Kakvo je, zapravo, stanje u Kini, koliko je perspektivna, i kako stoji vlast?

Kina je u nezapamćenoj gospodarskoj krizi i pod sve većim je pritiskom trgovinskog rata sa SAD-om. Sada Komunistička partija raspravlja o tomu gdje bi bio izlaz. Skupina stanovništva koja se prije smatrala „građanima drugog reda“ sada dolazi u fokus – piše na početku svoga prikaza njemački dnevnik „Die Welt“ od 17. srpnja, u članku Philippa Mattheisa pod naslovom Slaba točka najmoćnijeg vladara na svijetu.

Ne postoji nitko tko bolje zna razbacivati se praznim riječima od Komunističke partije Kine. To ponovo dokazuje i na aktualnom Trećem plenumu. Završni dokument s plenuma nosi naziv „Odluka o daljnjem sveobuhvatnom produbljivanju reforme i napredovanju kineske modernizacije”. O sadržaju odluke 205 članova s pravom glasa i 171 zamjenik Središnjeg odbora raspravljat će od 15. do 18. srpnja u Pekingu. Riječ je o ekonomskom smjeru zemlje za sljedećih pet godina. Svi planovi skrojeni su po Xi Jinpingu. I moraju biti, jer ekonomski problemi sve više ugrožavaju legitimitet kineskog predsjednika. Proteklih pet godina zemlja je ekonomski bila najslabija od početka reformske politike 1978. A to nije samo zbog rigorozne politike lockdowna tijekom pandemije koronavirusa, koja je dovela do zatvaranja brojnih restorana i drugih malih poduzeća u uslužnom sektoru. Uz to, još uvijek tinja kriza s nekretninama.

Nakon što je vodstvo u Pekingu novim propisima u ljeto 2021. stalo na kraju zaduživanju nekretninskih grupa, ta nekoć rastuća industrija, koja neizravno tvori oko trećine gospodarske proizvodnje, doživjela je kolaps. Evergrande, nekoć druga najveća građevinska tvrtka u zemlji, de facto je bankrotirala. Nedavno se dogodio zlokobni slom banaka, koji još nije u cijelosti razjašnjen. Sigurno je da je u prvoj polovini godine preuzeto ili ugašeno četiri puta više banaka nego prethodne godine.

Osim toga, neizravno pozicioniranje Kine na stranu Rusije u sukobu u Ukrajini ugrozilo je ekonomske odnose sa Zapadom. Narodna Republika uvelike je profitirala od globalizacije u proteklih 20 godina. Brojne zapadne tvrtke otvarale su pogone u Kini – prvo privučene niskim plaćama, a poslije golemim tržištem od 1,3 milijarde potencijalnih potrošača. Ali ta su vremena prošla najkasnije od trgovinskog rata, koji je tadašnji američki predsjednik Donald Trump započeo 2018. Tada je odlučeno da se globalni opskrbni lanci moraju razdvojiti i da se moraju pronaći alternative Narodnoj Republici. Njemačka savezna vlada u svojoj strategiji za Kinu to naziva smanjenjem rizika („de-risking“). Američki predsjednik Joe Biden također pokušava svojim embargom na čipove prikočiti razvoj kineskih tehnoloških kompanija. Zapadne carine također imaju za cilj ograničiti izvoz kineskih električnih vozila – jedine industrije koja je u stvarnom rastu posljednjih godina.

Sve to itekako pogađa Xi Jinpinga i njegov tim jer raste nezaposlenost među mladima. Prije jedne  godine 20 posto mlađih od 25 godina bilo je nezaposleno. Tada je kineska vlada odlučila o tome šutjeti i prestala objavljivati brojke. Šest mjeseci poslije toga, Državni ured za statistiku vratio se s novim brojkama – metoda izračuna tada je bila prilagođena tako da nije više sve nije izgledalo tako dramatično.

Ali to ne može zamagliti činjenice. Visoka nezaposlenost i inflacija natjerale su stotine tisuća studenata na ulice već g.1989. Prosvjedi su na kraju završili masakrom na Trgu Tiananmen – događajem koji je KPK izbrisala iz službene kineske povijesti.

Strah od „narodnog bijesa“

Općenito, Xi Jinping sjedi čvršće u sedlu nego gotovo bilo koji drugi kineski predsjednik prije njega. Posljednjih godina dosljedno je neutralizirao protivnike „antikorupcijskom kampanjom“ i učvrstio još veću moć na ključnim položajima u vojsci i gospodarstvu. Iz Xijeve perspektive, „narodni bijes“ ostaje varijabla koju ne treba podcijeniti. Koliko se vlada boji javnih prosvjeda moglo se vidjeti krajem 2022. kada su mladi Kinezi nakon dvije godine izašli na ulice protiv politike karantene, Xi je promijenio smjer u roku od nekoliko dana i ukinuo je sva koronska ograničenja. Malo čega se Xi i njegovi kadrovi boje više od ponavljanja događaja iz 1989.

Jedno od rješenja bilo bi da se napokon – kako traže mnogi stručnjaci – poveća domaća potrošnja. Kinezi su imali golemu korist od uspona proteklih desetljeća. Relativno gledano, više je bogatstva završilo kod velikih državnih tvrtki nego kod građana. A taj je procvat omogućio upravo najniži sloj kineskog društva.

Posljednjih je godina 300 milijuna radnika migranata gurnuto iz fokusa izvještavanja. U gradovima poput Šangaja ima ih oko deset milijuna, čime tvore gotovo polovinu stanovništva. Iza brojki se kriju brojne tragedije: njihova djeca ne smiju pohađati gradske škole, zbog čega uglavnom ostaju kod baka i djedova na selu. Milijuni kineske djece svoje roditelje vide samo jednom ili dva puta godišnje, za vrijeme državnih praznika.

„Građani drugog reda”

Radnici migranti imaju ograničen pristup gradskom zdravstvenom i mirovinskom sustavu. Radnici migranti smatraju se „građanima drugog reda” osim ako se vrate u svoj rodni kraj. Za to je kriv sustav Hukou – građani su prijavljeni u okrugu u kojem su rođeni i to je teško promijeniti poslije u životu.

S druge strane, u vrijeme masovne urbanizacije, taj je sustav spriječio divlji rast gradova i na taj način spriječio nastanak slamova. Zato već godinama postoje veliki otpori promjeni tog sustava. Labavljenjem tog sustava milijuni radnika migranata imali bi veću sigurnost, a samim time i više novca koji bi mogao teći u potrošnju.

Inače, razlog zašto Treći plenum izaziva toliku pozornost leži u njegovoj povijesti. U prosincu 1978., samo dvije godine nakon smrti Mao Ce-tunga, ovdje su donesene najdalekosežnije reforme u povijesti Narodne Republike. U to vrijeme, pod vodstvom Deng Xiaopinga, pokrenuto je otvaranje Kine i reforme tržišnog gospodarstva, što je bilo temelj kineskog uspona bez presedana. Danas se definitivno ne očekuju reforme takvih razmjera. Ali možda bi kineski građani sada mogli imati više koristi od ekonomske moći zemlje. Već postoje prvi znakovi: „Kineski dohodak po glavi stanovnika porastao je za 5,4 posto u prvoj polovini 2024., prvi put brže od gospodarske proizvodnje“, izvijestila je ovaj tjedan državna novinska agencija Xinhua – ako se može vjerovati službenim brojkama. Takav razvoj događaja definitivno ide na ruku vladaru Xiju.

Die Welt/Hrvatsko nebo