Nedjeljna homilija: Vjernici se usuđuju razmišljati o smrti

„Ovaj Isus koji je oživio Jairovu kćerku sam će sići ‘u carstvo smrti’. Osobno će doživjeti smrt i propatiti ju u svoj njezinoj strahoti. Pobijedit će smrt. To je poruka današnje liturgije riječi. Upravo u smrti smijemo računati s Božjom silom i ljubavlju, jer je ljubav koju nam je Bog objavio u raspetom i uskrsnulom Kristu jača od smrti“ – ističe u homiliji uz misna čitanja za trinaestu nedjelju kroz godinu B (Mudr 1,13-1.2,23-24; 2 Kor 8,7.9.13-15; Mk 5,21-43 ili 5,21-24.35b-43) Ivica Božinović u Katoličkom tjedniku.

Uvod u pokajnički čin

Svake nedjelje izgovaramo riječi: „Iščekujem uskrsnuće mrtvih i život budućega vijeka“. Izgovorit ćemo ih i danas kad budemo molili Vjerovanje. Mi kršćani vjerujemo u Krista Uskrsnuloga. Vjerujemo da ćemo zajedno s njime suuskrsnuti. I to je zapravo temelj naše vjere. I današnja nedjelja jest proslava upravo toga otajstva – uskrsnuća Kristova. Pitajmo se na početku ove svete mise: kakva je moja vjera? Vjerujem li da ovaj moj ovozemni život treba završiti u domu Očevu? Koračam li smjelo kroz život upravo u toj vjeri? Spremam li se za taj trenutak? Usuđujem li se uopće razmišljati o njemu? Molimo Gospodina da nam podari snagu vjere za susret sa smrću koja nas neminovno čeka.

Današnja liturgija riječi govori nam o Kristu koji je pobjednik smrti. Smrt je tema koju u svojoj svakodnevici nastojimo, ako je ikako moguće, izbjeći. O njoj se po nekom nepisanom pravilu u „pristojnom“ društvu danas ne govori.

Mnogi misle da to djeca ne mogu razumjeti, a da starijima nije lijepo o tome pričati. I tako, dok smo u snazi, uglavnom misao o tome odgurujemo od sebe. Kad je to baš neizbježno, osobito na sprovodima, onda nastojimo da nas misao o smrti ne obuzme do mjere koja bi nas natjerala na razmišljanje o vlastitoj smrti. Uglavnom, to se događa nekomu drugome.

Pokušaji ublažavanja straha pred smrću

Ljudi na razne načine nastoje ublažiti svoj strah od smrti.

Bio sam prisutan na jednom pokopu u Njemačkoj. Grob je iskopan u svježoj zemlji, ali grobno je mjesto u cijelosti obloženo umjetnom zelenom travom. Nigdje se nije moglo vidjeti niti jedan grumenčić gole zemlje. Tek kad smo svi otišli s groblja, trava je uklonjena i lijes je zasut zemljom. Naravno, nakon toga je prekriven gomilom vijenaca i cvijeća. Neki od prisutnih su me uvjeravali da je riječ o čisto estetskim razlozima oblaganja zemlje umjetnom travom, koja se uklanja tek po odlasku svih s groblja. Unatoč svemu, ostao sam uvjeren da je to samo pokušaj da se ublaži strah pred smrću. Čuli smo toliko puta istinu od koje ne možemo pobjeći: „Sjeti se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah vratiti“, pa ipak…

U jednoj našoj župi vodio sam sprovod i nakon obreda rekao sam da počnu lijes zasipati zemljom, a onda je nastalo komešanje koje je pomalo graničilo s panikom. „Gdje je deka?“, pitali su oni oko mene. Nisam razumio, a onda sam vidio da jedan čovjek trči s dekom u ruci, koju je očito zaboravio u svome autu. Gledam što će se dalje događati, a onda se dvojica prisutnih potrudiše tom dekom prekriti lijes pokojnika. Tek nakon toga zasipaju grob zemljom. Na moje pitanje čemu ta deka na lijesu dobivam odgovor: „Znate, velečasni, ružno je čuti kad zemlja pada po lijesu pa zato stavljamo deku, jer ona ublaži zvuk udarca zemlje o drveni lijes.“ Još jedan pokušaj da se ublaži stvarnost susreta sa smrću.

Neka pogrebna društva, osobito u Americi, razvila su velike biznise šminkajući pokojnike po želji rodbine. Šminkom, eto, nude mogućnost rodbini da njihov pokojnik izgleda nasmiješen, preobražen, rascvjetan i lijep. Što reći o ovome?

Više puta bio sam prisutan na sprovodima (nisam ih vodio!) gdje su se držali govori u kojima se govorilo kako je pokojnik, koji je za sebe tijekom života tvrdio da je ateist, sada „tamo negdje s anđelima“, da je i sam „postao anđeo“, da je „prešao u neki bolji svijet“, da nas „gleda odozgor“ i slično. Takve govore obično su držali oni koji su se i sami ponosili svojim ateizmom. Nikad nisam čuo da kažu: „Danas te pokapamo i nema te više“. Čudan neki ateizam!

Tabu tema

Smrt je, dakle, tabu modernog društva, nešto nedodirljivo, o tome se najradije šuti. Ako se slučajno spomene, a ponekad se mora spomenuti, onda − a to sam na žalost doživio i kod katolika − počne „kuckanje u drvo“, „pomicanje s mjesta“, promuklo kašljucanje i slično. Znam toliko slučajeva da se katolici ne usude ponijeti natrag kući sa sobom žigice koje su donijeli na groblje da bi upalili svijeće na grobovima svojih pokojnika, jer bi, kako sramežljivo priznaju, „smrt mogla doći za njima“.

Doista, kako se mi vjernici susrećemo sa smrću? Imamo li hrabrosti o njoj govoriti, o njoj razmišljati, pogotovo o vlastitoj?!

Početak novoga života

Vratimo se liturgiji riječi današnje nedjelje.

Knjiga Mudrosti u današnjem prvom čitanju (Mudr 1,13-15; 2,23-24) jasno nam govori da je Bog stvorio čovjeka na svoju sliku te da ga je predodredio za besmrtnost: „Bog je stvorio čovjeka za neraspadljivost i učinio ga slikom svoje vlastite naravi.“ Smrt, istina, i dalje ostaje krajnji trenutak našega života, ali promatrana vjerom ona znači početak novoga života. Bog daje čovjeku besmrtnost, ako živi pravedno i kreposno. Jedino na taj način moguće je domoći se pobjede nad smrću i zlom u svijetu.

U današnjem evanđelju (Mk 5,21-24;35b-43) vidimo kako se Isus u mrtvačkoj sobi kod nadstojnika sinagoge Jaira susreće sa smrću njegove kćerke. Isus smrt uzima ozbiljno, ne izmiče joj, nego prihvaća borbu s njom. Nadmoćno prilazi smrti i siguran je u pobjedu. Potiče Jaira da mu se pridruži: „Ne boj se, samo vjeruj!“ Isus se ne koristi riječima zbunjenosti koje su nama tako često na usnama: „Što možemo? Takav je život. Sve nas to čeka.“ Narikače odlučno tjera van, jer njihove suze i naricanje jesu nešto naručeno i one to obavljaju „profesionalno“, bez emocija koje su razumljive u takvim prigodama.

Isus u smrti gleda posljednjeg i najgoreg neprijatelja i započinje borbu protiv nje. U sobici Jairove kćeri Isus pokazuje da će živi Bog svladati i smrt.

Ovaj Isus koji je oživio Jairovu kćerku sam će sići „u carstvo smrti“. Osobno će doživjeti smrt i propatiti je u svoj njezinoj strahoti. Pobijedit će smrt. To je poruka današnje liturgije riječi. Upravo u smrti smijemo računati s Božjom silom i ljubavlju, jer je ljubav koju nam je Bog objavio u raspetom i uskrsnulom Kristu jača od smrti.

Nedostatak vjere u Krista Uskrsnuloga

Danas bismo se trebali pitati: razmišljam li o vlastitoj smrti? Nekoć je bilo uobičajeno da se moli za sretnu smrt. Stariji su redovito pripremili i ruho u kojem će biti pokopani. I svijeću koju žele da im se zapali u času smrti. U starija vremena čak i daske za svoj lijes. A danas? Nije li ovaj strah pred smrću nedostatak vjere u Krista Uskrsnuloga, koji je pošao pred nama da nam pripravi stanove (usp. Iv 14,1-6)?

Ne jednom sam doživio da rodbina ne želi da dođem bolesniku „da ga ne uplašim jer je puno slab“. Redovito su obećavali da će me pozvati kad se s njime dogovore i kad ga tobože pripreme, a ponekad je bilo i kasno.

Kard. J. Ratzigner piše da „stvarnost koju nazivamo nebom nastaje u prvom redu sjedinjenjem Boga i čovjeka“.

Mali sveti čovjek

I ova priča govori o tome:

„Živio jednom jedan mali sveti čovjek. Cijeloga je života sretno i zadovoljno živio. Jednoga dana, dok je u samostanskoj kuhinji prao suđe, dođe mu anđeo i reče:

‘Šalje me Gospodin Bog da ti kažem kako se ispunilo tvoje vrijeme. Red je da pođeš k njemu.’

‘Oh, zahvaljujem Gospodinu Bogu što se i mene sjetio, odgovori mali čovjek. Ali, kao što vidiš, nisam završio s poslom. Ne mogu tek tako ostaviti braću. Pričekaj malko, pa ću biti spreman.’

Anđeo kimnu glavom, na svoj anđeoski način, te reče:

‘Vidjet ću što mogu učiniti.’ I nestade.

Sveti mali čovjek završio je poslove u kuhinji, pobožno legao na počinak očekujući kako će se anđeo svakako vratiti.

‘Mnoga moja braća preminula su u snu. Tako će biti i sa mnom’, mislio je u sebi. I zaspao.

Prošlo je neko vrijeme i mali sveti čovjek našao se u vrtu. Plijevio je i zalijevao cvijeće i povrće u vrtu. Kad, eto anđela.

‘Opet si me našao nespremna’, reče anđelu mali sveti čovjek. ‘Pričekaj malo dok ne oplijevim i zalijem ovo cvijeće i povrće. Što će reći braća ako na završim svoj posao?’

Anđeo se nasmije i odletje na nebo.

Mali je sveti čovjek opet radio ovo i ono u samostanu. Jednoga dana poslaše ga braća u bolnicu k jednom bolesniku. Dok je kvasio usne čovjeku koga je tresla vrućica, eto anđela uza nj. Mali sveti čovjek okruži pogled po bolesnicima, a zatim uprije pogled u anđela. Ovaj je razumio i šutke odletio na nebo.

Kad se iste večeri vratio u samostan i legao na tvrdi ležaj, mali sveti čovjek osjeti se veoma starim i nemoćnim.

‘O, Gospodine Bože, kad bi mi sada poslao onog anđela, dobro bi mi došao’, reče umorno.

Tek što je to izustio, eto k njemu anđela.

‘Kad bi me sada poveo na onaj svijet’, zamoli mali sveti čovjek anđela, ‘sada, kad sam na izmaku snaga i posve spreman!’

Anđeo mu se samo nasmiješi, na svoj anđeoski način, i reče:

‘Mali sveti čovječe, a što misliš gdje si cijelo ovo vrijeme bio!?’“ (A. Schweitzer)

Vjernički pogled

Nije li ovdje tako lijepo izrečena istina koju slušamo u prvom pokojničkom predslovlju: „Jer tvojim se vjernima, Gospodine, život mijenja, a ne oduzima; i pošto se raspadne dom ovozemnog boravka, stječe se vječno prebivalište na nebesima.“

Mi smo vjernici i naš pogled na smrt trebao bi biti vjernički, bez obzira na bolnost ove stvarnosti koja nas sve čeka.

Isus nas danas poziva da mu se pridružimo vjerom. „Ne boj se! Samo vjeruj!“ Neka ovo Isusovo ohrabrenje odjekne i u našim srcima.

Katolički tjednik/Hrvatsko nebo