Nataša Božinović OI išarani lift

U jednom splitskom neboderu liftovi su bili redovito išarani. Pedantni gej upravitelj ih je isto tako redovito dao čistiti, ali oni bi uskoro ponovo osvanuli prošarani bojom. Gej upravitelj je čvrsto odlučio tomu stati na kraj, pa je ugradio malu kameru i uskoro otkrio počinitelja. Na iznenađenje svih, nije to bio nikakav maloljetni delikvent. Radilo se o staroj krhkoj gospođi koja je redovito bila u alkoholiziranome stanju. Gej upravitelj joj je došao na vrata poprilično ljut, a ona je ko iz topa propjevala:“ Nisam ja, ali ako i jesam, više neću!“ I zaista, lift više nikada nije bio išaran.

Otkrivena i posramljena,iako nije ona, shvatila je da je to što radi, iako ne radi, zločesto, i da treba završiti s tim, iako nije ni počela. Podsjetio me harmsovski epilog na otvaranje Olimpijskih igara. Odnosno na ispriku organizatora. Misliš, to se može dogoditi samo u Harmsovoj priči, ili životno u našemu malome mistu, u jednome splitskom kvartu ili više-manje u bilo kojem kvartu životopisnog mediteranskog gradića. Kad ono, na svjetskoj pozornici: Olimpijskim igrama. Pa tako trijezni rekoše organizatori OI: Nismo mi nikoga uvrijedili, ali ako i jesmo, ispričavamo se! Međutim, puno je razlike između svjetske „gospode“ i sitne gospođe koja je vječito bila u alkoholiziranome stanju. Kod nje ima doza kajanja, čak, mada nespretno, i doza iskrenosti, pa svijesti da to što radi je zločesto i garancije da djelo neće više nikada ponoviti. I nije! Kod svjetske“ gospode“ ništa od toga. Bar ne ljudski nespretno. Jer, ponovit će prvom prilikom. Jer znaju, nema posljedica. Neće im izrasti nos ako lažu, neće dobiti nikakvu kaznu za vrijeđanje i manipulaciju ljudskim osjećajima. Njihov tobožnji cilj:uključivost, čista je laž. Radi se o isključivosti kod ismijavanja. Nema ni Bude, ni Muhameda. Samo je Isus meta. Zašto je kršćanstvo meta? Zato jer je laka meta. Slabići se uvijek okome na laku metu, na onoga na koga se napere, a da znaju da po njih neće biti posljedica. A to je sigurno miroljubivo kršćanstvo. Novinari u izvješću idu i dalje, kao što to obično priglupi ljevičari rade, opovrgavaju sami sebe: Francuska ima, vele oni znalački, dugu tradiciju blasfemije i antiklerikalizma. Bogami, lijepa uključivost se zrcali u ovome anti. Dade se zaključiti da jest namjera biti protiv crkve, „anti“, biti blasfemičan, rugati se s Bogom, ali samo s kršćanskim Bogom, Isusom. Dakle, ispričavaju se ako su nekoga uvrijedili, nije bila namjera jer samo su slijedili tradiciju antiklerikalizma i blasfemije. Ovo kao da je potpisala gospođa u alkoholiziranom stanju, ili još bolje, Fred Matić. Nažalost ne dodaše: Ako i jesu, neće više!

Inače je bilo odličnih zamisli i ne mogu reći da mi se pojedini dijelovi nisu sviđali. Sve što je podsjećalo na Frljića i Matanićevu Operu industriale kod otvaranja EPK Rijeka, je bio uznapredovali kič gomilanja stereotipa. Danas se umjetnička provokacija definira i ostvaruje u zadatosti mainstream okvira. Ispravnija je riječ: okova. Obveza nabacivanja svih debelih, mršavih, šarenih, raznoseksualnih opcija, zapravo sve skupa; narcisoidnih magarčina, uškopila je svakog uboga boga Erosa i Aresa. Zar ćemo se boriti s glupima i uškopljenima? Seksati se s impotentnim selfie ovisnicima? Onima koji nakaradno imitiraju ženstvenost, a nisu žene i onima koji nakaradno imitiraju muškost, a nisu muškarci. I konačno, kakve to veze ima sa sportom. Kako se vratiti na stare postavke? Normalno se boriti na sportskim borilištima iskreno i fair play? Kako navijati, oduševljavati se izvedbom kada ti narcisoidne magarčine gase svaki špirit i ne vele da se neće ponoviti. Pače je cilj, ukazivanje na blasfemiju prikazati blasfemičnim. Jer je ta isključiva kvazi različitost postala svetinja. Ples na šipki slijedeći je sport na OI. Breakdance je već tu. Nema karatea, nema kuglanja… Nitko se pak nije ispričao što su u prikazu značajnih francuskih žena bile beznačajne francuske žene. Ni riječi gdje je nestala Ivana Orleanska, Simone de Beauvoir…itd. Feministkinje ni a ni b, skroz uškopljene u svojoj borbi za ženska prava. Baklju nosi muškarac i muškarac (ružna imitacija žene). Impozantnu biblioteku, u jednoj od masu scena, predstavljaju: jedna hetero žena i dva muškarca(najvjerojatnije po izgledu oba čista gej, ali glume biseksualce). Scena završava zatvaranjem vrata kameri jer se svi troje počinju maziti. Ne maze ti kvazi frajeri današnjice, samo nju, ženu, ex majku kraljicu, nego se i njih dvoje međusobno pomaze sugerirajući da će se i među njima zbiti seks koji je toliko potentan i značajan za zapadno društvo da ga i OI mora staviti na pozornicu. Iz vagine će, sugerira režija, skoknuti u anus puta 2 tipa. Iskreno me zanima što je autor htio poručiti ovom scenom na otvaranju OI. Poruka je valjda, kako općenito i sami tupe; uključivost! U ovom slučaju; uključivost dva različita tkiva i stapanje u jedno poručuju da se jedino govno može iz toga izroditi. Ako smo i najliberalniji mogući, a nismo tupi kao Fred, sve ok, seks kao i svaki drugi, ali moramo li to gledati na otvaranju OI.
Mogu se ljudi napaliti na svašta i realizirati to. Žena na dva očita geja!? Hm, malo vjerojatno, (i zato djeluje impotentno), ali ok, neka im ga. Uglavnom, iskrena trajna ljubav nema veze s tim. Pogotovo nema šire značenje za društvo, za obitelj i naciju kao temeljne stupove svakoga pa i zapadnog društva, ako misli opstati. I konačno, nema veze sa sportom. Osim, osim ako se ne uvede na neke od slijedećih OI. Disciplina koja bi izbacila tradicionalni troskok na pijesku, kao što je breakdance izbacio karate, zvala bi se troskok na vlažnoj podlozi.

Prije su genijalci, inovatori u raznim branšama, od tehničkih do umjetničkih, predstavljali različitost. Razlikovali su se od drugih jer su bili genijalni. Danas je svaki magarac koji se odjene u suprotni spol genijalac, krema društva. I to se zove progres. Umjesto cirkus. I to se zove umjetnost, umjesto kič! I to se zove različitost umjesto jednoličnost. Stapanje u jedno i bezvrijedno.

A sad reakcija kršćana. „Sotonizam!“, vrište sa svih društvenih mreža. Ma vraga sotona! Ta nemoć, to dodvoravanje stereotipima, to pljuvanje po bogatstvu vlastite tradicije, to golemo nadmeno neznanje, da je sotona?! Ma nije. Onda su i Frljić i Matanić sotone. Nisu, to su jeftine budaletine. Kao i Fred Matić. Kao i ovi koji su osmislili ceremoniju otvaranja OI. To narcisoidno brisanje i samouništavanje svojih korijena za „15 minuta“ blještavila, čisti je produkt gluposti. I dozvolimo konačno papi Franji da bude papa i da i on kaže koju svoju radničko-ljevičarsko-progresivnu, da udre prstićima, lupi petama, šibom, čim bilo… da bude veći papa od Hrvata. Od Hrvata koji vele da bi naši sportaši trebali buntovno napustiti OI. Majke ti mile, nismo bježali pred četnicima, a sad bi trebali od
tipova u suknjicama. Odreći se pobjede na sportskim borilištima, medalja za uloženi sportski trud… Stvarno, svaka čast ovakvome bisernom nadahnuću; povlačenju nakon tek odgledanog prvoga čina gdje ti je neprijatelj pokazao sve svoje rasulo bezidejnosti vođenja bitke, a ti imaš šansu za osvojiti par borilišta i ući u povijest. Pa ćeš se toga odreći i zbrisati. Ma nećeš! Đavle crni!!!

Autor:Nataša Božinović 

Hrvatsko nebo