S. Šuba Događaji alias events

Vrijeme je za konstantnu reviziju povijesti

Događaji definiraju živote i oni poprimaju oblike kakvima se ne moramo nadati. S kojega god stajališta promatrali, nemamo monopol na izricanje sudova o bilo čemu što se da komentirati, zapisivati, prepričavati ili, na razini povijesne „istine“, tumačiti. Moguće objektivno, ali prečesto vrlo subjektivno pa i tendenciozno, pa listom krivo. Događaji iz bliske ili nedavne povijesti obično su nam jasni ili bar tako mislimo, stekavši uvid, dojam ili sud. „Znanje“ o temi. No ti su i takvi događaji svejedno podložni različitim interpretacijama i mišljenjima koji iz njih izviru i šire se. Poput vala se promiču. U eter.

Zadržimo se na recentnom događaju. Bio je to, suvremenim anglohrvatskim izrečeno, event. Koncerti u Imotskom. Najveći živući kantautor hrvatski, M. P. Thompson, naravno da je uspio okupiti zavidan broj poklonika na događaju kakav konkurenti mogu samo snivati. Kao i svaki put, bila je to prilika za nove stare komentare o karakteru samoga događaja. Mnogi od njih bili su uobičajeno nekreativni, otrcani, (pre)poznato tendenciozni. Nazvat ćemo ih falsificiranim komentarima, jer mnogi su pisani unaprijed. Još više su se ticali ne samo obožavatelja pristiglih slušati glazbu nego i ugođaja koji samo M. P. može isporučiti, a to je naboj kakav samo njegova pjesma sadrži.

I to je to što (im) smeta. Naboj koji proizlazi iz vrijednosti koje je proširio Domovinski rat, zapretenih desetljećima i generacijama. Baziran na vrjednotama koje svaki Hrvat osjeća, živi ih, i nosi u srcu izričući ih ili možda šuteći o njima. Brojna športska publika širom kontinenata prepoznaje ih i pronosi. Prečesto ih i preglasno i prejako izražava. Ali to je, moglo bi se reći, svojstvo visokoga napona. A ljudi su elektrificirani. Motivirani samo pozitivnim emocijama, a one, počesto, iritiraju one koji ih ne osjećaju. Jedne prožimaju, ove druge iritiraju.

Jesu li imoćanski događaji bili protiv nekoga? Nisu. Jesu li bili za NDH? Ne, nikako. Jesu li bili zbog domovine Hrvatske, slobodne i suverene? Moglo bi se reći, sa sigurnošću. Jesu li svi ti ljudi u Imotski došli veličati nacizam? Ne, nipošto. Jesu li se izrazili protiv nekoga naroda ili narodnosti? Ne, nipošto. Jesu li govorili u bilo kojem smislu nešto protiv manjina? Ne bi bilo. Jesu li izražavali mržnju oko nekoga ili nečega, koja bi odaslala zlu poruku u bilo kojem smjeru? Ne bi se reklo.

Pa što onda smeta angažiranomu novinstvu, politici, raznim čimbenicima kao i dušebrižnicima kakvima RH obiluje pa cvatu poput voćaka iza kiše, poslije svakog koncerta kao što je bio dotični događaj? Smeta ih, vjerojatno, mogući utjecaj na nekoga u okružju. Na to što bi netko mogao reći, ili će posve sigurno kazati, bude li se opet diskutiralo o vječnim temama koje nas okupiraju. Tu i tamo. Jer ipak su nas bili okupirali. Baš tu i ovdje.

Nije da ovo nije demokracija. Nije da nije savršena, takve i nema. Pitanje je, tko koga zapravo plaća, i za što. Za hrvatsko novinstvo znamo tko i zašto ih (se) plaća. Ono informira narod, o svemu bitnome. Čitatelji uglavnom znaju tko je tko, bez obzira na to što se da razabrati putem svehrvatskih medija, od kojih zapravo nema ni jedan potpuno hrvatski.

Hoće li ostati tako kako je danas? Nemoguće, jer sve na ovom svijetu stalna mijena jest. Ne možemo li mi, moći će netko drugi. Jednoga će dana Hrvati slobodno uživati u glazbi po vlastitom izboru. Bez delikata koje im pripisuju oni koji žive u Hrvatskoj i od Hrvatske.

Hrvati su miroljubiv narod, nikad nisu nikoga napali kako bi ostvarili korist, nasilnim putem. Obrana, stoljetna, izdržala je razne izazove. Uz teške, bezbrojne žrtve. Ali pobjedonosna.

I to je poruka sadržana u pjesmama. Sva događanja vezana uz koncerte gdje se evocira pravo na obranu i komemorira teško izborena pobjeda, imaju tek jednostavnu, nepromjenjivu poruku: ljubav. Ljubav prema Hrvatskoj, i ništa više. Sve te insinuacije, zna se odakle i iz kakvih srca dolaze: onih nesklonih izražavanju hrvatskih osjećaja.

Iluzije o velikim nacijama, oduvijek prisutne u glavama usijanima kao i razumnima, no često bolesnima, kontaminirale su živote rušeći i gazeći svaku ljudsku potku s kojom su ljudi prirodno rođeni. Silom i razlozima koje su ispisivali umovi o kojima bi povijest, učiteljica života, potom i poslije davala svoj sud. Ali tu su povijest uvijek pisali pobjednici, ako bi pripadali velikima i moćnima. Za male su pak rezervirani neki drugi gabariti. Pa ipak, demokratsko je pravo i nas kao i svih zadržati pravo izraziti se. Ne na uštrb nekome nego jer smo to što jesmo. Dovoljno veliki.

Mnoge su nacije prolazile trnovite puteve okršaja s raznoraznim neprijateljima. Povijest je, u svom trenutačnom obliku, društvena znanost koja tumači što se, kako i zašto događalo. Osnovana je na izvorima koji bi trebali sadržavati nepobitne činjenice. Ali ideali su, u svakoj znanosti, vrlo fleksibilni, ništa manje danas nego jučer. Stalno propitivanje i revalorizacija osnova su procesa kojima se dolazi do istine. U povijesti su istine ponekad nepobitno utvrđene pa su ipak podložne konstantnim revizijama, i reinterpretacijama. Razvoj uključuje permanentnu dinamiku, a s prolaskom godina i ta se uvećava, a nikako smanjuje. Karakter svih interpretacija isto tako može se držati promjenjivim, ovisno o okolnostima vremena i okružja u kojem se događa.

Boljeg primjera za promjenu paradigmi nema od država u kojima smo mi i naši predci živjeli. Od promjene društvenog uređenja do svih mogućih promjena i napredaka u svakom području života, imajući pritom na umu ponajprije razvoj tehnike, tehnologija i primjena znanosti u svakom mogućem sektoru koji bi nam pao na pamet. Propale su mnoge životinjske vrste, nestala su mnoga zanimanja. Naravno, događaju se i suprotni procesi i javljaju se pojave, nepredviđene iako ne i nepredvidive, o kojima su futurolozi diskutirali a ljudi im se ipak podčinili, jer veliki Kotač zamašnjak okreće se sve brže i brže.

Toga je svjestan i Carlo Ancelotti, najveći nogometni stručnjak, koji ipak ne može dobiti baš svaku utakmicu. Porazi su sastavni dio pobjeda, u globalu. I toplinski valovi imaju rok trajanja. Ali klima se mijenja, ubrzano. Jadran se mijenja, i politika se mijenja u našem podneblju. Mora se prilagođavati, ili će propasti. Zašto onda robujemo dogmama koje etiketiraju apsolutno i bez razmišljanja, serviraju nam zahrđala i kriva stajališta u ime „povijesti“?

Vrijeme je za konstantnu reviziju povijesti. Ne takvu koja bi relativizirala, nego takvu koja bi uklonila beskonačne gluposti, i krivotvorine. A zna se čija i kakva je povijest time prednjačila.

Slaven Šuba

hkv.hr / Hrvatsko nebo