H. Hitrec Na naše kandidate nitko ne puca jer sve ide na jedno uho unutra, a na drugo van

Sredinom srpnja 2024.

Teške vrućine, sparine u prošlom tjednu, ljudi iscijeđeni kao limuni, najgore je što su noći tople kao nekada davno dani. I loše se spava. A kada napokon utonem u san, utrče u sobu Mak i Tor, bude me i viču da je došlo do katastrofe. „Pao je!“, vrište. „Ma tko je pao, životinje?“, pitam bunovan, a oni meni da je pao sustav. Palim televizor, vidim da je pao računalni sustav i to u cijelom svijetu, pa i šire. Plava smrt na ekranima. Navodno nadograđivali sigurnosni sustav, pa malo zabrljali, a možda su imali prste i hakeri, te je svijet za neko vrijeme bio povraćen u davnine, izvukli na šalterima papire i kemijske olovke, samo što nisu još i kamene sjekire.

Večer potom, tek što sam zaspao, opet Mak i Tor utrče i viču da pada. „Tko je sada opet pao?“, trgnem se. Ispostavi se da pada kiša, neobična pojava. Zatim pada i temperatura. Sve pada. I Zrinka je pala. A čini se da je i Mak negdje pao, vucaralo noćno, na uhu ima flaster. „Što ti se dogodilo?“, pitam, a on da nije ništa, nego samo slijedi modu, preko noći postao trumpist. I još veli: „Pa kaj, i ja sam narančast.“ „Joj, kad te puknem“, rasrdim se, skidaj taj flaster, nismo u Americi. Živimo u Hrvatskoj! Doduše, i tu su se kod nas svi malo uplašili, nitko se za sada ne usudi proglasiti predsjedničkim kandidatom. Vrti se nekoliko imena, puštaju baloni, neki hoće pa ne će, neki ne će pa hoće, neki ne će pa ne će, ništa ozbiljno. Ni s programima ne istrčavaju, pa ne znamo što hoće. To jest, jedan mi je program došao u ruke, ni sam ne znam kako, a autor je Tomislav Jonjić. Čitam i jest: djeluje suvislo, sve lijepo napisano korektnim hrvatskim. Nacrt programa pod naslovom Trideset točaka, nešto manje od Martina Luthera. To je za sada sve. Osim Milanovića kojemu je jedina točka programa Plenković. Fora, ali od njega smo očekivali više, ipak je bio sve što se može biti, osim na stolcu predsjednika Sabora i guvernera Hrvatske narodne banke. Potonje je rezervirano za hrabroga borca protiv inflacije, švicaraca i malih velikih podlosti stranih banaka.

Uostalom, ljeto je, svima je dosta izbora i tko će misliti na još jedne u ovim gužvama na cestama, na plažama, u bitkama za suncobrane i ručnike. Turizam i turisti sada su u prvom planu, nismo samo ovisnici o tehnologiji i padovima, nego i više o turizmu, a to nije dobro. Sve je više onih koji ga ubrajaju u totalitarne sablasti: komunizam,fašizam, nacizam i turizam. Odnosno drugim redoslijedom, jer se turizam prvi pojavio, ali će zato zadnji nestati – još nije svima prekipjelo, još se domorodci kolebaju između novčanih interesa i mirnijega života makar i siromašnijeg. Vide već sada da stranci nisu samo turisti nego i poduzetnici, da se ne izležavaju nego kupuju nekretnine na stotine tisuća, pa je i to velik prinos zamjeni stanovništva, da će na kraju iznajmljivati sobe Hrvatima, odnosno da već to i čine, a ako se koji naivni kontinentalni Hrvat želi okupati u hrvatskomu moru, tjeraju ga metlama i ostima. Go home. Kupajte se na Savi, na Dravi, u Dunavu, u šljunčarama.

Zauzimaju pomalo i gradove, kupuju restorane i hotele, kuće u povijesnim jezgrama. Većina je ipak još na ulici, na trgovima, zvjerkaju turisti i mjerkaju što bi se dalo kupiti, kao što Englezi kupuju dvorce u Francuskoj za sitni novac. A Hrvatska je otvorena zemlja, tu se sve može pogledati besplatno, nije to kao u Veneciji gdje se naplaćuje ulaz u grad. Pa zašto mi ne bismo naplaćivali ulaz u stari Dubrovnik, a ne samo na zidine, ili u stari Split, barem bismo mogli naplaćivati razgledavanje crkava i drugih znamenitosti, ali ne. Sve je uračunato u cijenu sladoleda, pa ipak nismo na gubitku. Imamo i druge brendove, recimo buku. Zemlja velike buke na obali i otocima, imbecilna eksplozija decibela kao izraz primitivizma i atavizma, otpadaju uši domorodcima i gostima, a nitko ništa ne poduzima. Ako na autocesti vozite više od stotinu trideset, recimo, onda vas zaustavi policija i morate platiti, ako u kafiću ili na terasi pustite iz razglasa buku preko stotinu trideset decibela, ništa se ne događa. Ljudi noću tiho pate, a sve za oltar hrvatskoga turizma. Pa kada ujesen sve utihne, posla imaju liječnici kojih nema dovoljno, naš čovjek sve slabije čuje, što se onda odražava na izborima, osobito lokalnim. Ni na kandidate nitko ne puca kao u Americi, jer našim sadanjim političarima ionako uvijek sve ide na jedno uho unutra, a na drugo van.

Ta priča s Trumpovim uhom je zagonetna, što se više detalja saznaje postaje sve nevjerojatnijom: da je čovjek s ruksakom uočen i prije, ali ga nisu doživljavali, da je pucao iz daljine od stotinu i pedeset metara, ali je to predaleko da bi bilo opasno pa krov nije pokriven, iako bi iz te udaljenosti mogao gađati i kladivom ili diskom. Ili kamenom. Tako padaju u vodu svi mitovi oko sigurnosnih služba s crnim naočalama. Profitirao je samo Trump koji je svoj spas pripisao Božjoj ruci, što me neodoljivo podsjeća na Maradonu. No Trump ide dalje od Maradone, njegov je život sačuvan, kaže, da bi donio mir svijetu. Postaje on rodonačelnikom nove religije, sljedbenici mu se bacaju pred noge i urliču, jest on naizgled republikanac ali upravo na putu da Ameriku pretvori u monarhiju. Uzor mu je Napoleon, a znamo koliko takvih ima i gdje su uglavnom smješteni. Kako bilo, svijet čekaju čupava vremena, Putin se smije i uživa jer on je jezivu monarhiju već odavno oživio na razvalinama Sovjeta, ništa manje opasan od Lenjina i Staljina, i sada još samo treba teritorijalno obuhvatiti sve što su držali Romanovi i ubojice Romanovih. Čemu se protivi NATO, ali američki narančasti ima prema njemu slične averzije. Može li se ipak sklopiti pravedan mir? Može. Na isti način kako su nakon Drugoga svjetskog rata učinili „saveznici“ i Staljin – prepustiti sada Moskvi ne samo velike dijelove Ukrajine, nego i istočnu a ponešto i srednju Europu, s tim da bi na jugozapadu Srbija bila ruska predstraža i zalog vječnoga mira, s manjim teritorijalnim ustupcima susjednih zemalja, recimo Hrvatske. Kojoj takva sudbina nije nepoznata – do sada je ustupila sve što se ustupiti dalo, te je svedena na oblik u svijetu nepoznat. Pa bi se i Maček začudio da je živ.

Znači, može se kad se hoće. Samo se treba lišiti onoga nepotrebnog pridjeva u sklopu „pravedan mir“ i sve će biti lakše. Ni Međunarodni sud pravde više ne će biti potreban, pa i sada nikako ne može privesti Putina ni Netanyahua, dva slična zločinca s nejednakim tretmanom, i u našim obzirnim medijima. Sve mi se čini da izraelski narod točnije i gnjevnije od ostalih traži pad cionističkoga, fundamentalističkoga režima, koji je potpuno podivljao i izgubio prvotnu potporu nakon Hamasova ubilačkog upada. Pa ponešto i u blaženoj Europskoj uniji, makar i ona gubi živce a pritišće i javnost zgrožena slikama ubijene palestinske djece. Kadrovski već gotovo popunjena Unija usmjerena je više prema ruskoj agresiji na Ukrajinu, zdušno naizgled podupire Ukrajince, pazeći pritom da im ne šalje preubojita oružja, kako ne bi previše rasrdila Putina. A da se teški vonj ratne opasnosti širi Europom, očito je, pa se i Hrvatska malo bila trgnula iz letargije i pokušala nadoknaditi što su Milanović i Linić svojedobno „propustili“, ali se sada ukazao aktualni ministar financija koji bi srezao proračune svih ministarstava, pa i obrane, što je neozbiljno, ali je bradatu Srbiju obradovalo.

Vjerojatno će o toj stavki ipak još biti riječi, ostala će se ministarstva prilagoditi vremenu, posebno ministarstvo kulture, jer je stari običaj da se ondje špara i više no drugdje.

Inače, u ljetnim danima cvjeta tradicijska kultura, a kazališnim se festivalima napokon pridružio i odisejski teatar brijunski, na kojemu gostuje vascela bivša Jugoslavija, minus Kosovo. Toj arheološkoj disciplini pridružuju se s vremena na vrijeme i tiskovine, te čitam Maku i Toru napise ležerno postjugoslavenske, prikrivene logorejom ali providnom, posebno u subotnjim brojevima dnevnih listova gdje jugozemljaci intervjuiraju jedni druge, usput drugi prve dižu u nebesa pred valjda priglupom hrvatskom publikom, kojoj priopćuju da je neki lik najvažniji pisac hrvatskoga jezika. Jezika! Kao da ne znaju kako ja reagiram kada je u pitanju hrvatski jezik. Nije me briga što tko i kako piše u suvremenim književnim djelima, neka se piše, nisam arbitar a i ne čitam suvremenike, ali ponekad pročitam što i kako pišu kada se u novinama pojavljuju u ulozi kolumnista. Pa kada vidim da „najvažniji pisac hrvatskoga jezika“ uporno piše: tačka, minut, prijatno, odmah mi je mnogo lepo i prijatno kao kada jedem šargarepu. A ništa. Nema urednika, valjda je na godišnjem, a glede Zakona o hrvatskom jeziku sve češće čitam da je nepotreban. Tvrde to isti oni koji su i u vrijeme priprema Zakona govorili o njemu podle svinjarije, a sada se inate jer sankcija nema, usput liju krokodilske suze nad maturantskim „eseijima“, lukavci. No jedno je ipak vrijedno zabilježiti: čak i oni koji su više-manje donedavno otvoreno ili zaplotnjački promicali nepostojeći „zajednički jezik“ sada bez većih hemunga preko volje rabe – hrvatski jezik. Odustali su. Tiha predaja.

I tako prolazi ljeto s toplim mislima na hladniju jesen, ribe plivaju leđno, a meduze žare i pale. Mira nema. Tek što sam se zavukao u radnu sobu i počeo piskarati, upadaju u nedjelju navečer Mak i Tor. „Pao je!“, viču. „Ma tko je opet pao, zaboga?“, pitam. „Biden“, vele oni. „Kaj se je opet popiknul?“, kažem. „Ma ne, povukao se.“ „No, fala Bogu. Ali ne zaboravite, životinje, da je nekada davno bio mlađi i radio mu je kliker, pogotovo se sjetite da je u srpskoj agresiji bio na strani Hrvatske, koliko se moglo. Kada se sve podvuče, imao je respektabilnu karijeru, čak i bolju nego Domagoj Vida.“

Hrvoje Hitrec

hkv.hr / Hrvatsko nebo