IZ STRANIH MEDIJA/U Rusiji se vodi povijesna bitka – Kako će završiti?

„Ime Kurska već je jednom ušlo u povijest: tamo se odigrala najveća tenkovska bitka ne samo Drugoga svjetskog rata, već i svjetske povijesti. Sada opet čitamo o Kursku. Ukrajinska vojska potpuno neočekivano prodrla je u Rusiju i u dva dana kod grada Kurska zauzela najmanje 150 četvornih kilometara teritorija. Analitičari i javnost oko toga su postavili mnoga pitanja, pogledajmo neka od njih” – piše dr. István Gyarmati, glavni ravnatelj Instituta za razvoj i demokratsku tranziciju, u mađarskom časopisu Portfolio od 14. kolovoza, pa nastavlja:

Rusija i njezini pristaše sada optužuju Ukrajinu za agresiju. “Kako ta nepostojeća mala država zamišlja da će napasti majčicu Rusiju?” – veće licemjerje teško je zamisliti! Rusija, koja već nekoliko godina ratuje protiv Ukrajine i neselektivno uništava civilne ciljeve u zemlji, sada ima drskosti optužiti Ukrajinu za agresiju.

Po međunarodnom pravu, Ukrajina je imala, ima i imat će apsolutno pravo napadati ruske teritorije, zrakoplovstvom, topništvom, partizanima ili kopnenim trupama, sve dok Rusija ratuje protiv Ukrajine i okupira gotovo 20 posto teritorija. Stoga je međunarodno pravo očito i u tom smislu na strani Ukrajine.

Mnogo je zanimljivije i kompliciranije ocrtati koji vojno-politički cilj želi vodstvo Ukrajine postići ovom operacijom, a koja pokazuje da je tako uspješan napad bio moguć, kada se stalno govori da je Ukrajina sada u kolapsu i da Rusija ne može biti vojno poražena.

Napravimo korak unatrag. Mislim da je ukrajinski predsjednik promijenio strategiju. Napokon je shvatio da njegov maksimalni program, oslobađanje okupiranih područja, u ovoj fazi nije moguć vojnom silom. Na to su ga poticale sve države Zapada, a što je možda i važnije: ta se spoznaja sve više širi i u ukrajinskom javnom mnijenju. Čini se da se pojavljuje bliskoistočno rješenje “zemlja za mir” (land for peace).

Bit toga bila bi da se strane dogovore o prekidu vatre – a znamo da prekidi vatre ponekad mogu trajati godinama ili čak desetljećima. Srčika ovog sporazuma jest to da Rusija obuzda svoje ambicije i “skromno” više ne teži okupaciji cijele Ukrajine. Štoviše, osim toga, možda se i zadovolji ograničenim teritorijalnim dobitcima, otprilike zadržavanjem Krima, Luganska i Donjecka.

Po sporazumu, status tih područja ostao bi otvoren, odnosno Rusija bi to mogla tumačiti kao da se samo privremeno odrekla okruga Herson i Zaporižja, koje je anektirala, dok bi po tumačenju Ukrajine gore navedene tri županije samo privremeno ostale pod ruskom kontrolom.

Prodor u Kursku oblast – kako bi se Rusiju uvjerilo da ne može pobijediti, nego da mora pristati na primirje

To bi bio najvažniji element sporazuma, iako bi dugoročno trebao biti barem jednako važan dio definiranja članstva Ukrajine u NATO-u. S tim u svezi, vjerujem da bi bilo moguće pronaći rješenje koje bi Ukrajini omogućilo članstvo u NATO-u, tako da ratom okupirana područja ne budu obuhvaćena zajedničkom obranom, poznatim kao jamstvo članka 5 (tzv. njemačko rješenje). Ukrajina bi također mogla pristati na odricanje od posjedovanja nuklearnog i drugog oružja za masovno uništenje. Konvencija bi vjerojatno trebala sadržavati i sporazum o ograničenju konvencionalnog naoružanja, a bit će potrebno uspostaviti i ozbiljan sustav praćenja. Te detalje zapravo ne bi bilo teško razraditi (uskoro ćemo to i učiniti).

I tu se vraćamo na Kursk. Da bi Rusija, tj. Putin, ozbiljno razmotrila prihvaćanje takva primirja, mora promijeniti uvjerenost da može vojno pobijediti jer je Zapad iscrpljen, jer Trump pobjeđuje, jer se Ukrajina raspada itd. Za to Ukrajina također mora stvoriti odgovarajuće uvjete na bojnom polju. Drugim riječima, dokazati da Rusija ne može pobijediti, a Zapad mora poduprijeti Ukrajinu – koncepcijski, hitrije i snažnije nego prije – koliko je god potrebno. “Potrebno” ne znači pobjedu nad ruskim snagama. To nije ni moguće ni poželjno. Pobjeda na bojnom polju u tom smislu značila bi uvjeriti Rusiju da ne može dobiti ovaj rat. Čini se da Zelenskij i sve moćniji šef ukrajinskog predsjedničkog ureda Andrij Jermak misle da je jedna, ako ne i glavna, metoda za to da se što jače udari na rusko zaleđe. Vjerojatno su u pravu.

Stoga mislim da ćemo sljedećih tjedana vidjeti porast takvih ukrajinskih operacija. Danas, na primjer, ne bih rado prelazio mostom u Kerču.

Kina je mnogo veća prijetnja Rusiji, NATO ju ne ugrožava

Pritom, iako to sada nije nimalo relevantno, potrebno je nacrtati temeljne crte poslijeratne europske sigurnosne strukture. S obzirom na to da je Kina mnogo veća prijetnja Rusiji, mi, Europa – svakako u strateško-ekonomskom smislu – moramo vjerodostojno pokazati da naša strategija – uključujući širenje NATO-a – ne ugrožava Rusiju.

Tako bismo, primjerice, mogli pokazati da prepoznajemo stvarne interese Rusije: na primjer, ne želimo osvojiti bivšu sovjetsku regiju u Središnjoj Aziji – iako se zalažemo za suverenitet onih koji to žele (npr. Armenija). U strateškom smislu ne bih isključio dogovor između, primjerice, NATO-a i CSTO-a.

Danas se čini da ova taktika, ako je uspješna, u kombinaciji s činjenicom da po vijestima koje dolaze iz Rusije ruski gubitci na fronti postaju sve nepodnošljiviji te rusko vodstvo gotovo strahuje da će, kao u Afganistanu, na tragu i kao rezultat toga, doći do unutarnjeg otpora protiv rata, i da to može dovesti do rezultata. Da ne spominjemo da, iako Rusija ima jasnu prednost u pogledu svojih ljudskih resursa, čini se da nije u stanju oblikovati taj ljudski resurs u odgovarajuće obučenu vojnu zalihu. Upad u Kursk trebao je biti odavno suzbijen da su bile na raspolaganju odgovarajuće obučene kopnene i zračne snage.

Zelenskij promijenio strategiju i taktiku, a Rusija protiv toga nema primjerenu protumjeru; trebali bi početi tajni, neslužbeni pregovori

Tako da mislim da bitka kod Kurska prvenstveno pokazuje da je Zelenskij promijenio strategiju i taktiku, a da Rusija protiv toga nema primjerenu protumjeru.

Istodobno se nastoje pokrenuti nekakvi pregovori između strana. Zelenskij i dalje inzistira na vlastitoj konferenciji, iako je očito da ona ne može donijeti uspjeh. I za sada nije jasno kakva bi platforma bila prikladna za postizanje tog cilja. U ovoj situaciji smatramo da bi pregovori trebali započeti i nastaviti se tajno, u pozadini, neslužbeno. Čini li se ideja da Mađarska u tome bude inicijator zajedno sa skupinom “istomišljenika” previše smjela?

Portfolio (Mađarska)/Hrvatsko nebo