Može li „burger“ – meso iz laboratorija – ubiti Europsku uniju?

Alessandro Ford, dopisnik lista Politico iz Rima, obradio je temu europske politike subvencioniranja uzgoja stoke i ukupne poljoprivrede, za što se već desetljećima troši dvije trećine proračuna EU-a, od čega se 80 posto troši na subvencioniranje stočarstva. Opisao je u članku koji prenosimo kako je Europska unija zapravo nastala i razvijala se poglavito na temelju subvencioniranja poljoprivrede, čime su osiguravane dovoljne i stabilne količine jeftine hrane. Pritom su se gomilali viškovi, a velik broj grla stoke emitirao je sve više za klimu štetnih metanskih plinova – protiv čega su ustale zelene i klimatske stranke i pokreti. Ford se zauzima za smanjivanje dotacija stočarima i poljoprivredi te za uvođenje na tržište mesa iz laboratorija – čemu su se već suprotstavile vlade niza država članica EU-a, u strahu od pobune poljoprivrednika i kupaca pravoga mesa, te od teških šteta za gospodarstva.

Crveno meso zapravo nije crveno. To je prva lekcija koju sam naučio u biološkom laboratoriju Sveučilišta Tor Vergata.

“Crvenilo mesa dolazi od krvi, a ovdje nema krvi”, rekao je Cesare Gargioli, izvanredni profesor biotehnologije dok smo sjedili u njegovu uredu i gledali video bijelih, prozirnih rezanaca koji se vrte s 3D pisača, izgledajući poput izbijeljenih špageta iz bakina stroj za tjesteninu. Ali ovo nije nešto što bi moja osmogodišnja nona prepoznala.

Meso počeo proizvoditi u laboratoriju prije tri godine

“Ovo je centimetar mišića i tri sloja masti,” pohvalio se 52-godišnji akademik mesom koje je počeo proizvoditi 2021. “Bio je to naš prvi prototip.” On od tada pokušava povećati njegovu vizualnu privlačnost, oblikujući ga u pljeskavicu i dodajući komade željeza i prstohvate ekstrakta cikle za boju.

Međutim, ako Gargioli želi da potrošači jedu proizvode poput njegovih, samo dodavanje ružičaste nijanse neće uspjeti. Kultivirana u Petrijevoj zdjelici iz životinjskih stanica, ta govedina izaziva toliko razdora da nema čak ni dogovoreno ime. Zagovornici to nazivaju “staničnim”, “kultiviranim” ili “ne-kill” mesom; klevetnici to preziru kao “sintetičko”, “lažno” meso ili čak kao “Frankenstein”. Doslovno govoreći, to je meso uzgojeno u laboratoriju.

Dio jelovnika klimatski prihvatljivih zamjena za životinjsko meso – grupiranih zajedno kao “alternativni proteini” – tehnološki čelnici reklamiraju tu novu hranu kao rješenje za prehranu sve većeg svjetskog stanovništva, dok potražnja za mesom nastavlja rasti unatoč mamutskom „otisku“ što ga na vodi i okolišu ostavljaju sisavci.

Međutim, s politikom poljoprivrede u posebno grozničavu stanju, laboratorijski uzgojeno meso našlo se na silnom udaru. Zaboravite GMO, ukrajinske žitarice ili pohlepne multinacionalke — ovo je jedno od najžešćih žarišta u bitkama za način na koji Europa proizvodi svoju hranu.

“Ove prakse znače prijetnju pristupima koji se temelje na primarnim farmama i metodama prave proizvodnje hrane, koji su u samom središtu europskog poljoprivrednog modela”, navodi se u noti koju su Vijeću Europske unije podnijele vlade Italije, Francuske i Austrije u siječnju, a potpisalo ga je još devet zemalja. To je hrabra tvrdnja budući da meso uzgojeno u laboratoriju još nije ni na europskom tržištu.

Zajednička poljoprivredna politika EU-a na udaru

Istina je da su alternativni proteini pogodili u sam živac europsku poljoprivredu, dovodeći u pitanje više od pola stoljeća konsenzusa glede Zajedničke poljoprivredne politike EU-a. U Bruxellesu je ona poznata pod pokratom CAP, a to je izdašan program subvencija koji godišnje daje 45 milijardi eura potpore dohotku poljoprivrednicima i, ukupno gledano, tvori trećinu proračuna Unije.

Službeno posvećen zaštiti prihoda poljoprivrednika, CAP je debeljuškasta muzna krava koja voli stoku i koja je pokrenula industrijalizaciju stočarstva u Europi i, u prošlim desetljećima, dovela do tako nevjerojatne prekomjerne proizvodnje da je stvorila jezera mlijeka i planine govedine. Vjerojatno se potpis politike EU-a nalazi u srcu tog europskog projekta, kao spomenik integracijskoj i ruralnoj stabilnosti.

Alt-proteini, poput mesa i pića biljnog podrijetla, već smanjuju djeliće te strukture, jer postupno smanjuju prodaju životinjskog mesa i mliječnih proizvoda. Neka laboratorijski uzgojeno meso dobije još jedan komad, upozoravaju veliki sindikati farmera, a ono bi ZPP moglo dovesti do prekretnice. Ili bi Europska unija morala podebljati svoj proračun (politički neizvedivo) ili gledati kako farme stoke prestaju biti financijski održive, čime se u samom korijenu preoblikuje europska ruralna unutrašnjost (politički nepopularno).

Razbijte ZPP, glasi njihov argument, i možda ćete jednostavno razbiti EU.

Europska muzna krava

Priča o podrijetlu CAP-a počinje sa Siccom Mansholtom. Nizozemski poljoprivrednik, Mansholt pridružio se otporu tijekom Drugog svjetskog rata, upravljajući distribucijom hrane za podzemne operativce. Do kraja rata milijuni su gladovali, a europska poljoprivreda bila je u rasulu. Mansholt je žurno imenovan ministrom poljoprivrede i rekao je da je Nizozemskoj ostalo hrane za jedan tjedan. Spretnim planiranjem i kontrolom cijena one izbjegao za svoju zemlju katastrofu. Desetljeće poslije toga, Mansholt će te lekcije odnijeti u Bruxelles, gdje je postao prvi povjerenik za poljoprivredu novostvorene Europske zajednice; ZPP je uveo g. 1962. Program je odredio fiksne cijene za poljoprivredne proizvode, udario carine na uvoz i zajamčio državnu intervenciju u klimavo tržište.

Bio je to prijeloman trenutak, tada je napumpan proračun Europske komisije – ZPP je tada tvorio tri četvrtine ukupne potrošnje – i njime je dokazano da novonastalo političko uređenje može nadvladati nacionalne interese. Zaboravite ugljen i čelik, rekao je Jeroen Candel, izvanredni profesor prehrambene i poljoprivredne politike na Sveučilištu Wageningen: “Europski projekt započeo je s poljoprivredom.”

Prijetnja gladi Nizozemskoj pri kraju Drugoga svjestskog rata i dovoljne količine hrane

Danas se EU sjeća Mansholta kao zagovornika sigurnosti hrane. “Nakon što je svjedočio užasima nizozemske gladi na kraju Drugog svjetskog rata, Mansholt je bio uvjeren da Europa treba postati samodostatna i zajamčiti stabilnu opskrbu pristupačnom hranom za sve”, navodi se na mrežnoj stranici Komisije. Pa ipak, po mišljenju mnogih koji proučavaju politiku europske poljoprivrede, njegova je ostavština kompliciranija. “Postoji taj mit o CAP-u koji je uspostavljen radi sigurnosti hrane”, rekao je Candel. “Radilo se zapravo o siromaštvu poljoprivrednika [i] o stvaranju novih izvoznih šansi za EU.”

Oba je ta cilja dobro postigla stoka, koja ima više i stabilnije cijene od jeftinih, hlapljivih žitarica. “Poticanje stočnog fonda kao takva nikada nije bio izričit cilj”, rekao je Candel, ali je sav novac završio tamo kamo je otišao. “Taj sustav bio je vrlo uspješan. Europa je brzo postala samodostatna, produktivnost je dobila velik poticaj, prihodi poljoprivrednika su se stabilizirali”, dodao je.

Prekomjerna proizvodnja, razbacivanje agrokemikalijama, opadanje bioraznolikosti, erozija tla…

Do 1980-ih, međutim, sustav je iznjedrio nove probleme: prekomjernu proizvodnju, razbacivanje agrokemikalijama, opadanje bioraznolikosti, eroziju tla. Prva reforma ZPP-a g. 1984. pogodila je poljoprivrednike ograničenjima proizvodnje; sljedeće su reforme ukinuli fiksne cijene, nametnule ekološke obveze i proširile potporu za manja gospodarstva. No nitko se nije usudio dirati stoku.

Stočarski sektor gunđao je i prilagođavao se, ali je termometar nastavio rasti. Do 2006. stoka je bila odgovorna za 18 posto globalnih emisija stakleničkih plinova, više nego sav prijevoz zajedno, po podatcima Ujedinjenih naroda. Usprkos tome, više od 80 posto subvencija ZPP-a podupiralo je stočarstvo, koje je sadržavalo samo 65 posto europskih proteina i 35 posto kalorija.

Ilustracija: Heinrich-Böll-Stiftung European Union​

Politico/Hrvatsko nebo