Što je to toliko vrijedno i sudbonosno u Domovinskom pokretu, da se kao ni za jednu drugu stranku u hrvatskoj suvremenoj političkoj povijesti za kontrolu nad strankom periodično vode tako brutalne političke i javne bitke, karakteristične po tome da ljudi, koji su godinama jedne druge proglašavali polubožanstvima, apsolutnim kriterijima kojima se ima mjeriti hrvatstvo, patriotizam, kršćanstvo, čast, hrabrost, vjerodostojnost, obiteljske vrijednosti i uz sve državna i politička ingenioznost u trenutku jedni druge proglašavaju izdajnicima, lupežima, prevarantima, a u jeku javnih prepucavanja akteri iznose sad o ljutim suparnicima, a do jučer braći i suborcima, toliko ružnih stvari i perverzija iz prethodnog razdoblja, da ispadaju tragikomični lažovi, jer s tim ustvari javno priznaju da su tijekom razdoblja mira lagali sve što su govorili.
Kako vjerovati Radiću u dobre namjere, Bujancu, Ćipi, Dujmoviću, Peternelu, Dobroviću, Dreletu, kako im vjerovati u čestitost prema izazovima upravljanja golemim nacionalnim stečevinama, materijalnim i nematerijalnim, ako danas jedni o drugima iznose perverzije, kokošarske postupke, sitne i krupnije krađe, podvale, prijevare, pa uz sve što su razumni ljudi znali cijelo to vrijeme površno prateći djelovanje tih protagonista i njihovo javno dostupno ponašanje tipično za javni ološ, a sve to vrijeme hrvatskom narodu koga i danas pozivaju da im vjeruju u sukobu s dojučerašnjim pajdašima, su jedni druge usprkos svemu tome predstavljali uzorima i pozivali naciju da im da potporu kako bi riješili sve probleme hrvatskog naroda?
Boreći se danas jedni protiv drugih nesvjesno otkrivaju kakav su politički i javni ološ bili sve vrijeme od kada djeluju i postoje, a ne pada im na pamet da sami o sebi govore više i ružnije nego im bilo koji neprijatelj može reći, prvenstveno radi toga što najbolje sami znaju što su sve i kako radili. Fascinantno je gledati kako tim ljudima ne pada na pamet, da optužujući suparnike za niz nedjela i perverzija iz prethodnog razdoblja zapravo sami sebe svaki pojedinačno eliminiraju iz svakoga pristojnog ljudskog okruženja i elementarnih ljudskih normi javnoga djelovanja. Gotovo je degutantno bilo gledati godinama kako se u svakoj banalnoj situaciji tezgari Vukovarom, kako se danas Ćipe na optužbe o zlouporabi svoje udruge koju je sakrio pod ime dr. Šretera brani „čuđenjem da je Radić udario na dr. Šretera“ tragikomičnim manevrom banalnog lupeža, kako Bujanec Radića naziva hrvatskim Trumpom, Dujmović odlučuje „progovoriti“ o „izdaji“, naravno i on i Bujanec u korist Radića koji je ne-vlasnik televizija koje im služe kao pozornica opstanka i čerupanja hrvatskih naivčina za raznorazne operacije tipa – povijesnih istina ili javnoga prikupljanja sredstava zbog nepostojeće financijske kazne Z1.
Potpuno isti javni model se primjenjivao prema prvom predsjedniku Škori, kao prema njegovom nasljedniku Penavi.
Miroslav Škoro je mjesecima tijekom predsjedničkih izbora, nakon njih, uoči formiranja stranke, tijekom parlamentarnih izbora, nakon njih, sve do poslije izbora za Zagreb, za Bujanca i cijelu skupinu javnih osoba, novinara, glumaca, zabavljača, agenata, medija bio gospon doktor, neka vrsta božanstva, potpuno nepogrešiv, a svako i najdobronamjernije pitanje o njegovom javnom postupku i postupcima čitavog niza suradnika dočekivano je s neviđenom mržnjom, s elementima javnog linča, s klevetama, lažima i huškanjima kakve je prije nastanka te stranke i medijskih operacija oko nje, bilo teško i zamisliti.
Takve stvari i kampanje su pristojni ljudi u Hrvatskoj eventualno mogli pripisati najmilitantnijim ljevičarima i antifama, iako su i oni vrlo rijetko koristili takve modele.
A onda se u trenutku, bez bilo čega racionalno objašnjivog sljedbenicima i javnosti, sva ta ružna energija okrenula protiv Škore. Nositelji su bili isti ljudi, koji su od njega pravili božanstvo, a svakoga tko posumnja ili tko ne izgovori pobožno „doktor Škoro“ pratili golemom negativnom histerijom.
Bujanec, Ćipe, Dujmović, Marijačić, Peternel, selektivno i podmuklo Željka Markić preko svoga portala Narod, favorizirajući svoje specijalce u Domovinskom pokretu, skupine tzv. braniteljskih aktivista, zatim niz portala, a prije svih Z1 i kasnije kupljena Slavonska televizija uveli su u hrvatski javni prostor takvu količinu rušilačke energije, toliko prljavština, toliko destrukcije da je to bilo neusporedivo s bilo čim prije toga.
Fascinantno je da to nezanemarivom broju ljudi nije bio poziv na uzbunu, a još fascinantnije je da su takve strahote čak jednome dijelu hrvatskih ljudi, gledajući njihove profile na forumima i mrežama vrlo često po svemu pristojnih ljudi s obiteljskim, kršćanskim i tradicionalističkim etičkim profilom, bile nekakav izraz „borbe“ za hrvatsku državnost, pa su nerijetko i sami sudjelovali u krajnje ružnim klevetničkim kampanjama protiv stotina neistomišljenika, a ta pojava nije mimoišla ni cijeli niz svećenika, profesora, dijela intelektualaca, pa je utoliko sve to poprimalo zabrinjavajuće razmjere i krajnju neugodu bezbrojnih normalnih ljudi, koji su se radije povlačili iz pokušaja ukazivanja na te strahote i prepuštali javni prostor tim skupinama, koje su kompromitirale sve lijepo, kulturno, civilizirano, tradicionalno i kršćansko u esenciji hrvatskoga naroda. Nitko nikada s neprijateljskih pozicija nije mogao napraviti toliko štete hrvatskom narodu.
I to je činjenica s kojom se Hrvatska suočava već sedam godina.
Činjenica je također da je netko osiguravao javni prostor, logistiku, novac i djelovanje takvim ljudima i skupinama, pa danas, kad već mnogima nije bilo koristi govoriti ranije tijekom svih tih godina, valja zastati i razmisliti s elementarnim pitanjem na kojemu u biti počiva naša svakodnevnica, i koje svakoga dana neovisno o našem imovinskom stanju sami sebi postavljamo i na temelju toga odgajamo djecu – tko, zašto i kako, s kojim ciljem i motivacijom ulaže goleme sredstva da bi postigao upravo to o čemu govorim, odnosno ciljano izazivao takav katastrofalan nered i urušavanje elementarne tradicionalne kulture hrvatskog naroda?
Može li se to nazvati u bilo kojem svemiru borbom za bilo što hrvatsko?
Prilikom javne histerije o Škorinoj “izdaji” krenula je žestoka kampanja veličanja Ivana Penave, a iz svake rečenice se kao argument Penavine svetosti koristio Vukovar, žrtva, herojstvo, a protagonisti, dojučerašnja Škorina braća, koja su istovremeno stvarajući od Penave živi spomenik, živa zakopavali Škoru i “izdajnike” koji su društvo napustili odmah nakon ostvarenih saborskih mandata ili koji su otišli sa Škorom ne prihvaćajući takvo političko i javno djelovanje.
Danas je Penava „izdajnik”, i to nakon realno daleko boljeg izbornog rezultata na parlamentarnim izborima nego na prethodnim, ponajprije zato što je Domovinski pokret ušao u vladajuću koaliciju, sasvim očito ukazuje na ozbiljnije uzroke takvih amplituda i procesa od vrlo banalnih i primitivnih objašnjenja, koje javno iznose već toliko realno kompromitirani medijski trubaduri Bujanec i Dujmović, praćeni skupinama prilično psihotičnih i posrnulih osoba na forumima.
Iako su Bujanec i javne propalice toga tipa bili i za vrijeme eliminacije “izdajnika” Škore svakome sa zrnom soli u glavi jasni da jasniji ne mogu biti, a vjerovati su im mogli jedino posve neinteligentni, mutni, pokvareni i suspektni ljudi iz svojih specifičnih razloga svaki, danas je u nastojanjima eliminacije “izdajnika” Penave, Bujančevo, Dujmovićevo, Peternelovo, Dobrovićevo, Dreletovo i ponašanje sličnih raznih srodnika s javnim očekivanjima povjerenja nakon tolikih vlastitih priznanja javnih laži i javno dostupnih dokaza o teškim prevarama tih tipova, dostojno jedino gnušanja.
A nesretnici koji se svrstavaju u te borbene skupine dostojni ljudskog sažaljenja.
Fascinantno je, iako potencijalno tragično, kako i koliko isti tipovi, koji su bezbroj puta brutalno izvarali dio hrvatskog naroda i s ljevičarskim militantima desetljećima već na isti način u međusobnim zabavama za naivčine, prekrivaju dramatične procese ispod površine, uspijevaju od tolikih ljudi napraviti budale. Ne mogu i neću koristiti blaži izraz, a i “budale” je preblag.
Neshvatljivo mi je da ljudima ne pada na pamet razmisliti i postaviti si za samoga sebe pitanje – tko bi danas uložio nekoliko desetaka milijuna eura svojih novaca u medijsko-političku igru u kojoj će na kraju ključni arbitri biti Mario Radić, koji je jedini među protagonistima mlađi i gotovo beznačajni partner u toj investiciji s dijelom vlastitih novaca, Ivan Penava, Igor Peternel, Ćipe, Drele, Dobrović i slični, a ključni medijski verifikatori u svemu biti Dujmović i Bujanec sa skupinama tragikomičnih, često potpuno posrnulih osoba u rasponu od teških kompleksaša, lažljivaca, frustriranih i neostvarenih stvorenja, koji svoje cjeloživotne frustracije, a često i psihopatogene poremećaje liječe na mrežama projicirajući se u tom nestvarnom, a opasno destruktivnom svijetu s golemom rušilačkom frekvencijom, bolesnih egzibicionista kojima su internetski prostori jedino uporište, preko propalica svih vrsta, zatim provokatori, prevaranti do dobro obučenih specijalaca za izazivanje kaosa po narudžbi?
Takvima baciti iz helikoptera milijune i to gledati kao zabavu!?
Dajte molim vas dragi ljudi!
Takvog pijanog milijardera nema.
Niti će ga biti.
Da se ne lažemo, onaj tko ulaže novac u Bujanca nakon svega što hrvatska javnost neupitno zna o njemu na temelju slika i poruka, koje je sam on plasirao u javnost, zatim onaj tko godinama financira javno i političko djelovanje svih tih ljudi, koje sam već nabrojao, nikako ne može imati dobre namjere prema hrvatskom narodu.
Od tih ljudi i ulaganja u njih može se dobiti samo nered i javno-političko zlo.
Takvi ljudi nikada nisu ništa stvarali, niti su profilno takvi, niti se to u javnosti od njih očekuju. Od takvih ljudi se očekuje nered, beskarakternost, nemoral, laganje, pristanak na sve na što pristojni ljudi nikada ne bi pristali i takvi ljudi su idealna meta i instrumenti svakome tko želi loše hrvatskom narodu, ili tko ima podmukle i neprijateljske ciljeve i interese u Hrvatskoj. O tome nema dvojbi i to svatko među nama iz perspektive običnog obiteljskog funkcioniranja zna.
Zato ovaj sukob kojemu svjedočimo nije nimalo benigna činjenica, bez obzira na protagoniste, koji u primjerenim društvenim okolnostima i standardima ne bi vrijedili bilo kakve ozbiljnije pozornosti, već vrlo ozbiljno upozorenje Hrvatskoj da se zapita – tko i zašto je uložio desetine milijuna eura u stvaranje ovakve strukture, s ovakvim osobnim profilima i s ovako razornim utjecajem na hrvatsko društvo i opću klimu u zemlji, pogotovo na desnici, kršćanskoj i nacionalnoj Hrvatskoj.
Kome treba novi zamah tih ljudi i što se želi postići njihovom aktualnom javnom borbom protiv – izdajnika?
Tko god je uložio toliki novac nastojat će iscijediti i zadnji efekt iz toga projekta, a protagonisti će morati odraditi svaku zadaću dok god se operacije ne prenesu na posve drugo područje gdje ti akteri neće biti potrebni. Sistemski biznismen Andreja Plenkovića i tko zna čiji sve još, Pavo Vujnovac je investirao u tu priču i popratne medijske efekte na ljevici i desnici bogatstvo, zbog kojega bi većina spomenutih aktera stotinu puta dokazano ubila rođenog ćaću, a usprkos dojmu, ni Vujnovac ni onaj tko ga je stvorio – nisu ni budale, ni pijani milijarderi.
Svi u lancu igraju točno predviđene uloge po vrlo preciznom scenariju, a ulozi nisu samo milijuni i milijarde, nego – glave. Ne ulažu se desetine milijuna eura bez scenarija, predviđenih protagonista i savršeno procijenjenih profila ljudi. Scenario je u takvim slučajevima – investicijski elaborat s točno predviđenim ishodima, s vrlo pažljivo odabranim izvršiteljima. Tko je god u životu pokušao s bankom realizirati zajam za poslovnu ideju, to zna. Tu nema improvizacije, uz napomenu da je daleko lakše banku isfintirati i podvaliti joj elaborat, nego ovakve investitore.
Banke tuže za prevaru.
Ovdje se ne arbitrira pravosuđem nego – životom.
I sad gledam kako se stvara sudbinska javna dvojba o izdajnicima i domoljubima, o dobrim i lošim dečkima. A isti ljudi sve to ponovo pokreću i traže potporu, posve isti protagonisti, koji godinama rade punom parom na realizaciji goleme investicije iza koje ostaje nered i metastatična ekspanzija u srcu hrvatske države i svih ključnih razvojnih prospekata, od energetike, infrastrukture do poljoprivrede i trgovine.
Umjesto slijepog i imbecilnog pristajanja i svrstavanja iza izdajnika i domoljuba, prevaranata i onih koji se tragikomično predstavljaju kao prava strana povijesti, pametnim ljudima će i odgovor na sva bitna pitanja, i dokaz potpune utemeljenosti ovoga što navodim biti, samo se osvrnuti i pokušati pronaći javni dokaz da je bilo koji akter u ovim “borbama” ikada postavio pitanje o nevjerojatnim poslovno-državnim događajima saveza Plenković-Vujnovac.
Baš svi se slamaju javno dokazati svoje domoljublje, protjerati neprijatelje svih vrsta iz zemlje, optužuju Plenkovića za razne izdaje, a baš na pitanjima od kojih doslovno zavisi Plenkovićeva glava ali i hrvatska budućnost, šute k’o mumije.
Kad ste ikada i igdje čuli Peternela, Dobrovića, Radića, Dreleta, kad ste čuli Dujmovića i Bujanca, Marijačića i ljevičara Beru Jelinića da ih javno zanimaju nevjerojatne poslovne operacije Vujnovčeve skupine s državom i recimo s obveznim mirovinskim fondovima, koji raspolažu s oko 18 milijardi eura novaca hrvatskih ljudi pod državnim nadzorom i baš u svim operacijama su kao slučajno ključni partneri Vujnovcu.
To partnerstvo u pravilu počiva na dugogodišnjim teškim gubicima mirovinskih fondova i na strelovitom rastu Vujnovčevog biznisa.
Može li netko pronaći jednu jedinu riječ koju je netko od zaraćenih oko DP izgovorio o tome i desetinama sličnih pitanja, a svi su ogorčena opozicija Plenkoviću!?
Zašto ne ističu najubitačnije slabosti “omrznutog izdajnika”?
Zar je to logično?
Nije logično.
Ni slučajno.
Ljudima razum služi kao temeljna mogućnost za donošenje odluka. Katolici vjeruju da im je razum darovao Bog.
Ne bi li onda bilo normalno da masa zapjenušanih sudionika bitke između “izdajnika” i “domoljuba” provjeri i pokuša pronaći podatak o odnosu ovih ključnih protagonista prema silnim i bezbrojnim primjerima vrlo suspektnog čerupanja i opasnog preuzimanja Hrvatske u režiji spomenutog dvojca i uz sekundiranje probisvjeta i prevaranata, koji im godinama sekundiraju u svemu, a danas nude – spas.
Pa se onda čudimo zašto nam silni neprijatelji i “neprijatelji” mogu raditi što hoće!?
U zdrav mozak i pred otvorenim, a zamagljenim očima, zamagljenim umjetno stvorenom maglom dokazanih lupeža i propalica, koji danas kao i desetine godina ranije naganjaju „izdajnike“, „komunjare“, „udbaše“, „četnike“, „partizane“, kojima previše ljudi uporno dopušta da ih vode k’o stoku.
Lako je tko ima zrnce hrabrosti i samopoštovanja razotkriti što se krije iza ove javne histerije.
Bitka za Hrvatsku svakako – nije.
Nova zloćudna realnost – svakako jest.
Jasno je kao dan da ova bitka, kako god se rasplela ne smije završiti ugrožavanjem glavnoga investitora cijele te priče oko Domovinskog pokreta i javnoga diskursa koji prati tu pseudopolitičku, u biti više od bilo čega do sada specijalnoratovsku priču, dakle Vujnovca i interese koji stoje iza njega, a to u principu znači da ne smije ugroziti ni državnu vlast koju personalizira Plenković, koji, u kakvom god odnosu danas nastojao biti prema Vujnovcu, po svemu poznatome ne može biti slobodan u donošenju državnih odluka, koje se odnose na Vujnovčeve interese, jer u tom međusobnom lancu nitko ne smije izvući ni jednu kockicu bez rizika za svoju sudbinu, jer bi to izazvalo urušavanje cijeloga podzemnog sustava s tragičnim posljedicama za sve sudionike. Ni Radić, ni Penava posve sigurno nemaju neograničene mogućnosti slobodnog djelovanja, bolje rečeno imaju izrazito ograničene okvire, jer dosadašnje funkcioniranje u tom poretku posve ovisnom o financiranju koje se povezuje s Radićem, ali nikako ga nije moglo biti mimo volje i odobrenja Vujnovca, takve mogućnosti nema nitko od „zaraćenih“ protagonista, jer jedni druge mogu s lakoćom potpuno uništiti bar među pristojnim ljudima i još uvijek pristojnom većinom naroda u zemlji.
Zato nije ključno pitanje tko će pobijediti u tom srazu „Penavinih“ i „Radićevih“ strana u Domovinskom pokretu, ključno je pitanje s obzirom na njihovu ograničenu slobodu djelovanja, što „investitori“ hoće postići s ovim što se događa?
Penavu se s Radićeve bujičarske strane pokušava kompromitirati kao „Plenkovićevog potrčka“, što djeluje gotovo tragikomično s polazišta da Radić baš ništa nije ni mogao, ni smio uraditi u politici i medijima bez Vujnovčevog odobrenja, a Vujnovcu je Plenković tijekom zadnjih godina strateško državno, razvojno i interesno korporativno uporište, što Plenković godinama unazad ne skriva, niti može sakriti, a niti izbjeći posljedice koje Hrvatsku tek čekaju uslijed tih operacija.
Zašto bi onda Penava bio i mogao biti bliži Plenkoviću od Radića?
Jedino objašnjenje koje bi se moglo činiti razumnim i prihvatljivim, s obzirom da je potpuno isključeno da se Radić, Bujanec, Dujmović, Dobrović, Drele, Peternel i slični antipenavinovci smiju suprotstaviti Vujnovcu, većinskom vlasniku Pevexa i službenom ne – vlasniku Z1 i Slavonske televizije, te niza portala i medijskih uporišta, je da je došlo do opasnog zatezanja između Vujnovca i Plenkovića. Takav rasplet ne bi bio nimalo neobičan svakome tko Vujnovca smatra potrošnim igračem daleko moćnijih interesa, čovjekom koji je pristao, jer nije ni imao izbora, odraditi ulogu uz sve benefite i rizike, ali koji je svjestan da operacije koje je jedno vrijeme personalizirao poprimaju daleko veće dimenzije od njegovih sposobnosti i dometa, pa je u tom smislu nužno žrtvovati njega, a sačuvati uporišta u državnim, ali i međunarodnim krugovima. U tom slučaju Vujnovac bi morao mirno prihvatiti sudbinu i bez međusobnog uništenja i figurativnog nuklearnog rata i međusobnog armagedona mirno podnijeti Plenkovićevu državnu reakciju protiv njega.
Potpuno je pouzdana činjenica da je odavno pripremljena optužnica u predmetu 3D Rada, koja redom tereti Škugora, Vujnovca, Spudića i Radu Škugor, a to je samo detalj u nizu koji će hrvatska država morati kad tad procesuirati, pogotovo u kontekstu ozbiljnih insajderskih informacija da Amerikanci nikada u Vujnovcu i tome što radi nisu gledali nezavisnog hrvatskog biznismena, nego isključivo ruskog eksponenta, pa je i to jedan od razloga potpunog američkog ignoriranja Plenkovića, što ga je stajalo europske karijere. Ako je točno da je Vujnovac u biti odrađivao operaciju preuzimanja najvažnijih prospekata Hrvatske po ruskom scenariju i za njihove interese, što nitko razuman ne može isključiti s obzirom na sve poznato iz Vujnovčeve ekspanzije, posve je logično da Rusima za razvoj postignutih pozicija i interesa treba neopterećen Plenković na čelu Vlade i nastojanje pozicioniranja tih interesa u europske institucije također za jednu etapu, kad će i on biti odbačen kao opterećenje. Tu im Vujnovac može biti i jest samo smetnja, a smetnje se u velikim igrama otklanjaju bez milosti i bez potresa.
U tom slučaju Radić, kao Vujnovčev poslovni, politički i medijski potrčko izvan svake sumnje također mora odigrati novu ulogu, kako bi prije svega sačuvao skupine i pozicije za izazivanje javnog nereda i preusmjeravanja interesa javnosti s ključnih državnih problema, politika i razvoja novih interesnih preuzimanja i prodora, pa bi ovaj sukob od istoga centra posve ovisnih ljudi mogao biti nastavak perverznog javno-političkog igrokaza i scenarija kojim se godinama zabavlja hrvatski narod potpaljujući umjetno stvorene vatre na stalnim povijesnim uporištima sa Srbima, Pupovcem, antifašistima i fašistima, HOS-u, Za dom spremni, Thompsonu, Novostima i s istim provjerenim izvođačima.
Ovdje moram radi objektivnosti naglasiti da Penava, bez obzira što mora kao i svaki karijerni političar platiti cijenu, bila negativna, bila satisfakcija za dobro učinjeno, ima ipak puno više manevarskog prostora od Radića i zbog svoje pozicije prema Vujnovcu i njegovoj grupaciji, iako se teško kompromitirao dovodeći Vujnovca u javnim istupima u razred svojevrsnih ikona Vukovara, ali i zbog činjenice da se oko Radića okupila skupina tipova, koje narod otprilike kvalificira kao – od zla oca i od gore majke! Teško je očekivati da je Radić toliko samoubilački ograničen i neinteligentan da ne shvaća kakvu mu perspektivu mogu ponuditi Bujanec i slični tipovi, ili kakav ugled u javnosti imaju dugogodišnji profesionalni domoljubi, koji zamataju povijesne istine u bezbrojne sklepane korice i naplaćuju porez na budale, koji su ga javno potpuno prisvojili i učinili ovisnim o sebi, čak i više nego oni o njemu.
Zato je posve realno da je njegova uloga u svemu nastavak proizvodnje destrukcije s tim tipovima, pri čemu se vlast i poredak ne smiju ugroziti, a destrukcija i „borci“ za Hrvatsku s kojima će naganjati „izdajnike“ u narednom razdoblju trebaju očito poslužiti stvaranju dovoljno guste javne magle da bi se operacije preuzimanja Hrvatske mogle nastaviti i uspješno podići na višu razinu, pa je prilično realno da će upravo ta skupina savršeno služiti – Plenkoviću na stotine načina, među kojima je u političkom smislu najvažniji sprječavanje bilo kakve zdrave inicijative na desnom i nacionalnom spektru, točno onako kako se uspješno radilo desetinama godina unazad, a intenzivno tijekom zadnjih sedam godina, ili praktično za vrijeme oba mandata Andreja Plenkovića.
Okolnosti i kontekst su takvi da Plenkoviću Penava treba radi stvaranja dojma o razumnoj koalicijskoj i stabilnoj vlasti, a Radić i njegovi „borci“ za stvaranje lažne desne opozicije, kojoj je uz nastavak uništenja desnih potencijala u Hrvatskoj, zadaća i po potrebi voditi ratove s Indexom, Sorošem i Pupovcem da se Vlaji ne dosjete. Zaključno, jasno je kao dan da se oko Domovinskog pokreta ne događa nikakav rat za načela i nacionalne vrijednosti, jer nikada ta inicijativa i ideja nije imala ništa načelno izuzev privida i ideala naivčina koji su vjerovali inicijatorima toga projekta, nego se radi o nastavku teške prevare zbog kojega je u tu političko-medijsku priču ulupano desetine milijuna eura, priču zbog koje će Hrvatska stenjati desetinama godina unaprijed. Zato je ovo prilika da bar jedan dio ljudi – progleda.
