Nataša Božinović: Muzeji deluzije

Muzej novca HNB-a, predstavila nam je gđa Sandra Švaljek. Zamjenica guvernera Borisa Vujčića. Ako se ne sjećate, to je ona koja je zanijekala Bandića i više od tri puta. Odnosno, nije se stigla pokajati. Daleko od toga da je pokojni Bandić bio svetac, ali je bio zasigurno Sandrin karijerni mecena. Kao Milanović gđi Orešković. I Dalija je zanijekala Zokija, ali se stigla pokajati. U toj vezi, kako su oboje još živi i živahni, mecena i pulenica,  stigne Dalija ponovno zanijekati i ponovno se pokajati. Čas narikati, čas odrikati… Kako joj odgovara uhljebljenju.

I takav ti karakter poslije docira, pametuje, obrazuje…. Ni manje ni više, u hrvatskom Saboru. A blage veze s Hrvatskom nema. Kao ni Sandra s hrvatskim povijesnim novcem. Ali zato ima veze s novcem. Ne bi rekli po izgledu, ali ona vrlo spretno slijedi put novca. Ruta: Bandić – HNB. Najsimpatičnija mi bješe kada je novinare vodila kroz virtualno-digitalno-interaktivno-modernističko čudo od muzeja te predstavila PARTIZANSKU kunu. Svi će putnici namjernici sada znati taj podatak da se samozvana antifašistička vojska drznula i lovom zanijekati hrvatsku državu.

Nije to bila neka lova niti  neki numizmatičko vrijedan biser koji bi trebalo posebno istaknuti. Radilo se o obveznicama koje je izdavao ZAVNOH. Sandri i većini naših demagoga „historičara“ ima ponajviše  emotivnu vrijednost. Pravno gledano, emotivna privrženost predmetu objektivno bezvrijednom,  na sudu, ako se dokaže, ima vrijednost. A nama Hvatima, u svim  bojama i u svim medijima, dokazala  se emotivna privrženost spram svih partizansko jugoslavenskih stvari, predmeta, ideja, bezideja… Sve navedeno, objektivno bezvrijedno, ne smije se baciti u smeće jer nekome tupsonu ima dokazanu vrijednost. Mora se njegovati. Ne smije se dodirivati, pipkati, čeprkati.

Ne smiješ ništa ni u slučaju da dokažeš da njegovanje takvih emocija izaziva mržnju spram Hrvatske i hrvatskoga naroda. Moraš naći nešto drugo. Primjerice, glede novca, o čemu je ovdje riječ, više-manje, pokušalo ih se isprva, lijepo, ljudski obrazovati. Rečeno im je da je prvo monarhistička Jugoslavija, točnije Srbija pokrala Hrvate 1918. s promjenom krune u monarhistički dinar, 4 naprama 1, a potom 1945. da biste kupili 7 partizanskih dinara, trebali ste izdvojiti 1000  kuna. Koja je to bila krađa. I ništa im nije značilo. Da ne govorim koliko se  govorilo o stradanjima na Križnome putu, a što je vidjeli smo, još više povećalo mržnju spram hrvatstva i dovelo do toga da je samo obilježavanje, prošlo Križni put upravo zahvaljujući lobiju koji uspješno već desetljećima u slobodnoj Hrvatskoj, njeguje emociju spram objektivno bezvrijednoga, ali vrlo štetnoga, apsurdno zaštićenoga;  jugoslavenstva. Onda kad ništa nije pomoglo, išlo ih se educirati koliko su  globalno društveno nametnute ugroženosti bile istinski ugrožene u predmetu obožavanja; Jugoslaviji.

Trubilo se više puta da su pripadnici LGBT skupine u  to doba bili zatvarani, zlostavljani, ubijani. Nije ni to pomoglo. Pače se izrodila nova skupina koja na Paradi ponosa, ponosno nosi SFRJ zastavu. Onu istu pod kojom su Vukovar i cijela Hrvatska bili zasuti granatama. Nastao je binarni hibrid u narodu nazvan: Gej Slaveni.  I ne smiješ ga dodirivati, pipati, nit’ čeprkati. I utkiva se u memoriju kao što nam je Švaljek utkala partizansku obveznicu kao najvrjedniji  dio cjelokupne povijesti hrvatskoga novca. Prilikom predstavljanja muzeja hrvatskim medijima, ovakvima kakvi nam i jesu mediji, možda je gđa Švaljek samo konformistički postupila.

Ne znam može li se posjetitelj muzeja susresti s NDH kunom jer nas mediji nisu o tome izvijestili. Ali ako ne, onda je to zaista skandalozno. Posebno što nam je poznato da je NDH kuna bila uvrštena u jugoslavenske  kataloge novca bez problema. Jer je imala vrijednost koju ni velikosrbi nisu mogli zaobići. Zašto je gđa Švaljek na svojoj ruti; put novca, spretno zaobišla NDH kunu, možemo samo pretpostaviti. Iz doba NDH, mediji nam, a možda i sam muzej novca, sugeriraju: treba pamtiti samo loše stvari. Suradnja s Hitlerom, prodaja dijelova Hrvatske Italiji, Jasenovac…

Sve onako kako jugoslavenski historičari  tumače. A oni cijelu NDH tumače kako je i velikosrbi tumače.   Tako da posredno i neposredno naši blesavi Jugoslaveni uvijek prinose da se hrvatsku naciju, pa i njih s nama, predstavlja kao inferiornu. Od takvih, „genocidnih“ i  „krvožednih“, mladi i blesavi trebaju bježati glavom bez obzira. Zaboraviti svoju nacionalnu pripadnost te se podati svim drugim pripadnostima. Stvarnima i izmišljenima. Preskakanje NDH kune, samo je jedan od kotačića kojima se vrti čitavi mehanizam obezvrjeđivanja i kao takav pomaže novo pristiglom zahtjevu da se Jasenovac proglasi genocidom. Općenito, bar ono što sam vidjela u predstavci muzeja, visoko tehnološko, interaktivno čudo od muzeja,  osim naše lokalne demagogije gdje je jugoslavenstvo uvijek ubermensch kategorija, pa je tako i partizanska kuna numizmatički vrjednija od NDH kune, ide i ona globalna woke ideologija, gdje je sebeljublje uvijek iznad svih vrijednosti zajednice. Tako je jedna od atrakcija muzeja nezaobilazni selfie. Svoj lik možete utisnuti u novčanicu.

Prije su na novcima bili vladari. Sada smo deluzivno sami sebi vladari. A zapravo postajemo robovi globalne ideologije. Previše pretendenata, careva,kraljeva, prinčeva, carica, kraljica, princeza. A samo je jedna zemlja.  Pored toga, Hrvatska ode u tri p.m. Bombardiraju je s jedne strane velikosrbi, a s druge, globalni demagozi. Nije dovoljno ni to, nego se još ujedine u binarni hibrid Gej Slaveni.

Muzej, veli Vujčić nije klasični muzej europskih banaka pa da ti sad „kopaš“ pogledom tamo neke novčiće. Mi smo napredniji od cijele zapadne Europe! Taj je napredak sličan onome Anđe vlajine, partizanke iz Maloga mista ili onih malograđana koji su se hvalili skupim namještajem, pa su vas umjesto na novi kauč, posjeli da se neudobno vrpoljite na njegovu ambalažnom najlonu. A da pri tom niste osjetili pravu vrijednost kauča. Svi ti novci u novom HNB muzeju, vrte nam se virtualno. Na zaslonima. Ne možeš osjetiti miris, znoj, krv novca. Možeš samo pjevati borbene. Ne onu EKV koju je Zoki popularizirao: „Ovo je zemlja za sve naše ljude“, nego onu drugu: „Uvek sam želeo da osetim dodir. Novac u rukama. Lepljiv od znoja i masan od krvi, novac u rukama!“. Neee. Nema više dodira, pipkanja, čeprkanja… Mirisi starine, strasti, zlato i tamjan…fuj. Sve je čisto, bez bakterija, virtualno, digitalno, interaktivno???!!!

Muzeji se sve više kače na odgojno obrazovni trend prisile sa zabavom u procesu edukacije. To dovodi do toga da nema edukacije. Ostaje samo zabava. A prisilno održavati konstantu zabave dovodi do dosade… nemara, zasićenja, depresije.. i konačnoga ništavila. Imamo već muzej iluzija. Malo pomalo format se uvlači i u ostale muzeje. Stvara se još jedan binarni hibrid. Hibrid klasičnih muzeja i muzeja iluzije. Muzeji deluzije!

Hrvatski tjednik/Hratsko nebo