Ivan Samardžija: Slučaj Veselica ili verbalni delikt u socijalističkoj Jugoslaviji

Veselica nam može poslužiti kao odličan primjer odnosa prema neistomišljeniku u razdoblju od 1971. do 1981, dakle u vrijeme socijalističke Jugoslavije, kada dvaput biva osuđen na 11 godina zatvora i 4 godine zabrane javnog istupanja – piše u polumjesečniku Matice hrvatske Vijenac Ivan Samardžija u prigodi knjige Marko Veselica – Zov savjesti, u nakladi Hrvatske sveučilišne naklade i Udruge HVIDR-a iz Imotskoga.

Kada je rođen u siječnju 1936, u vrijeme Kraljevine Jugoslavije, samo godinu i nekoliko mjeseci nakon atentata na jugoslavenskoga kralja Aleksandra I. Karađorđevića u Marseilleu, rijetko tko je mogao misliti da se rodio jedan od najznačajnijih hrvatskih disidenata, osoba koja će zbog svojih djela i kritičkih primjedaba u vrijeme iduće Jugoslavije (SFRJ) biti kazneno progonjena. Marko Veselica, čovjek koji je u bivšem sistemu u razmaku od deset godina dvaput osuđen i zatvoren, hrvatskoj je javnosti najpoznatiji kao sudionik hrvatskog proljeća 1971, za što je osuđen početkom 1972. zajedno s Franjom Tuđmanom, Vladom Gotovcem i drugima. Deset godina nakon nemilog događaja (1981) biva ponovno osuđen, nešto više od godinu dana nakon smrti Josipa Broza Tita, zbog intervjua koji je dao novinaru Hansu Bornemannu za njemački Der Spiegel.

„Marko Veselica bio je najveća žrtva hrvatskog proljeća. Ja se nakon četiri godine zatvora nisam puno promijenio. On nakon deset godina robije više nikad nije bio isti“, kazao je Dražen Budiša u intervjuu za Vijenac Goranu Galiću u prosincu 2021.

Današnjoj mladeži, u vrijeme društvenih mreža i slobode govora u kojoj često možemo naći komentare u kojima se vrijeđaju javne osobe ili iznose stavovi neslaganja s načinom djelovanja brojnih pojedinaca i skupina, teško je zamisliti da bi netko mogao biti osuđen na dugogodišnju kaznu zatvora zbog slobode govora, odnosno izražavanja svoga mišljenja, pogotovo kada bi ono bilo potkrijepljeno brojnim podacima koji ukazuju na pravo stanje stvari. No to je bila jugoslavenska stvarnost.

Pokazatelj pravog stanja (ne)slobode govora

Knjiga Zov savjesti, naslovljena slično kao i Veseličino djelo Zov savjesti iz hrvatskog Sibira (1990), indikator je pravog stanja slobode govora u socijalističkoj Jugoslaviji. Riječ je o knjizi nevelika opsega, svega 170 stranica, ali koja u prvi red stavlja nepravedan odnos jednog sustava prema pojedincu. Knjiga koju je priredila Snježana Veselica Majhut izišla je iz tiska potkraj 2023. u zajedničkoj nakladi Hrvatske sveučilišne naklade i Udruge HVIDR-a iz Imotskoga. Podijeljena je na dva dijela, prvi u kojemu je Veseličin intervju Der Spiegelu iz 1980. te drugi koji se odnosi na sudski postupak protiv Veselice vođen 1981. na Okružnom sudu u Zagrebu.

Veseličin intervju, iako ispunjen mnoštvom podataka, osuđen je kao lažni prikaz položaja Hrvatske u tadašnjoj Jugoslaviji. Ne samo to, Veselica biva osuđen i zbog kontakta s osobama iz emigracije koje su smatrane političkim neprijateljima, a sve je rezultiralo osudom. Prema presudi, osuđen je zato što je, između ostaloga, u javnosti u inozemstvu putem intervjua želio stvoriti uvjerenje da u SFRJ ne postoji ravnopravnost naroda i narodnosti te da se hrvatski narod u socijalističkoj Jugoslaviji nalazi u politički neravnopravnom položaju. Intervju Marka Veselice Der Spiegelu sastoji se od petnaest opširnih pitanja i odgovora. U njima Veselica daje svoj pogled na stanje u tadašnjoj socijalističkoj Jugoslaviji. Riječ je o kritičkom odgovoru u kojemu su kritike stanja opravdane nizom podataka, a uzmemo li u obzir činjenicu da je on do tada već bio docent na Ekonomskom fakultetu, član Predsjedništva Saveza sindikata Hrvatske, zastupnik grada Zagreba u Saveznoj skupštini te istaknuti član Matice hrvatske, ne čudi što je bio u stanju potkrijepiti svoje kritike obimnim podacima i objašnjenjima.

Proljećari u nehumanim uvjetima

Na početku intervjua Veselica se osvrnuo na značenje hrvatskog proljeća tvrdeći „da je to bio najjači životni i povijesno-politički događaj za hrvatski narod poslije Drugog svjetskog rata […], skupa s još nekim prekretničkim događajima kapitalnim za opstanak i razvoj hrvatskog naroda“. Navodi da je taj pokret pokrenuo težnje Hrvata za vlastitom slobodom i samostalnošću. Kao glavne ciljeve pokreta iznio je: ukidanje federalnih investicija, demokratsko odlučivanje u Federaciji, pravo na međunarodne poslove, stvaranje suvremene nacionalne svijesti i slobodnog društva, ali i nacionalnu ravnopravnost.

Svaki od ovih ciljeva opsežno je objasnio, a osvrnuo se i na zatvorski život nakon presude 1972. U spomenuto vrijeme, prema njegovim riječima, „u Hrvatskoj je nakon sloma u Karađorđevu prosincu 1971. bilo neposredno progonjeno i obespravljeno oko 32.000 ljudi“. Ovime je skrenuo pozornost na silinu represije koja je snašla hrvatske političke neistomišljenike koji su redovito bili osuđivani zbog, iz današnje perspektive, nevjerojatnih stvari na nepravedne načine. Svi koji su imali snage usprotiviti se progonu bili su i sami progonjeni.

Veselica je zbog djelovanja u hrvatskome proljeću bio zatvoren u Staroj Gradiški, zatvoru u kojem su zatvorenici redovito bili držani u nehumanim uvjetima, o čemu svjedoči u intervjuu. Politički zatvorenici često su bili u zajedničkim sobama (zatvorskim ćelijama) s kriminalcima, a u sobama od otprilike 50 kvadrata bilo je preko 36 osoba, što bi značilo da je svaka osoba imala manje od 1,5 m² životnoga prostora. Svakako možemo konstatirati da su, dakle, politički zatvorenici zatvarani u nehumanim uvjetima, a da ni ne spominjemo ostale nehumane uvjete poput nedostatka zraka u prostorijama, prisutnosti miševa, itd.

U nastavku intervjua, između ostaloga, navodi da se mora „ukinuti jednopartijski unitaristički monopol Saveza komunista Jugoslavije“ te kritizira prisutnost policije, tužilaštva i sudova u političkome životu, nedostatak javnog mnijenja i cenzurirani tisak. Svakako možemo zaključiti da ovako žestoka (ali opravdana) kritika nikako nije mogla proći nezapaženo u javnosti socijalističke Jugoslavije, kao ni u političkim redovima. Osim ovih i njima sličnih kritičkih riječi, Veselica je detaljno analizirao ekonomsku sliku tadašnje Jugoslavije, a osvrnuo se i na negativan položaj Hrvatske unutar spomenute ekonomske slike, napomenuvši već naširoko poznat podatak da se „putem administrativno-centralističkog i neekonomskog deviznog mehanizma obavljao prijenos dohotka iz Hrvatske u privrede drugih republika“.

Napomenuo je da bi federacije poput Jugoslavije morale polaziti od suvereniteta svakog naroda koji je sastavnica te federacije te da bi se demokratskim procesom trebalo raditi na zajedništvu interesa bez prisutnosti represije. Nije pritom isključivao mogućnost konfederacije, već je navodio da bi narodi unutar nje morali „ostvariti svoju punu nezavisnost i suverenitet“. Dakle, može se zaključiti da se zalagao za tada nepostojeću punu ravnopravnost naroda, nešto što u federativnoj Jugoslaviji nije postojalo. Komentirao je i stanje države nakon smrti Josipa Broza Tita, ali i hrvatsku emigraciju. Intervju je zaključio optimizmom u pogledu budućnosti hrvatskog naroda te napomenuo kako je cilj intervjua da njemačka i svjetska javnost shvate što je to hrvatsko pitanje i koje to probleme hrvatska opozicija mora nadjačati.

Završna riječ kao ogledalo vremena

Drugi dio knjige donosi odgovor na završnu riječ javnog tužitelja, Veseličinu završnu riječ na suđenju, ali i presudu Okružnog suda u Zagrebu. Dokumentacija je to koja je ogledalo vremena te zrcali odnos prema izricanju kritičkih stavova pojedinca koji nastoji skrenuti pozornost na važnost i probleme položaja Hrvatske unutar socijalističke federacije. Najprije je Veselica pomno analizirao i u šest točaka obrazložio s čime se ne slaže u završnoj riječi javnog tužitelja, da bi potom vrlo opsežno iznio svoju završnu riječ na suđenju, potkrijepivši pritom svoje tvrdnje iznesene u intervjuu citiranjem mnoštva utjecajnih osoba tog doba. U završnoj riječi, između ostaloga, naveo je da svatko ima pravo na slobodno izražavanje i da zbog svog mišljenja ne smije biti uznemiravan. Iz današnje nam se perspektive takav pogled čini sasvim racionalan, ali to, nažalost, u prošloj državi nije bilo tako. Osim toga, Veselica je u svome završnome obraćanju iznio misao da suđenje shvaća kao program s ciljem da ga se mentalno i fizički uništi. Također se dotaknuo privredne i društvene krize u Jugoslaviji, prava na izgradnju nacionalne ekonomije, demografske situacije u Hrvatskoj, zapuštenosti hrvatske kulture i baštine… Na koncu biva osuđen na 11 godina zatvora i 4 godine zabrane javnog istupanja.

Kompletna analiza završne riječi i presude tražila bi znatno opsežniji tekst od ovoga, a poznato je da se prilikom pisanja o knjigama nešto mora ostaviti i čitateljima. Kako je napomenuto u uvodnome dijelu knjige, ona „pokazuje strategiju obrane u montiranom političkom procesu“, ali se i zalaže za pravo javnog govora kao osnove demokracije. Veselica nam može poslužiti kao odličan primjer odnosa prema neistomišljeniku u razdoblju od 1971. do 1981, dakle u vrijeme socijalističke Jugoslavije, kada dvaput biva osuđen i zatvoren. Životni put Marka Veselice nije stao presudom 1981. i boravkom u zatvoru nakon presude, već je on nastavio aktivno sudjelovati u javnome i političkom životu u vrijeme raspada socijalističke Jugoslavije i stvaranja samostalne Republike Hrvatske.

Knjiga Marko Veselica – Zov savjesti dokument je vremena, kronologija nepravednog odnosa prema pojedincu koji se zalagao za bolji položaj Hrvatske i hrvatskoga naroda u bivšem sistemu. Integralni intervju i tri važna dokumenta sa suđenja Marku Veselici daju jasan uvid u pravo stanje stvari, pogled na to kako se tadašnja državna politika odnosila prema neistomišljenicima, čak i kada su se najvećma trudili obrazložiti srž nekog problema do najsitnijih detalja, a sve to potkrijepiti mnoštvom podataka.

Marko Veselica u povijesti ostaje zapisan kao borac za hrvatsku slobodu koji je svoje ideale skupo platio. Ova će knjiga stoga biti neizostavna literatura prilikom svakog proučavanja položaja Hrvata u socijalističkoj Jugoslaviji, ali i svjetionik hrvatske povijesti koji nam pokazuje da nakon svakog mraka ipak dolazi svjetlo.

Vijenac/Hrvatsko nebo