Anto Periša: Srpsko-hrvatskom „antifašističkom“ laganju i protuhrvatskom iživljavanju Vlada bi napokon morala stati nakraj!
Od Brezovice do Srba, od Berlina i Moskve do Sutjeske, od Beograda do Zagreba, od genocida nad Hrvatima do Hrvata kao genocidnog naroda, od Hrvata kao “fašista” do Srba kao “antifašista”, od Mihailovića do Pupovca, od Anđelinovića do Pusića, od Mesića i Pusića do Pupovca i Habulina, od Tuđmana do Plenkovića, od Mesića do Milanovića, od Domovinskog rata do detuđmanizacije, od 40 “srpskih kulturnih centara” do “srpskog sveta” u Hrvatskoj… Dug je i predug popis aktera te laži i nepravdi koje se pod plaštem “antifašizma” čine povijesnoj istini i pravdi, ugledu samostalne hrvatske države i časti hrvatskog naroda. Ključne momente iznosi u ovom komentatorskom prikazu Anto Periša, suradnik portala Hrvatsko nebo.
Ovogodišnje okupljanje u mitskoj Brezovici
Jedan od hrvatskih državnih praznika jest i Dan antifašističke borbe, koji se obilježava 22. lipnja. Bila je to ideja dr. Franje Tuđmana da se tako, uz ostalo, suprotstavi lažnom i nametnutom obilježavanju 27. srpnja u Srbu. Središnja ceremonija održava se u Brezovici, kraj Siska, gdje se po poznatoj legendi formirao prvi partizanski odred toga 22. lipnja 1941. I ove godine, pod pokroviteljstvom Vlade RH, uz izravni TV prijenos, po ustaljenom protokolu, na ceremoniju su bili pozvani predsjednik RH, predstavnici Vlade i Sabora RH, petrinjski i zagrebački gradonačelnik, predsjednik Saveza antifašističkih boraca i antifašista (SABA), predstavnici vjerskih zajednica i predstavnici diplomatskog zbora. Program obilježavanja sastojao se od polaganja cvijeća na spomenik Prvom partizanskom odredu, glazbeno-umjetničkog dijela i, kao najvažnije, ’govorancija’.
Zašto su – većinom mladići – išli ginuti na Sutjesku umjesto da se bore protiv Talijana i četnika u Dalmaciji?
O tome što se dogodilo tog 22. lipnja, prvi je govorio Franjo Habulin, predsjednik SABA-e, papagajski ponavljajući poznatu tezu da je u Brezovici osnovan prvi partizanski odred, naglasivši antifašistički karakter tog pokreta. Govor je završio uzvikom “Smrt fašizmu”, na što mu je znatan broj prisutnih žustro odgovorilo: “Sloboda narodu!” U sličnom tonu nastavio je predsjednik Milanović, s tim da su za njega ti odmetnici u šumu bili prvo komunisti, a onda Hrvati. Nije jasno zašto je veći dio govora posvetio bitci na Sutjesci, u kojoj je poginuo velik broj Hrvata iz Dalmacije. Nije objasnio zašto su – većinom mladići – išli ginuti na Sutjesku umjesto da se bore protiv Talijana i četnika u Dalmaciji. Kako je ispalo, ginuli su da spase “velikog vojskovođu” bravara Broza, što, očito, Milanović ne zna ili ne razumije.
Zvižduci Grliću Radmanu: poruka Plenkoviću da Vlada prekine biti pokrovitelj spomen-slavlja u Brezovici
A Magdalena Komes, gradonačelnica Petrinje, u blažem tonu, ponovila je već poznato, s tim da je spomenula i bl. Alojzija Stepinca, što joj je gadno zamjerila jedna zapjenjena jugofiličarska novinarka u Nacionalu. Kada je, međutim, najavljen Gordan Grlić Radman, predstavnik predsjednika Vlade, začuli su se zvižduci. Nažalost, ministar Radman nije reagirao kako bi u takvoj situaciji trebao, tj. napustiti skup kao odgovor na zvižduke. Budući da je on tipični HDZ-aparatčik, drugim riječima poslušnik Andreja Plenkovića, drukčija reakcija nije se mogla ni očekivati. Nije teško zaključiti da su zviždači takozvani antifašisti, slijednici i sljedbenici onih koji su se 1941. i 1991. pobunili protiv hrvatske države, i to bi ponovno učinili da im se ukaže prilika. Teško je povjerovati da su Plenković, Grlić Radman i ostali u HDZ-u toga svjesni. Ti zvižduci još su jedan razlog da se Dan antifašističke borbe ukine. To je također poruka Vladi Andreja Plenkovića da ne bude pokrovitelj toga godišnjeg obilježavanja.
Prvi partizanski odred u Brezovici ustao u obranu Sovjetskog saveza, a ne u obranu svoje zemlje
A o događaju u Brezovici, 1941., slušamo nametnutu legendu po kojoj je to prvi antifašistički pokret u Europi i da je to bio početak takozvane Narodno-oslobodilačke borbe odnosno partizanskog pokreta pod vodstvom KPJ, s Titom na čelu, što je dovelo do ZAVNOH-a, i tako udarilo “antifašistički” temelj današnjoj samostalnoj Hrvatskoj. Od spomenutih govornika, međutim, i poznatih nam “istoričara” nemamo odgovor na pitanje zašto je ustanak podignut 22. lipnja, a ne prije, kada je Jugoslavija već bila okupirana. Odatle se može zaključiti da je prvi partizanski odred u Brezovici ustao u obranu Sovjetskog saveza, a ne u obranu svoje zemlje.
Jedno od antifašističkih trabunjanja je i često isticanje da su partizani, tj. KPJ bili na pravoj strani povijesti. To znači da su od 23. kolovoza 1939., kada je sklopljen ugovor Ribbentrop-Molotov, pa do 22. lipnja 1941., također bili na pravoj strani povijesti. Zanimljivo je i to da se “antifašisti” ne izjašnjavaju o tome i kao da nisu nikada čuli za to. Osim toga, partizani su se našli na “pravoj strani povijesti” stjecajem okolnosti, a ne ’bežanijama’ “po šumama i gorama”, koje su poslije 1945. prekrstili u sedam neprijateljskih ofenziva.
“Antifašisti” nastavljaju svoj put novom ofenzivom, u demokraciji, branjenja nebranjivoga
Zamišljajući da su i dalje u šumi, “antifašisti” nastavljaju svoj put novom ofenzivom namećući “antifašizam” kao ideologiju na kojoj se treba temeljiti demokratsko uređenje Hrvatske. Nije jasno inzistiraju li na onoj “demokraciji” uspostavljenoj 1945. i koja je trajala do 1990. Mi nešto stariji dobro se sjećamo te “demokracije” obilježene ideološko-političkim parolama i promašajima kao što su “NOB-revolucija”, “uz Tita-Staljina dva junačka sina”, “bratstvo-jedinstvo”, marksizam-lenjinizam, svijetla budućnost, diktatura proletarijata, odumiranje države, tvornice radnicima, teorija i praksa samoupravnog socijalizma (TIPSS)…
Partizani su se borili za Jugoslaviju, a ne za Hrvatsku
Aktualna “antifašistička ofenziva” dobiva zamah 2000-ih, kada vlast u Hrvatskoj preuzima SDP sa svojim koalicijskim partnerima i kada predsjednik RH postaje Stipe Mesić. Tada se plasira teza da su se hrvatski partizani izborili za Hrvatsku, a branitelji ju u Domovinskom ratu samo obranili. Činjenice, međutim, demantiraju tu tezu, tj. laž, kad se zna da su se partizani borili za Jugoslaviju, a ne za Hrvatsku. (Milovan Đilas: Hrvati su morali umrijeti da bi Jugoslavija živjela). A Hrvati su nastavili umirati od zlokobne 1945. pa do 1990. u novoj komunističkoj tvorevini, a osobito u inozemstvu; proglašeni su neprijateljskom, tj. ustaškom emigracijom. Nisu bili pošteđeni ni oni koji su otišli na “privremeni rad u inozemstvo”, a za njima, u isto vrijeme, i UDB-ini egzekutori da, po naredbi državnog vrha, obave krvavi pir.
Domovinski rat pokazao da su hrvatski partizani bili u zabludi tvrdeći da su se borili za Hrvatsku
Naposljetku, Domovinski je rat pokazao da su hrvatski partizani bili u zabludi tvrdeći da su se borili za Hrvatsku, prihvaćajući KPJ-ideologiju, s crvenom petokrakom kao simbolom. U Domovinskom ratu brzo se pokazalo jedinstvo potomaka ustaša i partizana, koji su se borili protiv crvene petokrake i kokarde, udarivši tako temelje suvremenoj Hrvatskoj.
Uz tezu da su se partizani borili za Hrvatsku, “antifašisti” se uporno i jedino pozivaju na preambulu Ustava RH u kojoj je ZAVNOH naveden kao jedan od temelja samostalne Hrvatske namjerno prešućujući druge temelje. U skladu s tim često se obilježavaju neke godišnjice takozvane NOB, naglašavajući i uvećavajući “ustaške zločine”, a partizanske prešućuju i umanjuju. A nijedno obilježavanje ne prolazi bez osude “revizionizma” odnosno povjesničara i istraživača koji razotkrivaju nametnute laži o tzv. NOB, i prijeteći “revizionistima” da ne će dopustiti falsificiranje povijesti.
Habulinu, Pusiću i takvim, anakronim, „antifašistima“ glavna je zadaća pronalaziti fašiste u Hrvatskoj
Vodeću ulogu u promicanju “antifašizma” i borbi protiv “revizionizma” imaju udruge SABA i Antifašistička liga RH (AFL RH). Prva je slijednica bivšeg SUBNOR-a, a druga osnovana 23. ožujka 2015. Objema je cilj borba protiv “fašizma” u Hrvatskoj, a “fašisti” su svi oni koji ne prihvaćaju ili se ne slažu s onim što SABA i AFL nameću. A dvojica protagonista u tom pothvatu jesu, dobro nam znani, Franjo Habulin i Zoran Pusić, koji su praktički postali profesionalni “antifašisti”. Važno je istaknuti da obojica imaju neupitnu potporu ekstremno-ljevičarskih medija u Hrvatskoj, a i onu iz sličnih krugova u Europi.
Kao profesionalni “antifašisti”, Habulin i Pusić podsjećaju na partizanske političke komesare, u boljševičkom stilu, kojima je glavna zadaća pronalaziti fašiste u Hrvatskoj. To se najbolje vidi u slučaju Domovinskog pokreta, stranke koja se zalaže za općehrvatske interese i vrijednosti, kako je ocrnjen kao fašistički i filoustaški. Kao politički komesari, Habulin i Pusić idu korak dalje tražeći da se “antifašizam” uvede u obrazovni sustav, a kao iskusni “teoretičari” mogli bi oni biti predavači u školama i fakultetima. Čini se, međutim, da su još u šumi, u Brezovici ili negdje drugdje, ne shvaćajući da smo u digitalnom dobu i da je nametanje propale ideologije sanak pusti. Svjesni su toga i “istoričari” s Odsjeka za povijest Filozofskog fakultete u Zagrebu, znajući da “povijesna istina” koju oni tumače ne će biti prihvaćena onako kako bi to oni htjeli, kao nekad u olovnim vremenima.
Srpski genocid nad Hrvatima, slavljen kao dan antifašističkog ustanka, i dalje se neometano slavi i od vlade financira svake godine
Tuđmanova ideja s Danom antifašistčke borbe nije se ostvarila kako ju je, u najboljoj vjeri, zamišljao. Prvo, nije ju prihvatila većina hrvatskog naroda, i drugo, daleko važnije, njome se nije dokinulo obilježavanje takozvanog Dana ustanka naroda Hrvatske 27. srpnja u Srbu. A taj ustanak, kao što se zna, bio je genocid nad hrvatskim narodom, koji su Srbi počinili. Naravno, Tuđman nije mogao ni slutiti da će se taj genocid i dalje slaviti i da će to Vlada RH financirati. Ove godine je to s 11.000 (jedanaest tisuća) eura, a prethodnih s nešto manjim iznosima. Ne samo da će financirati, nego i zabranjivati prosvjede u Srbu koje je organizirao Dražen Keleminec sa strankom A-HSP. A zašto se uopće slavi genocid nad Hrvatima, drugim riječima čemu takvo mračno ’orgijanje’, odgovor je spomenuta detuđmanizacija, koju su zdušno započeli provoditi Mesić, Račan, Sanader, Josipović, Milanović uz potporu ekstremno-ljevičarskih udruga i medija. A da će u detuđmanizaciji sudjelovati i HDZ, strankom s kojom je ostvario samostalnu Hrvatsku, Tuđmanu bi to bilo nezamislivo. Pa je li to moguće?, pitat će se mnogi osporavajući ovu tvrdnju.
Plenković kao Pupovčevo „suho zlato“; po savjet u Beograd, a po novce u Zagreb!
Nakon učlanjenja u HDZ Andrej Plenković ubrzo postaje i predsjednik Vlade 2016., sklopivši s nedoraslim Mostom koaliciju koja nije dugo potrajala. Da izbjegne nove izbore, Plenković promptno sklapa koaliciju s Pupovčevim četničkim SDSS-om. Naravno, Pupovac se time koristi do maksimuma, dobivajući sve što je htio, a možda i više od toga. Stoga je s jakim razlozima nazvao Plenkovića “suhim zlatom”. Ono što je Pupovcu bilo najvažnije jest novac iz državnog proračuna za njegove potrebe i manifestacije. On se samo drži poznatoga prijašnjeg obrasca: po savjet u Beograd, a po novce u Zagreb.
Jedan od izvora financiranja iz kojih Pupovac crpi sredstva, na ime Srpskog narodnog vijeća (SNV), jest Savjet za nacionalna manjine, a koji Vlada financira iz proračuna. Ukupni iznos za godinu 2024. i na što sve nacionalne manjine troše novac može se vidjeti na poveznici:
Savjet za nacionalne manjine daje novce radi integracije u društvo, a dojam je da ih potpora potiče da se ne integriraju
Kako stoji u Odluci, sredstva su dodijeljena u skladu sa zakonima i s te strane nije ništa prijeporno. A nije prijeporno ni to na što će se dodijeljena sredstva trošiti. U Savjetu za nacionalne manjine postoji i Stručna služba Savjeta koja uz druge obveze navodi:
Misija Stručne službe Savjeta je kroz podršku rada Savjetu održavati i unaprjeđivati dostignutu razinu zaštite prava pripadnika nacionalnih manjina kroz financijsku potporu programima kulturne autonomije udruga i ustanova koje doprinose očuvanju etničkog, kulturnog i jezičnog identiteta, a istovremeno integracijom u društvo daju doprinos kulturnom, društvenom i gospodarskom razvoju Republike Hrvatske.
https://savjet.nacionalne-manjine.info/hr/strucna-sluzba-savjeta/o-strucnoj-sluzbi-savjeta/
U Misiji stoji, treba to istaknuti, i integracija u društvo. Kad se, međutim, pogleda na što se troše dodijeljena sredstva, stječe se dojam da ih ova potpora potiče da se ne integriraju, što se najviše vidi u slučaju srpske nacionalne manjine.
Misteriozno financiranje 40 „srpskih kulturnih centara“ – ili nekih budućih „štabova“ – u Hrvatskoj
U posljednjih nekoliko mjeseci, međutim, doznaje se o izgradnji 40 (četrdeset) „srpskih kulturnih centara“ u Hrvatskoj, o čemu mainstream-mediji uglavnom ne pišu, i ništa čudno da za njihove istraživačke novinare to nije u javnom interesu. Financiranje izgradnje centara nije u izvještaju što ga je objavio Savjet za nacionalne manjine za g. 2024. Postavlja se pitanje je li to financira Vlada RH, koliko to stoji, na osnovi čega je to odobrila, kada se i je li se o tome raspravljalo u Hrvatskom saboru. Nameće se pitanje uloge tih kulturnih centara i što se krije iza toga. Nisu li to neki budući „štabovi“, o kojima bi Sigurnosno obavještajna agencija (SOA) trebala nešto znati? Ili je to kompenzacija za Plan Z4, koji je srbočetničko vodstvo tzv. SAO Krajine odbilo 1995., da bi se sad ostvario kao Plan Z40, tako da bude obuhvaćena cijela Hrvatska? Je li to balvanizacija Hrvatske na jedan drugi način? Krije li se nešto iza toga u vezi s proklamiranim “srpskim svetom”?
I nije sve to što je Pupovac postigao zahvaljujući koaliciji s HDZ-om. Poznati su njegovi performansi u Saboru te otvoreno blaćenje Hrvatske, njezinim povezivanjem s NDH. Čak je tražio da se srpskoj nacionalnoj manjini prizna antifašistički status jer da su se Srbi u Hrvatskoj prvi pobunili protiv fašizma 1941. Ako povučemo paralelu s 1991., i tada su se Srbi, po Pupovčevoj logici, pobunili protiv fašizma. Dakle, Hrvati su fašisti, a Srbi antifašisti. Koaliciju s HDZ-om Pupovac je iskoristio isto tako da je pravoslavni Božić, 7. siječnja, pretvorio u Božićni domjenak, u jedan od glavnih političkih događaja u Hrvatskoj. Domjenak, ustvari politički igrokaz, na koji Plenković, s nekoliko poslušnika iz Vlade, mora doći i ponižavati se. Ne može se reći da Plenković nije svjestan da na taj način, uz ostalo, provodi detuđmanizaciju, koju često zamagljuje pozivanjem na Tuđmana i njegove zasluge za stvaranje samostalne Hrvatske.
Sapienti sat!
Anto Periša/Hrvatsko nebo