čitanja, da se govori o ovim knjigama, novim ili starim, koje nam i dalje govore toliko stvari. Ali općenito se sa žaljenjem mora primijetiti da posvećivanje pažnje književnosti trenutno ne nalazi odgovarajuće mjesto u formaciji onih koji se pripremaju za zaređenu službu. Književnost se često smatra, zapravo, oblikom zabave, ili pak minornim izrazom kulture koji ne pripada putu priprave, a time ni konkretnom pastoralnom iskustvu budućih svećenika. Uz nekoliko iznimaka, posvećivanje pozornosti književnosti smatra se nebitnim. S tim u vezi želim reći da ovakav pristup nije dobar. On je u ishodištu jednog oblika ozbiljnog intelektualnog i duhovnog osiromašenja budućih svećenika, koji su na taj način lišeni povlaštenog pristupa, preko književnosti, srcu ljudske kulture, točnije srcu čovjeka.
5. Ja, recimo, volim umjetnike tragičare, jer smo svi mogli osjetiti njihova djela kao svoja, kao izraz svojih drama. Plačući nad sudbinom likova, u konačnici plačemo nad sobom i svojom prazninom, svojim nedostacima, svojom usamljenošću. Naravno, ne tražim od vas da čitate isto što i ja. Svatko će pronaći one knjige koje će progovoriti o njegovom životu i koje će postati pravi suputnici. Ne postoji ništa kontraproduktivnije nego čitati nešto iz obveze, uz značajan napor samo zato što su drugi rekli da je to neophodno. Ne, svoja štiva moramo birati s otvorenošću, s iznenađenjem i fleksibilnošću, dopuštajući da nas savjetuju, ali i s iskrenošću, pokušavajući pronaći ono što nam je potrebno u svakom trenutku našeg života.

Vjera i kultura

8. Nadalje, za vjernika koji iskreno želi stupiti u dijalog s kulturom svoga vremena, ili jednostavno sa životima konkretnih ljudi, književnost postaje nezaobilazna. S dobrim razlogom, Drugi vatikanski koncil tvrdi da „književnost i umjetnost […] nastoje izraziti čovjekovu narav“ i „ilustrirati njegove bijede i radosti, njegove potrebe i njegove sposobnosti“[3]. Književnost zapravo svoju inspiraciju crpi iz svakodnevne rutine života, iz njegovih strasti i iz njegovih stvarnih događaja kao što su „djelovanje, posao, ljubav, smrt i sve uboge stvari koje ispunjavaju život“.
9. Nije slučajnost da je rano kršćanstvo, na primjer, dobro razumjelo potrebu za bliskom usporedbom s klasičnom kulturom toga vremena. Otac Istočne Crkve poput Bazilija iz Cezareje, na primjer, u svom govoru mladima, sastavljenom između 370. i 375., vjerojatno upućenom svojim nećacima, uzvisio je dragocjenost klasične književnosti – koju su proizveli éxothen („oni izvana“), kako je nazivao poganske autore – kako za argumentiranje, tj. za lógoi („govore“) koji se koriste u teologiji i egzegezi, tako i za isto svjedočanstvo u životu, tj. za práxeis („djela, ponašanja“) koje valja uzeti u obzir u asketici i moralu. I zaključio je potičući mlade kršćane da klasike smatraju ephódion-om („viaticum“) za svoju formaciju i obrazovanje, izvlačeći iz njih „korist za dušu“ (IV, 8-9). I upravo je iz tog susreta kršćanskog događanja s kulturom vremena proizašla originalna prerada evanđeoskog navještaja.

Nikada Krist bez tijela

14. …Svi moramo paziti da iz vida nikada ne izgubimo „tijelo“ Isusa Krista: ovo tijelo sazdano od strasti, emocija, osjećaja, konkretnih priča, ruku koje dodiruju i liječe, pogledâ koji oslobađaju i ohrabruju, gostoljubivosti, oprosta, ogorčenja, hrabrosti, neustrašivosti: jednom riječju, od ljubavi.

Veliko dobro

16. S pragmatičnog gledišta, mnogi znanstvenici tvrde da navika čitanja proizvodi mnoge pozitivne učinke u životu osobe: pomaže joj da stekne bogatiji rječnik i posljedično razvije različite aspekte svoje inteligencije. Također potiče maštu i kreativnost. U isto vrijeme, to omogućuje da čovjek nauči na bogatiji načini izražavati svoje pripovijesti. Također poboljšava sposobnost koncentracije, smanjuje razinu kognitivnih oštećenja, smiruje stres i tjeskobu.

18….. Kao noćno nebo grčke poezije, gledam s bezbroj očiju, ali uvijek sam to ja koji vidim. Ovdje, kao u religiji, ljubavi, moralnoj akciji i znanju, nadmašujem samoga sebe, a ipak, kada to činim, više sam ja nego ikada.“

20. Kada pomislim na književnost, sjetim se onoga što je veliki argentinski pisac Jorge Luis Borges rekao svojim studentima: najvažnije je čitati, stupiti u izravan kontakt s književnošću, uroniti u živi tekst koji je pred nama, više nego se fokusirati na ideje i kritičke komentare. A Borges je tu ideju objasnio svojim studentima rekavši im da će možda u početku malo toga razumjeti što čitaju, ali da će u svakom slučaju slušati „nečiji glas“. …
21. ….Evo u čemu je stvar: zadatak vjernika, a osobito svećenika, jest upravo „dotaknuti“ srce suvremenog čovjeka kako bi se ganulo i otvorilo pred navještajem Gospodina Isusa, a u tom njihovom nastojanju, doprinos koji književnost i poezija mogu pružiti je neprocjenjiv.

22…. U svjetlu ovog pogleda na stvarnost, danas problem vjere nije prvenstveno u tome da se više ili manje vjeruje u doktrinarne tvrdnje. Radi se, prije svega, o nesposobnosti mnogih da se emotivno pokrenu pred Bogom, pred njegovim stvorenjem, pred drugim ljudskim bićima. Stoga je ovdje zadatak izliječiti i obogatiti našu osjetljivost. Zbog toga sam, nakon povratka s Apostolskog putovanja u Japan, kada su me pitali što Zapad može naučiti od Istoka, odgovorio: „Vjerujem da Zapadu nedostaje malo poezije.“

27. „Pod pojmom duhovne pustoši […] podrazumijeva se tama duše, unutarnja uznemirenost, nagnuće prema niskim i zemaljskim stvarima, nemir uzrokovan različitim potresima i napastima: tako duša naginje ka nepovjerenju, bez nade je i bez ljubavi, te se osjeća lijeno, mlako, tužno i kao da je odvojena od svog Stvoritelja i Gospodara.“
28. Još jedna lijepa slika koja opisuje ulogu književnosti dolazi iz fiziologije ljudskog sustava, a posebno iz čina probave. Ovdje je njezin model preživanje krave (rumninatio), kako su tvrdili monah iz XI. stoljeća, Guillaume de Saint-Thierry te isusovac iz XVII. stoljeća, Jean-Joseph Surin. Ovaj potonji govori o „želucu duše“, dok je isusovac Michel De Certeau ukazao na pravu i istinsku „fiziologiju probavnog čitanja“. Tako književnost pomaže da izrazimo svoju prisutnost u svijetu, da je „probavimo“ i asimiliramo, ubirući ono što nadmašuje površinu iskustva; književnost, stoga, služi za tumačenje života, prepoznajući u tome temeljna značenja i napetosti.

Dano u Rimu, pri Svetom Ivanu Lateranskom, 17. srpnja 2024., dvanaeste godine moga pontifikata.

FRANJO

Pismo u originalu ima 44 točke…… a ovo su samo po meni važniji fragmenti iz tog pisma pape Franje.

Vjernička baza

Malo mi je neobično za vjernike reći da su baza, jer i oni su dio Katoličke crkve po sakramentima koje su primili. Ali ne znam kako bi se drugačije izrazio, a da ne opišem što ponekad obični puk misli i izjavljuje o svećenicima i njihovim propovijedima. U vremenima opće nestrpljivosti, nedostatka i pada koncentracije obični puk voli kratke propovijedi, mise koje traju maksimalno do sat vremena. Tu dakako treba zbog svečarskog tona izuzeti svečane mise: božićne, uskrsne, mise župnih blagdana, mise sa prvopričesnicima, mise sa krizmanicima. To su mise koje dakako mogu trajati nešto duže. A što se tiče propovijedi, sam papa Franjo je izjavio da trebaju biti kratke, jasne i koncizne. No, toga se neki svećenici ne drže. Neki nastupaju u propovijedima kao pučki propovjednici šezdesetih godina prošlog stoljeća. Sa puno vike, puno galame, puno afektiranja, a sa malo praktičnih, jasnih poruka. Drugi pak prepričavaju dnevna ili nedjeljna čitanja,  a to od prve običan puk primjećuje. Ima li dobrih propovjednika? Ima ih! Ima onih koji se za propovijedi temeljito tijekom tjedna pripremaju, citiraju crkvene dokumente, citiraju tekstove pojedinih svetaca. Koliko ima takvih? Teško je kazati. Neki dan sam sreo nekog znanca iz crkve kojemu čak ni ime ne znam. Rekao mi je: „Meni su propovijedi ovog svećenika nekako oskudne, površne….ne da mi se to župniku prigovoriti….možda će se naljutiti.“ A što reći? Nekad čovjek nema komentara. Možda je bolje tako. Vratimo se papi Franji. Dao Bog da to njegovo pismo od 24. srpnja 2024. pročitaju obični vjernici, svećenici i mnogi drugi. I da rodi nekim dobrim plodovima.

Hrvatsko nebo