Dinko Pejčinović MAGLA, ŠTO LI UNU SKRIVA?

U neposrednoj blizini izvora rijeke Une stanoviti investitor nedavno je pokrenuo opsežne radove na izgradnji male hidroelektrane, što je kod lokalnog stanovništva potaknulo val nezadovoljstva. Prosvjedima protiv devastacije okoliša priključili su se ekološki aktivisti, stranke i političari, a svoj glas digli su i stanovnici susjedne Bosne i Hercegovine, kroz čiji teritorij Una u nastavku toka prolazi.

Kao što se moglo naslutiti, za ekološki incident najveću odgovornost snose lokalne i županijske vlasti, koje su investitoru dale potrebne dozvole iako nije izradio studiju utjecaja na okoliš?! Tek kada se javnost uznemirila i počela prosvjedovati nadležno ministarstvo zaštite okoliša pokrenulo je vlastitu istragu o mogućem nezakonitom ponašanju. U nastavku sage može se očekivati poništavanje građevinske dozvole investitoru i pozivanje na odgovornost neodgovornih službenika, tek toliko da se umire prosvjednici. Što nam to govori o državnoj i lokalnoj administraciji?

Izvor Une zaštićeni je spomenik prirode koji svake godine privlači sve više turista. Unatoč tome netko je našao svoj mizerni interes u izgradnji mini-hidrocentrale baš na tom području, i, da se lokalci nisu pobunili, sve bi dalje išlo svojim tijekom. Takvih „incidenata“ već smo se nagledali u Hrvatskoj, počevši
od luđaka koji su minirali teren u neposrednoj blizini izvora Jadra, o čijoj vodi ovisi napajanje čitavog Splita, pa do poduzetnika na Plitvičkim jezerima, koji su
apartmane izgradili bez priključka na kanalizaciju; problem otpadnih voda namjeravali su riješiti septičkim jamama, i to na krškom terenu?! Treba li napomenuti da u spomenutim aferama nitko za ništa nije odgovarao? Koliko su vlastodršci lijeni i uspavani moglo se vidjeti i na izvoru rijeke Cetine, na kojem
se mnogi prolaznici i turisti slobodno kupaju, često sa svojim kućnim ljubimcima! Lokalne vlasti i nadležno ministarstvo dugo vremena nisu bili u stanju postaviti ni ploču s natpisom o zabrani kupanja, a kamoli organizirati nekakvu čuvarsku službu!? Jedini „relevatni“ političar koji se o tom slučaju
oglasio bio je narodni tribun Miro Bulj, koji je glasnim negodovanjem barem pokušao spriječiti prljanje izvora Cetine. Gdje su ostali političari iz desnih, „domoljubnih“ stranaka? Zar im nije nimalo stalo do toga da Lijepa naša ostane lijepa i za buduće naraštaje?

Tko je prodao nacionalni park?

U jesen1995. godine Hrvatska vojska zauzela je čitavo područje tadašnje općine Titov Drvar, a crta razgraničenja prema Muslimanima, odnosno Petom korpusu
Armije BiH, uspostavljena je između Bosanskog Petrovca i Drvara, na prijevoju Oštrelj. Nakon rata Drvar je podijeljen na tri dijela; stotinjak četvornih kilometara nenaseljenog prostora na istoku općine pripalo je srpskom entitetu, kako bi se namirio predviđeni dejtonski postotak teritorija; središnji dio
uključen je u sastav Herceg-bosanske županije (s hrvatskom većinom!), a nekoliko godina nakon rata zapadni dio Drvara, oko Martin-Broda, pripojen je
Bihaću, to jest Unsko-sanskom kantonu. Muslimani su tako, ni krivi ni dužni, dobili najbolji dio drvarske općine, odnosno 256 km2 teritorija! Zašto je to učinjeno, i tko je s hrvatske strane išao poklanjati gornji tok rijeke Une?

Na tom prostoru prije rata živjeli su isključivo Srbi, dakle, nije bilo ni Hrvata ni Muslimana, pa, prema pravu ratnog pobjednika, Hrvati su trebali zadržati ono
što su osvojili, kao malu kompenzaciju za izgubljene prostore u drugim dijelovima BiH. Osim toga, ovdje je jedna općina, Drvar, podijeljena između
dvije županije u Federaciji, što se nigdje drugdje nije dogodilo. Istom logikom moglo se, primjerice, podijeliti Jablanicu na istočni, muslimanski dio, a zapadnu
Jablanicu, koju je cijelo vrijeme rata držao HVO, pripojiti Rami/Prozoru. Umjesto toga, najpravednijeg mogućeg rješenja, čitava Jablanica pripala je nezasitnim Muslimanima-Bošnjacima. Odgovornost za sva ta zbivanja i promašaje snosi u prvom redu „snažna“ diplomacija Mate Granića, koja je upropastila sve čega se dotakla, barem kad su u pitanju Hrvati u BiH. Martinbrodsko područje, koje je poklonjeno Bihaću, danas je dio nacionalnog parka „Una“, ponajprije zahvaljujući ljepoti tamošnjeg krajolika i slapova Une. Zašto smo se toga odrekli? Čime su nas to Muslimani zadužili? I, konačno, da li je moguć „povrat u prijašnje stanje“?

Autor:Dinko Pejčinović

Hrvatsko nebo