Vladimir Trkmić: Strpljenje je gorko, ali mu je voće slatko

U našem svakodnevnom komuniciranju sa našim sugovornicima vrlo često čujemo tvrdnje: „Nije imao strpljenja. Bio je nestrpljiv. Izgubio je strpljenje.“ Čini mi se da je osnovni problem, a možda problem broj jedan danas u našim životima nestrpljenje. Kakvo nestrpljenje? Nestrpljenje sa samim sobom, sa bližnjima, sa suradnicima, sa sudionicima u prometu i na raznim drugim mjestima gdje se krećemo i živimo. Svi kao da bi naivno htjeli da se ono što žarko očekujemo dogodi odmah. Mnogima je čak postalo teško po nekom „redomatu“ čekati u banci, pošti ili na nekom drugom javnom mjestu. U prometu često možemo čuti zvuk trube, ponekad prijetnje ili psovke jer se nekome strahovito žuri, jer je izgubio nužno strpljenje.

Što je strpljenje

Strpljenje je kako kažu naučena sposobnost za čekanje. Imamo li tu sposobnost? Kako stojimo sa izgradnjom te osobne vrline? To su važna pitanja za osobni mir duše i tijela, za zadovoljstvo ili za frustracije. Za neke je strpljenje velika glupost, a za neke ljude osobna i nužna vrlina. Možda je doista nekima u naše vrijeme strpljivost više glupost nego li vrlina? Zato takvi žele sve odmah i sada. Odmah žele biti usluženi. Odmah i sada žele biti na redu i riješiti što treba riješiti. Sada, a ne sutra, žele mnogi riješiti svoj problem, svoju muku koja ih tišti. Ponekad izgleda kao da smo pogubili osjećaj i sposobnost za duže čekanje, za sve ono što bi moglo biti realizirano a ne dolazi odmah.

Ne obara se svako drvo prvim udarcem

Kineska narodna poslovica „Ne obara se svako drvo prvim udarcem“ kazuje mnogo o čovjekovoj sposobnosti i vrlini za čekanje. Dakako da je izreka nastala u duhu davnih vremena kada su se stabla rušila ručno uz vrlo skromno izrađenu sjekiru i priproste pile, ako su uopće tada bile na raspolaganju drvosječi. Stabla su se rušila ručno, udarac po udarac običnom sjekirom. Rušenje drveća i šume bio je dugotrajan proces. Proces u kojem je trebalo imati mnogo ljudske snage i vještine da se rušeći stablo po stablo ne dogodi neka nesreća. Moćni udarci drvosječe sjekirom u podnožje drva su to drvo polako pripremali za konačni pad na zemlju. Tada nije bilo moćnih motornih pila koje bi u nekoliko minuta oborile određeno stablo. Božja i ljudska priroda u kojoj živimo poučava nas nužnosti strpljenja. Sjetimo se sijanja bilo kojeg sjemena u zemlju. Sjetimo se marljivog vinogradara. Priroda oduvijek u sebi nosi tajnu strpljenja. Potrebno je mnogo vremena, mjeseci, sunca, kiše, okopavanja, njegovanja biljke da bi od malog sjemena izrasla stabljika i konačni plod. Sve je u Božjim rukama kažu često pobožni sijači. Sve ovisi o našem marljivom radu i Božjim zakonima prirode koji nas nekad obilato blagoslivljaju, a nekad nam donesu neočekivano nevrijeme i smanje ili potpuno unište plodove zemlje. Svaki vinogradar na proljeće najprije obrezuje vinograd, potom ga veže, okopava, redovito prska, poslaguje pod žicu, skraćuje mladice i očekuje dobar urod. Ukoliko nije bio marljiv i nije strpljivo radio dan po dan teško može očekivati dobar urod. Božja priroda nas u svemu poučava učenju strpljivog čekanja. Zato je s pravom jedan filozof rekao: “Izbjegavajte nestrpljivost. Sjetite se da vrijeme donosi ruže.” Obična ruža također kao sjeme i vinograd treba vremena, sunca, kiše, od rezidbe pa sve do lijepih cvjetova.

Strpljenje je gorko, ali mu je voće slatko

Ovu predivnu rečenicu zapisao je Aristotel starogrčki filozof i prirodoslovac u 4. stoljeću prije Isusa Krista. Ona je točna u izvornom, ali i u alegorijskom smislu riječi. Mnogo mora proći dana od cvatnje jabuke, breskve, kruške, ili nekog drugog voća do slatkog ploda. Puno je potrebno vremena čovjeku koji uči, koji trenira, koji radi na sebi da bi postao duhovno i tjelesno zrela osoba. Potrebno je puno znoja, muke, rada, da bi se ostvarili bilo koji ljudski uspjesi na intelektualnom, društvenom, sportskom ili duhovnom planu. Svaki intelektualac, pisac, glazbenik, liječnik, ili bilo koji drugi vrsni čovjek to što je postao nije postao preko noći. Niti jedan svetac, poznati biskup, papa, crkveni naučitelj, nije od prve bio duhovno jaka osoba. Teško je i gorko raditi, učiti danima, trenirati danima i tako postići rezultate na bilo kojem planu ljudskih vještina. Vinuti se u vrhove bilo koje znanosti, sportskih i društvenih vještina i vrlina.

Čak i najmračnija noć završi izlaskom sunca

Kada je pred nama život velika je opasnost da pesimistično govorimo: ja to ne mogu, ja nemam strpljenja, ja nisam sposoban za to da iščekujem, da čekam dan po dan. Treba vjerovati u sebe, svoje mogućnosti, svoje sposobnosti i Božju pomoć u trenucima velikih iskušenja, trenucima kada treba strpljivo čekati rješenje bilo koje muke. Znaju nam se dogoditi neočekivane frustracije, pesimizam svih mogućih oblika. Ljudi znaju reći: ja ne mogu više podnositi svog supruga, ili suprugu. Ne mogu više gledati kako je aljkav, kako je ohol, kako misli samo na sebe. Neki ne podnose sami sebe, nemaju strpljenja sa samim sobom. Ne znaju što im se događa, zašto su postali takvi. Te se pitaju kada će biti kraj mojih životnih promašaja? Hoću li se moći izvući iz tog začaranog kruga osobnog nezadovoljstva. Ponestalo im je nužnog strpljenja sa samim sobom, optimizma, vjere i nade u bolju i vedriju budućnost. Muči ih depresija, tjeskoba, mrak u duši. To su teška stanja u koja upadaju svi koji se redovito ne vježbaju u strpljivosti. Moguće su mračne noći svakome od nas da ostanemo bez strpljenja, bez nade, bez svjetla. Bilo je i svetaca koji su imali takve mračne životne noći. One su prolazne, ne mogu vječito trajati. Bog ne napušta onog tko vjeruje njemu, njegovoj providnosti.  Tada, u takvim situacijama treba biti svjestan misli poznatog francuskog pisca Victora Hugoa „Čak i najmračnija noć završi izlaskom sunca.“ Ali za takvo osobno promišljanje je potrebno nekad veliko i dugotrajno  strpljenje.

Isus o strpljenju

Isus kao da nam je često dalek, kao da nam je nepoznat njegov stil života, njegov način razmišljanja o životu i strpljenju. Teško bi bilo u kratkom tekstu navesti sve ono što je Isus rekao o strpljenju, i što je sve o tome pokazao za svog zemaljskog života. Vrijedno je spomenuti sve situacije Isusova strpljenja sa apostolima koji ga nisu često razumjeli, koji su bili ponekad duhovno površni i neaktivni. Isus je imao puno strpljenja sa svim mogućim „provokatorima“ koji su ga provocirali na razne načine tijekom javnog djelovanja. Koliko je tek strpljenja imao sa Petrom koji ga je zatajio, koji je ponekad bio nagao i nepredvidiv? Koliko je bio Isus strpljiv u namještenom sudskom procesu, sa Pilatom, Kajfom, vojnicima koji su ga bičevali, krunili trnovom krunom? Bio je strpljiv sve do smrti, smrti na križu, misleći na apostole, majku Mariju, sv. Ivana i svakoga od nas. Nije li nam sve to strahovita pouka da je svako naše nestrpljenje minorno, ništa u odnosu prema onom što je Isus učinio za svakoga od nas? Nije li nam to primjer da se ne bojimo, da ne malakšemo i odustanemo kada život od nas očekuje više poniznosti, više strpljivog podnošenja svake muke, bolesti i križa kao sredstva spasenja, a ne nečeg što je po našem načinu razmišljanja bez veze. Moramo se kloniti naših egocentričnih razmišljanja u kojima ne dajemo sebi, a često ni drugima vremena i mogućnosti za neumorno strpljenje i protok vremena u kojem se dade puno toga duhovno liječiti. Znajmo da je s pravom davno L.N. Tolstoj zapisao: “Od svih ratnika najjača su dva: vrijeme i strpljenje”. Budi strpljiv, i bit ćeš spašen.

Molitva za snagu

Moj Isuse,

podari mi svete pobožnosti da ne prestanem častiti tvoje svete rane;

podari mi mudrosti da ne govorim uzalud onima koji ne žele slušati;

podari mi svete poniznosti da Te mogu ljubiti svim srcem;

podari mi jakosti da se ne bojim svjedočiti svoju vjeru pred onima koji Te omalovažavaju,

pred onima koji mi pljuju u lice, kojim ništa nije sveto, koji te preziru,

kojima je laž draža od istine;

podari mi svoj sveti blagoslov da me zaštiti od zla i zloga, da izdržim sve kušnje i nevolje.

jer Ti si pobijedio zlo,

jer Ti si poništio sve laži,

jer Ti si me otkupio svojom svetom krvlju,

jer Ti si mi darovao vječni život.

Amen.

Hrvatsko nebo