„Naš srpski prijatelj Vučić – glavni veličatelj genocida“: analiza Leona Hartwella za New Eastern Europe

Vrijeme:14 min, 43 sec

 

Uoči glasovanja u Ujedinjenim narodima (UN) o Rezoluciji kojom se 11. srpnja proglašava “Međunarodnim danom sjećanja i sjećanja na genocid u Srebrenici 1995.”, 54-godišnji predsjednik Srbije Aleksandar Vučić zauzeo je središnje mjesto kao primarni protivnik inicijative.  “Iako ga neki karakteriziraju kao glavnog poricatelja genocida u Srbiji, stvarnost je podmuklija”, ističe dr. Leon Hartwell, suradnik European Leadership Network (ELN) u Londonu, viši suradnik LSE IDEAS, London School of ekonomics (LSE) i suradnik Centra za analizu europske politike (CEPA) u Washingtonu u opsežnoj analizi za neweasterneurope.eu. Prenosimo u nastavku u cijelosti njegov tekst u prijevodu na hrvatski. 

“Vučić ne samo da negira genocid u Srebrenici, već je često veličao balkanske zločine i ideologije aparthejda 1990-ih.

Nakon usvajanja Rezolucije u UN-u, autoritarni predsjednik Srbije izveo je teatralnu predstavu, plačući u srpsku zastavu prije nego što je dramatično podigao ruku i pozdravio s tri prsta – snažan simbol srpskog nacionalizma i nadmoći.

U kontekstu balkanskih ratova i genocida u Srebrenici, ova gesta je jezivo slična nacističkom dužnosniku koji izvodi pozdrav Zig Heil.

Zašto se Vučić tako žestoko usprotivio Rezoluciji UN-a?

Osim očigledne uvrede žrtvama genocida u Srebrenici, zašto su važni njegovi postupci? I zašto bi zapadne vlade trebale obratiti pozornost?

Prigovori Srba na Rezoluciju UN-a

Srbija i Republika Srpska – jedan od dva entiteta koji čine Bosnu i Hercegovinu – uz potporu Rusije usprotivile su se Rezoluciji UN-a navodeći nekoliko lažnih premisa:

Prvo, citirali su lažno izvješće koje je financirala Republika Srpska, u kojem se tvrdi da zločini u Srebrenici nisu genocid.

Čak je i patrijarh Srpske pravoslavne crkve zalio ovaj narativ UN-a svetom vodicom, objavivši na dan Rezolucije izjavu u kojoj je pozvao “vjerni narod na molitvu, poniznost, međusobnu solidarnost i postojanost u činjenju dobra, unatoč potpuno lažne i nepravedne optužbe kojima su izloženi u naciji Ujedinjenih naroda”.

SPC je jedna od institucija u srpskom društvu kojoj se najviše vjeruje, pa patrijarhove riječi imaju značajnu težinu.

Ostaje činjenica da su Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (ICTI), Međunarodni sud pravde (ICJ) i sudovi u Bosni, Srbiji i Hrvatskoj proglasili najmanje 54 osobe krivima za genocid, zločine protiv čovječnosti i druge zločine protiv Bošnjaci u Srebrenici.

Štoviše, može se uvjerljivo tvrditi da je ono što se dogodilo u Srebrenici dio šireg genocida usmjerenog posebno na Bošnjake koji su počinili bosanski Srbi uz podršku krnjeg dijela Jugoslavije, koju su u to vrijeme činile samo Srbija i Crna Gora.

Drugo, Srbi su se usprotivili Rezoluciji s obrazloženjem da su njome navodno svi Srbi prikazani kao počinitelji i nametnuta kolektivna krivnja.

Rusija je čak Rezoluciju UN-a označila kao “pokušaj Zapada da eliminira Srbe”, svrstavajući se uz Vučićev i Dodikov stav protiv priznavanja povijesnih istina.

Dva dana prije glasanja u UN-u, na Kuli Beograd osvanuo je digitalni natpis: Nismo genocidan narod. Sječamo se. Ponosna Srbija i Srpska”. Ova poruka koincidirala je s drugim kampanjama koje su slične poruke širile od Beograda do Srebrenice.

Nasuprot tome, Rezolucija ne spominje “Srbe” ili “Srbe” kao počinitelje. Umjesto toga, fokusira se na žrtve – Bošnjake – i potiče države članice da okončaju nekažnjivost, promoviraju pomirenje i povjerenje, te educiraju o genocidu u Srebrenici.

U Bosni i Hercegovini i dalje postoji široko rasprostranjeno negiranje genocida unatoč zabrani koju je uveo bivši visoki predstavnik Valentin Incko. Udžbenici iz kojih uče djeca bosanskih Srba puni su povijesnog revizionizma, zamagljujući rasprave o genocidu u Srebrenici.

Nastavni plan i program bosanskih Srba tretira osuđene genocide poput Radovana Karadžića i generala Ratka Mladića kao spasitelje, a ne zločince.

Alarmantno je da Milorad Dodik, predsjednik Republike Srpske, zagovara nove udžbenike povijesti koji eksplicitno veličaju genocid bosanskih Srba.

Obrazovanje o genocidu je imperativ jer pomaže društvima da priznaju pogreške iz prošlosti i zagovara protiv ponavljanja takvih zločina.

Obrazovanje služi kao vitalni alat za pomirenje, posebno u državama i teritorijima odgovornim za te zločine.

Na primjer, učenje o holokaustu ključno je za njemačko obrazovanje. Njemačka je prije dva desetljeća podigla spomenik holokaustu u srcu Berlina u blizini Brandenburških vrata.

Osim toga, Njemačka financira putovanja studenata i istraživača u bivše logore smrti kako bi proučavali nacističke zločine.

Daleko od toga da sugeriraju da su svi Nijemci bili genocidni, ovi obrazovni programi promiču ideju da su zločini bili pogrešni i da se ne bi smjeli ponoviti.

Srbi su na kraju ustvrdili da će Rezolucija UN-a stvoriti podjele među Bosancima i, po Vučićevim riječima, “otvoriti stare rane i stvoriti potpuni politički kaos”.

Međutim, suočavanje s istinom ima mnogo veće šanse za promicanje pomirenja. Kontinuirano djelovanje Republike Srpske i Srbije u promicanju poricanja genocida je ono što dijeli bosanski narod i balkansku regiju, jer praktički ne postoji službeni osjećaj odgovornosti ili grižnje savjesti.

Iznenađujuće, visoko cijenjeni autoritet za politiku, moć i politiku, portal Politico, dopustio je Marku Đuriću, srbijanskom ministru vanjskih poslova i Vučićevom simpatizeru, da objavi članak u kojem promovira srpske dezinformacije.

Uz navedene neistine, Đurić je nespretno citirao pokojnog nadbiskupa Desmonda Tutu, rekavši da prečaca do ozdravljenja nema.

Međutim, Đurić previđa činjenicu da je nadbiskup Tutu, od milja zvani Arch, bio zagovornik kazivanja istine kao dijela ozdravljenja.

Govoreći o Južnoafričkoj komisiji za istinu i pomirenje (TRC), kojom je predsjedao i koja je okupila više od 21.000 žrtava i počinitelja kako bi raspravljali o zločinima apartheida, Tutu je rekao: “Morali smo priznati da smo imali strašnu prošlost… Trebali bismo pogledajmo zvijeri u oči, da nas prošlost više ne drži kao taoce.”

Promicanje i veličanje genocida

Osim Vučićeve nedavne kampanje negiranja genocida u UN-u, autoritarni vođa ima dugu povijest veličanja srpskih zločina i genocida.

Primjerice, kada je Vlada Srbije 2007. preimenovala Bulevar AVNOJ-a na Novom Beogradu u Bulevar Zorana Đinđića po ubijenom srbijanskom premijeru koji je bio privržen europskim integracijama, demokraciji i suradnji s Haaškim sudom, Vučić je oštro reagirao.

U jeku promjene imena, na Bulevar AVNOJ-a stigao je razjareni Vučić koji je preko megafona vikao: “Došli smo da lijepimo plakate s imenom Ratka Mladića, da im pokažemo da se borimo za slobodu, da volimo i poštujemo. srpska država i srpski narod više od svega”.

Potom je na zid zalijepio plakat “Bulevar Ratka Mladića”. Vučić je tada pred kamerama rekao: “Ovo je naš način da pokažemo da nas ne mogu uplašiti i da je Srbiji sloboda bila i ostala najvažnija, pa neka dođu i hapse nas”.

Zanimljivo, Vučić je koristio zbirno “mi” kada je govorio o zločincima iz rata u BiH koje treba uhititi. Nadalje, čini se da njegova izjava o “slobodi” implicira da je genocidaire jedne osobe osloboditelj druge osobe.

Iako nisu svi Srbi genocidni, Srbiju trenutno vodi onaj koji negira i veliča genocid. Neki srpski analitičari čak bi rekli da je sam Vučić genocidan, što donekle objašnjava njegove oštre primjedbe na Rezoluciju UN-a.

Povijesni kontekst rata u Bosni i Vučićeva uloga

Nakon raspada bivše Jugoslavije, 6. travnja 1992. izbio je rat u Bosni. Bosanski Srbi, predvođeni Radovanom Karadžićem i generalom Ratkom Mladićem, formirali su Vojsku Republike Srpske (VRS), koju je izravno podupirao tadašnji predsjednik Srbije, Slobodana Miloševića i Jugoslavenske narodne armije (JNA).

VRS se prvenstveno borila protiv Armije Republike Bosne i Hercegovine (ARBiH) i Hrvatskog vijeća obrane (HVO).

U tom turbulentnom razdoblju mladi Vučić, prema vlastitom priznanju, postaje “ratni dragovoljac” u Sarajevu u zloglasnoj opsadi grada – najdužoj u modernoj povijesti.

Međutim, Vučićev mandat na prvoj crti bojišnice pokazao se kratkotrajnim te se odlučio za drugačiju ulogu u sukobu.

Službeni narativ ga opisuje kao televizijskog “novinara” koji koristi svoje znanje engleskog kako bi izvještavao o ratu za međunarodnu publiku.

Međutim, skeptici osporavaju Vučićeve novinarske akreditacije, tvrdeći da je bio glasnogovornik radikalnih Srba na Palama (jugoistočno od Sarajeva), uporištu bosanskih Srba koji zagovaraju odcjepljenje od Bosne i Hercegovine.

Ova sumnja dobiva na vjerodostojnosti s obzirom na Vučićevu političku putanju, budući da se 1993. pridružio Srpskoj radikalnoj stranci (SRS).

Naime, Vučić se otvoreno hvalio da je intervjuirao Radovana Karadžića i igrao šah s generalom Ratkom Mladićem, dvojicom najozloglašenijih osoba koje je Haaški sud osudio za djela uključujući i genocid tijekom rata u BiH.

SRS, Vučićev politički dom tijekom rata u Bosni, zastupao je krajnje desničarsku ideologiju usredotočenu na koncept “Velike Srbije” – ujedinjenje svih Srba na cijelom Balkanu.

Za neke pristaše ova je vizija opravdavala zločine nad nesrbima 1990-ih. Vojislav Šešelj, bivši predsjednik SRS-a i Vučićev politički mentor, zalagao se za srpsko jedinstvo i rat protiv “povijesnih neprijatelja” Srbije, odnosno hrvatskog, muslimanskog i albanskog stanovništva na području bivše Jugoslavije.

Do svibnja 1992. godine, za vrijeme Vučićevog boravka u Sarajevu, pojam etničkog čišćenja postao je ozloglašen u međunarodnoj politici.

U to vrijeme, istaknuti novinar Roy Gutman opisao je taj izraz kao srpski “eufemizam za kampanju zločina i brutalnih deportacija u najboljem slučaju”.

SRS je njegovao bliske veze s čelnicima bosanskih Srba u Republici Srpskoj koji su tražili odcjepljenje od Bosne i Hercegovine.

U jeku rata u BiH, 20. ožujka 1995. godine, Vučić, tadašnji generalni sekretar SRS-a, javno je zagovarao koncept “Velike Srbije”.

Nagovijestio je da će njegova stranka, ako pobijedi na izborima, prestići podršku Miloševićevog režima i pomoći nedvosmislenoj uspostavi jedinstvene srpske države.

Pojam “Velike Srbije” poticao je proces “drugačijeg”, dijeljenja grupa na “mi” naspram “njih” i slikanje “drugih” kao egzistencijalne prijetnje i inferiornosti.

Rezultat u Srebrenici od 11. do 31. srpnja 1995. godine bilo je sustavno strijeljanje preko 8.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka.

Nekoliko srpskih analitičara požalilo se da se Vučić malo razlikuje od osuđenih ratnih zločinaca kada je u pitanju njihova uloga tijekom rata u Bosni i Hercegovini.

Dana 20. srpnja 1995., doslovno usred genocida u Srebrenici, Vučić, tada zastupnik u Skupštini Srbije, neslavno je održao govor u Skupštini Srbije u kojem je uputio jezivo upozorenje svima koji su se usuđivali zaustaviti zločine koji su u tijeku: “Ako bombardujete, ako ubijete jednog Srbina, mi ćemo ubiti stotinu Muslimana. Pa da vidimo hoće li se netko u međunarodnoj zajednici usuditi napadati srpske položaje…”

Ovaj povijesni kontekst podupire kontroverzu oko Vučićevog oštrog protivljenja Rezoluciji UN-a i njegovih kasnijih postupaka i izjava u vezi s genocidom u Srebrenici.

Vješti politički kameleon

Vučić, vješti politički kameleon, u više je navrata pokušao omalovažiti svoje zapaljive izjave o Velikoj Srbiji i prijetnje koje je izrekao tijekom genocida u Srebrenici.

Unatoč video snimkama njegovih izjava, Vučić je demantirao takve izjave. Štoviše, branio je svoju retoriku tvrdnjom da su njegove riječi izvučene “iz konteksta”.

No, Vučićevi pokušaji da se ogradi od odgovornosti zanemaruju dvije kritične pravne dimenzije.

Prvo, Konvencija o genocidu definira “izravno i javno poticanje na počinjenje genocida” kao čin genocida per se.

To znači da čak i ako Vučić nije fizički počinio stvarno ubojstvo, njegovo djelovanje u promicanju mržnje i nasilja nad Bošnjacima može se smatrati doprinosom genocidu.

Konkretno, pojedince kao što su Ferdinand Nahimana, Jean-Bosco Baraiagwiza i Hassan Ngeze osudio je Međunarodni kazneni sud za Ruandu za poticanje na genocid putem govora mržnje u medijima.

Njihovi slučajevi ilustriraju da je poticanje na počinjenje genocida teško kazneno djelo prema međunarodnom pravu, bez obzira na to je li počinitelj osobno počinio djela nasilja.

Drugo, Vučićeva izjava u Skupštini Srbije 1995. ne može se odvojiti od svojih implikacija. S obzirom na vrijeme kada je ovaj govor održan – 20. srpnja – vješt tužitelj mogao bi Vučićeve postupke i retoriku potencijalno povezati s događajima poput genocida u Srebrenici, pozivajući se na Konvenciju o genocidu, koja državama nalaže „spriječavanje i kažnjavanje“ genocida.

Ipak, Vučićeva prijetnja međunarodnoj zajednici, tijekom rasprava o potencijalnoj vojnoj intervenciji u jeku genocida u Srebrenici, vjerojatno je bila zamišljena kao mjera odvraćanja, uz prijetnju daljnjim nasiljem nad Bošnjacima.

Nadalje, ova proračunata retorika mora se shvatiti u kontekstu tadašnjih akcija Vojske Republike Srpske, uključujući uzimanje osoblja UN-a za taoce, što je umirilo i obuzdalo NATO intervenciju tijekom većeg dijela rata.

Ovaj kontekst naglašava kako su Vučićeve riječi i djela bili dio šire strategije održavanja genocidne kampanje.

U njegovoj poslijeratnoj političkoj karijeri, poricanje i povijesni revizionizam dodatno su učvrstili ove štetne narative, pridonoseći tekućim regionalnim napetostima i ometajući napore za pomirenje.

Vučićevo poricanje, unatoč jasnim dokazima, odražava namjernu strategiju izbjegavanja odgovornosti i održavanja nacionalističke potpore, naglašavajući trajan utjecaj njegove ratne retorike i djelovanja na politički krajolik Balkana.

Balkanski piroman na slobodi

Aleksandar Vučić izbjegao je odgovornost za svoju ulogu u raspirivanju mržnje tijekom rata u BiH, sukoba koji je odnio više od 100.000 života i raselio 2,2 milijuna ljudi, uglavnom Bošnjaka.

No to je samo jedno poglavlje Vučićeve mučne povijesti. Također je izbjegao posljedice što je bio ministar propagande Slobodana Miloševića tijekom rata na Kosovu, sukoba koji je ostavio više od 13.000 mrtvih i raselio više od 1,2 milijuna kosovskih Albanaca.

Zamislite na trenutak da je Joseph Goebbels postao njemački kancelar nakon Drugog svjetskog rata pod liberalnom fasadom.

Da nije bilo vojnih intervencija NATO-a, prvo u Bosni i Hercegovini, a kasnije i na Kosovu, oba bi mjesta doživjela genocid još većih razmjera.

Danas je potraga za odgovornošću velikim dijelom na Vučićevim plećima kao predsjednika Srbije, zemlje koja je bila u središtu burnih balkanskih sukoba devedesetih.

Njegova ratna stranka SRS mobilizirala je podršku oko ideje “velike Srbije”, a pripadnici srpskih paravojnih skupina, prvenstveno Škorpiona pod kontrolom MUP-a Srbije, izravno su pridonijeli počinjenju velikih zločina u Bosne i Hercegovine, uključujući i genocid u Srebrenici.

Kao takva, Vučićeva predanost istini i odgovornosti predstavlja važan presedan. Njegovi postupci i izjave utječu na javni diskurs i nacionalnu politiku koja će ili pridonijeti ozdravljenju i pomirenju na cijelom Balkanu ili ovjekovječiti podjele i neprijateljstvo.

Stoga prihvaćanje istine o zločinima iz prošlosti nije samo moralni imperativ, već i praktičan korak ka osiguranju stabilnije i mirnije budućnosti Balkana.

Srpski moćnik predstavlja sliku reformiranog, naprednog vođe koji je ranijih godina bio samo zaveden.

No, kako se vidi iz njegove kampanje protiv Rezolucije UN-a o genocidu u Srebrenici, Vučić nema namjeru govoriti istinu.

Vučićeva propaganda o Srebrenici, školskom primjeru genocida na Balkanu, ozbiljno ugrožava izglede za priznanje, pokajanje ili odgovornost odgovornih za zločine manjih razmjera počinjene 90-ih godina na Balkanu, od Sarajeva do Suve Reke.

Unatoč tome, Vučić se u SAD-u i EU predstavlja kao stabilizirajuća demokratska sila, a zapadni kreatori politike u velikoj su mjeri prihvatili njegov narativ, usklađujući svoju vanjsku politiku s Beogradom i podržavajući moćnika.

No, stvarnost je takva da je daleko od toga da je bio vatrogasac, on je bio piroman i to je i dalje, na slobodi.

Na domaćem terenu Vučić je Srbiju postupno pretvarao u autokraciju. Unatoč Vučićevim tvrdnjama da želi ulazak Srbije u EU, on sve više produbljuje suradnju s totalitarnim režimima, uključujući Kinu i Rusiju.

Pod njegovom vladavinom oslabljene su građanske slobode i politička prava, a prostor za neovisne medije smanjen.

Ovi potezi će otežati, ako ne i onemogućiti, ulazak Srbije u EU. Kao i kod drugih autokrata, kada Vučiću popularnost izblijedi, vjerojatno će se, da bi zadržao privid demokracije i reda, okrenuti još mitu i nasilju.

Izvan Srbije, Vučić nastavlja raspirivati napetosti diljem Balkana. Samo prošle godine, njegove akcije dovele su do ranjavanja više od 93 pripadnika mirovnih snaga na Kosovu (KFOR) pod vodstvom NATO-a, naglašavajući njegov razorni učinak.

Štoviše, postoje jake indicije da je Vučićev režim podržao teroristički napad na Banjsku na Kosovu, opasan incident koji je prijetio eskalacijom šireg regionalnog sukoba.

Počinitelji također nisu odgovarali za svoja djela. Umjesto toga, u Beogradu su slavljeni banjski teroristi.

Što se tiče Bosne i Hercegovine, Vučić je i dalje gorljivi zagovornik secesionista, iako javno izjavljuje da poštuje teritorijalni integritet zemlje.

Često surađuje s Miloradom Dodikom, najistaknutijim glumcem koji se zalaže za odcjepljenje Republike Srpske od Bosne i Hercegovine.

Osim Dodika, Vučić nastavlja podržavati i druge aktere koji se zalažu za “veliku Srbiju”, sada pod krinkom “srpskog svijeta”.

Njegov bivši šef BIA-e i sadašnji potpredsjednik Vlade Aleksandar Vulin aktivno zagovara tu ideju te je čak odlikovan Ordenom prijateljstva Kremlja za njegovanje bliskih obavještajnih veza Srbije i Rusije.

Imperativ Zapada – odustati od pomirenja

Dok se zapadne vlade suočavaju s uznemirujućom realnošću Vučićeve nekontrolirane moći i destabilizirajućih postupaka, imperativ je da odustanu od popuštanja.

Dok su američki napori prvenstveno usmjereni na sankcioniranje Dodika zbog promicanja nestabilnosti u Bosni i Hercegovini, Vučić je taj koji predstavlja ozbiljniju prijetnju regionalnoj stabilnosti, o čemu svjedoči njegova žestoka kampanja protiv Rezolucije o genocidu u Srebrenici.

Nedosljednost unutar zapadne vanjske politike je očita. Dok bi Dodik zbog zabrane visokog predstavnika zbog negiranja genocida u BiH mogao dobiti zatvorsku kaznu od šest mjeseci do pet godina, za Vučića praktički nema nikakvih posljedica zbog vođenja predkampanje protiv Rezolucije UN-a o Srebrenici.

Ovaj očiti dvostruki standard šalje zabrinjavajuću poruku: poricanje genocida u Bosni i Hercegovini bit će kažnjeno kako bi se spriječila nestabilnost, ali Srbija se ne suočava s značajnijim posljedicama za promicanje sličnog poricanja.

Isto tako, dok Veleposlanstvo SAD-a u Sarajevu uporno proziva Dodika za ugrožavanje Daytonskog mirovnog sporazuma, opipljiva je šutnja Veleposlanstva SAD-a u Beogradu o Vučićevim paralelnim akcijama. Ova nedosljednost odražava oblik vanjskopolitičke shizofrenije.

Vrijeme je za provjeru stvarnosti: nema smisla da SAD sankcionira Dodika zbog “opstrukcije ili prijetnje provedbi Daytona”, dok Vučića tretira kao partnera.

Unatoč propagiranju poricanja genocida, narušavanju demokracije kod kuće, potpori Republici Srpskoj i srpskom svijetu i promicanju nestabilnosti u regiji, Vučić nastavlja uživati razinu angažmana koja je očito u suprotnosti sa zapadnim vrijednostima i interesima na Balkanu.

Ovaj nepovezani pristup ne samo da potkopava napore usmjerene ka trajnom miru i stabilnosti, već i produžuje patnju pogođenog stanovništva.

Još gore, EU nije uvela nikakve sankcije ni Dodiku ni Vučiću. Nespremnost EU-a da poduzme mjere protiv ovih čelnika dodatno komplicira situaciju jer ostavlja prazninu u ujedinjenom transatlantskom frontu potrebnom za učinkovito rješavanje pitanja poricanja genocida i regionalne nestabilnosti.

Zapadne vlade moraju prepoznati da dugoročna stabilnost Balkana ovisi o istinskoj predanosti istini i pravdi.

I SAD i EU trebaju zauzeti čvrst stav, uvjetujući svoju potporu opredijeljenošću Srbije da prizna i riješi svoju ulogu u zločinima iz prošlosti”, piše Leon Hartwell.

Povezano:

Šiljo: Tko sve štiti leđa Vučiću, Srbiji i ’Srbima’ i podupire ih, i zašto?

 

Neweasterneurope/Hrvatsko nebo

Odgovori