Ravnateljevi temeljci u izgradnji stožera jezične politike (juha po juha do načelnika glavnoga stožera)

…..Njegova želja da kao šef Glavnoga stožera jezične politike zapovijeda svim čimbenicima jezične politike, da im bude nadređenim, prije svega jezikoslovnim zapovjedništvima, postrojbama i ustanovama, čini mi se stožernim temeljcem ove moderne jezikove juhe.

Tko bi rekao da je šest godina prije donošenja jezičnoga zakona, dakle, godine 2018. vizionarski pronađen i lociran „stožer hrvatske jezične politike“!? Tomu otkriću malotko se nadao, osim onih načelnika koji su znali kad, gdje i zašto su posijali sjeme i uredno ga zalijevali i gledali kako od zrna gorušice prerasta u stožer. Dobro, znali su i neki drugi, štoviše i upozoravali dok su upozorbe još imale nekakva smisla. Danas više nemaju…
Postoje različite vrste stožera. Sjećamo se vojnoga stožera koji je planirao akcije i operacije oslobađanja hrvatskih okupiranih krajeva od agresora: Srbije, Crne Gore, Jugoslavenske narodne armije i pobunjenih Srba. Taj je stožer bio u funkciji predsjednika i vrhovnoga zapovjednika i odlično je odradio svoju plemenitu zadaću. I otad do danas više nitko ne spominje „štab“ – naziv ispao iz torbe jezičnoga unitarizma. Štab bi sigurno ostao u javnoj uporabi da Glavni stožer Hrvatske vojske nije oslobodio Hrvatsku. U novije doba bili smo upoznati i sa štabom, oprostite na lapsusu, „stožerom civilne zaštite“, koji nas je prijateljski vidljivo branio od nevidljivoga neprijatelja.

Stožerima (srp. štabovima) zapovijeda (srp. komanduje) načelnik

Zajedničko svim vrstama stožera, i vojnim i civilnim, jest taj da pomaže u radu zapovjedniku. Stožer osigurava bitne informacije. Predlaže rješenja. Na temelju rada stožera zapovjednik donosi odluke i „na bojištu“ (vojnom ili civilnom) provodi ih u djelo. Prvi čovjek stožera je načelnik stožera. Ima sve u svojim rukama osim zapovjednih ovlasti. Slijedom toga postoji i glavni stožer. On je ustrojen na najvišoj razini. Pravi glavni stožeri rade u tišini i po sektorima – za strategiju, za taktiku, za topništvo (vojno i civilno), za logistiku, za peglanje po glavi stanovnika (per capita)… Na čelu glavnoga stožera je opet načelnik glavnoga stožera. Nije tajna da mnogi desetnici imaju ambiciju bez pokrića postati načelnikom, ili barem ući u stožer, ali da netko osnuje svoj privatni stožer nije palo na pamet nikomu, ni onima koji su se dokazali na svom području rada, ni onima koji su, recimo, sudjelovali u osloboditeljskom ratu. I tako dalje.
Zna se, također, da se suvremeni stožeri sastoje od tri čimbenika. Osobni stožer, kaže Enciklopedija, radi pod izravnim nadzorom zapovjednika i obično se sastoji od pobočnika, prvoga dočasnika, kapelana, časnika za odnose s javnošću, pravnika i sanitetskoga časnika. Osim njega, pri Glavnom postoji i koordinativni stožer. On je najvažniji i najveći. On upravlja informacijama, priprema i daje prijedloge, usklađuje rad, sinkronizira operacije i održava kontinuitet djelovanja. Ima više odjela – kadrovski, obavještajni, operativni, logistički, za civilno-vojne operacije, za međunarodne odnose, za dugoročno planiranje…. Treći je čimbenik posebni stožer – on pomaže zapovjedniku i drugim članovima stožera u funkcionalnim područjima (u vojnoj struci riječ je o potporama od inženjerijske do zrakoplovne).
Na nižim razinama načelnike se imenuje, često puta samo uz formalne natječaje. Na višim razinama načelnikom se postaje političkom odlukom. Kod nas, pak, i mjesto portira ovisi o političkoj odluci, kamo li ne ravnatelji, upravitelji, stečajni upravitelji, članovi uprava, predsjednici uprave i tako dalje po dubini i širini države i nacije.

Juhe od jezikoslovlja do državnosti
Prebirući ovih dana po osobnoj pismohrani zaostaloj još iz doba kad sam se ozbiljnije bavio novinskim pisanjem, naletjeh, dakle, na „stožer hrvatske jezične politike“. Odakle sad on, ta, sigurno mi ne bi promakla odluka o njegovu imenovanju?! Evo odakle: (https://www.tportal.hr/kultura/clanak/institut-za-hrvatski-jezik-i-jezikoslovlje-obiljezio-70-obljetnicu-osnutka-20181221; https://narod.hr/kultura/institut-za-hrvatski-jezik-i-jezikoslovlje-obiljezio-70-obljetnicu-osnutka).

Dva portala izvještavajući o obilježavanju 70. obljetnice osnutka IHJJ-a, prenose: „Institut je od osnutka do danas bio stožer hrvatske jezične politike jer gotovo da nema nekoga od temeljaca modernoga hrvatskoga jezikoslovlja koji u idejnom, ali i u izvedbenom smislu nisu nastali upravo u Institutu ili uz suradnju znanstvenika Instituta, kazao je ravnatelj Instituta Željko Jozić“.
Lupam se po glavi zato što u to doba (2018.) nisam primijetio ovu povijesnu rečenicu i posvetio kolumnistički nerv „stožeru hrvatske jezične politike“ i „temeljcima modernoga hrvatskoga jezikoslovlja“. Propust je toliko golem, da ga ispravljam čim sam ga vidio danas u godini kad ćemo obilježiti 76. obljetnicu Instituta, stožera i temeljca. Krenimo od „temeljaca“…
Ne znam je li se dr. Jozić, ravnatelj Instituta, odnosno načelnik stožera hrvatske jezične politike, šalio i vukao za nos hrvatsku javnost ili… Naime, kaj. Temeljac (ili bujon) je slana voda u kojoj se kratko kuhalo meso, riba ili povrće. Temeljac služi za pripravu drugih jela, recimo, riblji temeljac koristim za rižoto od morskih plodova, i tako dalje. Temeljac je pojam koji se u idejnom izvedbenom smislu koristi u modernom hrvatskom, europskom i globalnom kulinarstvu. Što bi dakle bio temeljac, odnosno juha modernoga hrvatskoga jezikoslovlja? Toplo predjelo hrvatskoga jezikoslovlja? No, istina, jušnati temeljci zalutali su i na naslovnice ozbiljnih knjiga (vidi Vladimir Šeks, Temeljci hrvatske državnosti, Golden marketing – Tehnička knjiga, Zagreb, 2005.). Knjiga je odlična, sjećam se i dobre atmosfere na zagrebačkom predstavljanju, ali naslov je hladna juha na vatrenom području neželjene hrvatske državnosti, kao da ga je smislio kakav pomoćni kuhar pri „štabu“ jezične politike, da ne velim načelnik stožera iste politike.

Stožer jezične politike hoće nadzirati i mijenjati…
Što je stožer već sam naveo. No, što je to „jezična politika“? Institutov projekt Struna spada po mišljenju načelnika u temeljce za koje smo utvrdili da su juha. Struna piše da jezična politika znači „djelatnosti kojima institucije nastoje nadzirati i mijenjati jezičnu praksu ili ideologiju ( http://struna.ihjj.hr/naziv/jezicna-politika/24764/#naziv ). Struna navodi englesko vrelo definicije. Skloniji sam hrvatskomu. Njega je akademik Marko Samardžija objavio u knjizi Hrvatski jezik, pravopis i jezična politika u NDH (Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 2008.) i glasi: „Jezična je politika skup postupaka pomoću kojih institucije, grupe ili pojedinci u jednom društvu neposredno utječu na jezik, uporabu jezika i jezičnu situaciju u jednom segmentu društva, cijelome društvu ili u više sinkronih društava“.
E, sad, naime, kaj. Ako je Institut zapravo stožer jezične politike iz engleskoga vrela, onda se postavlja pitanje, koga ili što u Hrvatskoj stožer namjerava nadzirati (ili već možda nadzire, ili tek pokušava nadzirati, tko zna) i što će još mijenjati u jezičnoj praksi, osim rušenja prijašnjih pravopisa na Goldstein-Jovanovićev zahtjev, ili ideologiji? Na koji pak način (daljnjim rušenjima?) će ostvarivati nadzor, mijenjati jezičnu praksu ili neku ideologiju? Je li to posao Instituta? Nije i ne može biti. Moguće poslije 2018. više nije stožer jezične politike i ne sudjeluje u kuhanju temeljaca, ali nas načelnik o tomu nije obavijestio.
Prema Zakonu o hrvatskom jeziku (čl. 19.) Hrvatska vlada mora pripremiti u roku dvije godine Nacionalni plan jezične politike – dakle, zakonodavac i vlada, uz malu pomoć Matice i njezina predsjednika, „stožer“ su jezične politike. Zar će buduće Vijeće za hrvatski jezik biti samo simbolično smješteno u Ministarstvu kulture, a (samoproglašeni) stožer jezične politike i dalje će ostati u institutskim prostorijama, odakle će nadzirati i mijenjati hrvatsku jezičnu praksu te provoditi ili mijenjati ideologiju? Možda u pričuvi čuči neka demokratski neverificirana, primjerice, zapadnobalkanska ideologija?

Stožerni temeljac moderne jezikove juhe

Svakom stožeru, vojnom ili civilnom, a Institut je civilni stožer jezične politike zaslužan za temeljce modernoga jezikoslovlja, podčinjene su sve ostale ustanove. Onako kako je (višem stožeru) Ministarstvu obrazovanja i znanosti podčinjen Institut. Kad bi Institut bio stožerom hrvatske jezične politike, morao bi imati načelnika. Onaj pak tko u tako svečanoj prigodi kao što je 70. obljetnica utemeljenja tvrdi, a ravnatelj tvrdi, da je Institut stožer, podrazumijeva da sebe doživljava načelnikom stožera. Bilo bi, međutim, dobro saznati u kojoj sobi Instituta je smješten stožer, a u kojoj njegov načelnik. Da svaki stožer ima načelnika zna svaki ročnik, a o ratnim veteranima da i ne govorimo. Dr. Jozić nije načelnik, nije ročnik, a niti ratni veteran. I ne radi u stožeru jezične politike, eventualno, možda u kakvom parastožeru, ali ni to nije razvidnim. Istina, njega je u ravnatelja promovirao samoproglašeni stožer na čelu sa sekretarom Ž. Jovanovićem i zapovjednikom mu S. Goldsteinom. Mislio sam tada da je tim činom Institut dobio sekretara. Prevario sam se! Sekretar (ni)je načelnik.
Ukratko, stožeru i načelniku stožera osobno, u narečenoj projekciji podčinjeni bi bili: Razred za filološke znanosti HAZU, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Odbor za normu hrvatskoga standardnoga jezika, buduće Vijeće za hrvatski jezik… pa sve do nastavnika i profesora hrvatskoga jezika. Moguće i svi učenici i studenti hrvatskoga jezika, a o lektorima iz Zakona da i ne govorimo. Čime je Institut zavrijedio stožerno mjesto hrvatske jezične politike i temeljce modernoga jezikoslovlja? Načelnik misli da institutska jezična politika počinje i završava izdavanjem institutskih znanstvenih knjiga i priručnika. Međutim i drugi objavljuju znanstvene knjige i priručnike.

Funkcija načelnika Glavnoga stožera hrvatske jezične politike ne postoji. Čak ni na institutima koji se bave znanošću, ako se bave. To su znali svi dosadašnji ravnatelji Instituta, ali nijedan nije dobio od nadređenog stožera četiri mandata. Bit će da su zapovjednici od Jovanovića do Fuchsa i od Milanovića do Plenkovića zadovoljni juhom i stožeriranjem stožernika. U tom pogledu očekujem da mu zapovjednici Centralnog komiteta, opet se ispričavam, strančarski stožeri podignu u dvorištu Instituta (svaka aluzija na spomen ploču u dvorištu Matice je namjerna!) spomen ploču kao zaslužniku (u znak priznanja i zahvalnosti), koji je procesom pretvorbe i privatizacije državnu znanstvenu ustanovu zajedno s njezinim Statutom pretvorio u stožer jezične politike te pridonio hrvatskom (jezičnom?) kulinarstvu na području temeljaca. Njegova želja da kao šef Glavnoga stožera jezične politike zapovijeda svim čimbenicima jezične politike, da im bude nadređenim, prije svega jezikoslovnim zapovjedništvima, postrojbama i ustanovama, čini mi se stožernim temeljcem ove moderne jezikove juhe.

Pjesnički dodatak osnovnom temeljcu
Na kraju, moguće je da se sekretar, ravnatelj, načelnik i temeljac, poslužio pjesničkim figurama i u napadu nadahnuća došao do konstrukcija o „stožeru hrvatske jezične politike“ i o „temeljcima modernoga hrvatskoga jezikoslovlja“. Međutim, on nije ni pjesnik! Da jest, već bi odavno bio članom Društva hrvatskih književnika, štoviše, vjerojatno bi umjesto u književna djela više energije utrošio na to kako da postane i ostane što duže načelnikom DHK ili onoga drugoga društva, što mi se čini izglednijim. A onda bi u društvu napravio svoj privatni stožer, kako bi služio zapovjedniku, ma gdje bio. Nisu, dakle, posrijedi ni pjesničke figure. Sve upućuje na zaostali društvenopolitički rad i društvenopolitičke radnike. Utoliko je stvar dramatičnija i na osobnom i, osobito, na društvenom planu ne samo jezične politike i modernoga jezikoslovlja, već i puno šire.
U svakom slučaju zanimljivo je, istodobno i paradoksalno i tragično – s obzirom na to da se kuća, pa tako i jezična politika gradi od čvrstih temelja a ne od topla temeljca – da u Hrvatskoj nemamo još ni Vijeće za hrvatski jezik (temelj), a imamo krov, to jest krovni stožer jezične politike.

Nenad Piskač/Hrvatsko nebo