Kako europska kokainska ovisnost uništava Južnu Ameriku?

Europska potražnja za kokainom rezultira rastom nasilja, korupcije i destabilizacijom društva u Ekvadoru, dok međunarodne kriminalne organizacije koriste promjene na tržištu droga za proširenje svojih operacija.

Nadnevka 9. siječnja 2024., malo poslije 14:00 h, u studio državne televizije TC Televisión u jugoistočnom gradu Guayaquil, u Ekvadoru, upala je skupina od 13 do zuba naoružanih maskiranih trgovaca drogom dok se emitirao informativni program El Noticiero te su uzeli novinare i druge zaposlenike za taoce. S obzirom da je program „išao“ uživo, šokirao je čitav svijet. Naslovnice velikih svjetskih medijapostavljale su isto pitanje – zar još jedna latinoamerička nacija tone u nasilje i bezakonje?

Ova se zemlja sve do 2018. nazivala „Isla de paz“(španj. „Otok mira“) i sve do te godine imala je jednu od najnižih stopa kriminala i ubojstava u Latinskoj Americi. Ali te su se brojke za samo pet godina umnogostručile. Prema istraživanjima koja je proveo InSight Crime, stopa ubojstava u Ekvadoru uvećala se za gotovo 500% između 2016. i 2022. Porast nasilja zabilježen je diljem tog kontinenta, a katalizator za nasilje jest droga, točnije kokain.

Stari putovi kokaina

Izvorište kokaina uvijek su bile plantaže u Andama, odnosno u zemljama kao što su Peru i Bolivija gdje raste biljka koka. Farmeri uzgajaju njezino lišće koje prodaju kriminalnim skupinama (ili ih uzgajaju sami kriminalci) koje ga u ilegalnim laboratorijima prerađuju u prah kokain, a potom krijumčare do mjesta gdje su kupci, preprodavači i konzumenti. U početku, 1970-ih, destinacija su bile Sjedinjene Američke Države. Tih je godina trgovina kokainom počela rasti i razvijati se kada su kolumbijske bande počele krijumčariti kokain preko Kariba u SAD služeći se malim zrakoplovima, brodicama pa čak i malim podmornicama. To su bile prve velike rute krijumčarenja kokainom, a kontroliranje tih puteva kolumbijske je bande učinilo veoma moćnima.

Tijekom svega toga razvijali su se karteli koji su u određenim okolnostima bivali pandan državi. Tako je kartel Medellin na čelu s Pablom Escobarom, vjerojatno najpoznatijim narkobosom svih vremena, postao ogromna organizacija.

Escobar i njegovi partneri koristili su se mrežom distributera i trgovaca sastavljenih od američkih organiziranih kriminalnih skupina do narkobosova iz malih gradova i kolumbijskih emigranata, kako bi kontrolirali većinu kokaina koji se kretao kroz južnu Floridu i preko meksičke granice do američkih ulica.

Do kasnih 1970-ih poplava kokaina ulazila je u SAD u Miamiju i odašiljana na sjever u New York City te u gradove i mjesta duž cijele istočne obale.

Prelijevanje trgovine iz Kolumbije u Ekvador

Početkom 2000-ih u SAD-u je potražnja za kokainom pala jer su američki konzumenti droga počeli preferirati heroin, metamfetamin a kasnije i sintetske opioide (kao što je fentanyl), a američke i kolumbijske vlasti uspjele su zatvoriti stare rute, što su iskoristili meksički narkokarteli te istjerali kolumbijske trgovce s američkog tržišta i tako preuzeli kontrolu nad najpoželjnijom destinacijom u globalnoj trgovini drogom. Krijumčari kokainom ubrzo su se počeli okretati drugdje, tržištu gdje su profiti bili veći, rizici manji, a potencijal za rast golem. Okrenuli su se Europi.

No, problem za kartele bio je kako dostaviti kokain na Stari kontinent: distance su bile prevelike za male zrakoplove ili brodice. Umjesto toga počeli su ga krijumčariti kroz južnoameričke luke kontejnerskim brodovima. Mogli su birati između nekoliko luka, ali jedna je bila kao idealna – ona u Guayaquilu u Ekvadoru.

Riječ je o glavnoj luci za kontejnere u Ekvadoru odakle brodovi plove u sve velike europske destinacije, a i u druge dijelove svijeta. Prema istraživanjima koja je preveo InSight Crime, organizacija koja se bavi praćenjem kriminala u Amerikama, nije bilo puno otpora u početku te je lučke vlasti u Gauyaquilu bilo lako potkupiti. Brodovi koji plove iz Ekvadora nisu bili označeni crvenom zastavom, a s obzirom da se iz ove zemlje izvozi dosta lako kvarljive robe kao što su banane, kontrole nisu bile stroge.

Kada bi jednom kokain stigao u europske luke, južnoameričke bande bi ga ili same distribuirale ili bi ga prodavale europskim kriminalnim skupinama. Ova ruta nije bila toliko unosna kao ona u SAD-u, ali je bila i dalje profitabilna, a kontrolu nad ključnim dijelom imale su Revolucionarne oružane snage Kolumbije (Fuerzas Armadas Revolucionarias de Colombia – FARC), marksistička gerilska skupina koja je djelovala u Kolumbiji od 1964. FARC je bio jedan od najvećih i najstarijih gerilskih pokreta u Latinskoj Americi, a osim uključenosti u trgovinu drogom radi financiranja svojih aktivnosti, poznat po svojim borbama protiv kolumbijske vlade.

Kontrolirali su 1990-ih granično područje Kolumbije i Ekvadora i samim time rutu kokaina za Europu. Imali su pristup sirovinama, laboratorije, mogli su prenositi pošiljke kroz ove dvije zemlje. Za razliku od Kolumbije u Ekvadoru nije bilo bandi koje bi se mogle suprotstaviti FARC-u i pokušati preuzeti monopol nad trgovinom kokainom. FARC je imao više od 10 000 ljudi i 50 godina borbenog iskustva. Upravo to je razlog zašto u to vrijeme nije bilo puno nasilja u Ekvadoru. Iako je imao veliku trgovinu ilegalnim supstancama, stopa ubojstava bila je puno niža nego u susjednim zemljama. Ekvador je bio „otok mira“ sve dok se, iznenada, nisu dogodile promjene na tržištu drogom.

Kokain – kriminalni steroid

Za to je važno također imati na umu kontekst koji kaže da se padom SSSR-a kapitalizam počeo širiti na istok Europe i time su se otvorila nova tržišta kokaina s malo konkurencije. Europa je uz to trošila znatno manje novca na borbu protiv droge. SAD ulaže 17,4 milijardi američkih dolara na rat protiv droge, što uključuje zabranu droga, istrage i kazneni progon. Iako EU nije objavio tako precizne brojke, dostupni podatci sugeriraju da troši između 3 i 4 milijarde američkih dolara. Krijumčarima to pogoduje jer je manja šansa da budu uhvaćeni. Tu je i profit. U SAD-u za kilogram kokaina mogu zaraditi oko 29 000 dolara, a u Europi i do 90 000 američkih dolara.

To je potaknulo i europske kriminalne skupine da se više uključe u trgovinu kokainom. Počeli su ga kupovati izravno od bandi u Južnoj Americi i preuzimati većinu transporta, samim tim i većinu profitne marže. Latinoameričke bande samo su trebale kontrolirati polazišne točke, a Europljani na sebe preuzimaju srediti prihvat i daljnju distribuciju. Na taj način bande zarađuju više nego što bi pokušavajući prodavati robu u SAD.

Od europskih kriminalnih skupina prva koja se uključila bila je talijanska Ndrangheta, nakon njih nizozemske bande i balkanske skupine. Do 2010-ih ti su kriminalci stvorili nove rute i Europu preplavili kokainom, što je dovelo do dramatična porasta potražnje. Kao odgovor na to, južnoamerički farmeri su uzgajali više koke no ikada prije. Europske lučke vlasti iz godine u godinu izvještavale su o sve većim količinama kokaina koje su prelazile granice, a i zapljene su bile sve veće.

 Katastrofalne posljedice demobilizacije

FARC i kolumbijska Vlada 2016. sklopili su dogovor kojim se okončavaju 52 godine sukoba te se ova skupina demobilizirala i raspustila. Bio je to važan trenutak za Kolumbiju koji je jako doprinio stabilnosti te zemlje. No, imao je katastrofalne posljedice za Ekvador. Predaja  FARC-a ostavila je opasan vakuum moći duž ove rute. Manje ekvadorske bande požurile su ga popuniti uz podršku europskih i meksičkih kriminalnih skupina koje su ih sponzorirale novcem i teškim oružjem. Vlada Ekvadora ovo je dočekala potpuno nespremna. Predsjednik Rafael Correa izbacio je 2014. američke agencije za borbu protiv droge i time ostavio Vladu bez ključnih obavještajnih podataka, osoblja i tehnologije za praćenje bandi, a sljedeća su se dva predsjednika Lenin Moreno i Guillermo Lasso suočila s ekonomskim problemima i smanjila izdatke za sigurnost zbog čega je teško bilo reagirati na upozoravajuće znake o jačanju bandi. Kao kada je izbio niz nereda u zatvorima.

„Zatvori su obično središta organiziranog kriminala u Latinskoj Americi. Kad zatvori počnu izmicati kontroli, to je najbolji pokazatelj da stvari idu nagore. A vlasti su bile nemoćne u tom trenutku i nikako nisu uspijevale uspostaviti kontrolu“, objasnio je Jeremy McDermott, jedan od suosnivača InSight Crimea.

Kako su eskalirali ratovi bandi, stopa ubojstava počela je rasti u Ekvadoru, sve dok nije eksplodirala za više od 200% u 2022. Više od polovice tih ubojstava dogodilo se u pokrajinama oko Guayaquil luke. Ekvador je zahvatio posrednički rat oko krijumčarske rute. Do ljeta 2023. bande su bile dovoljno jake da ubiju predsjedničkog kandidata Fernanda Villavicencija. U siječnju ove godine vođa bande Los Choneros Jose Adolfo Macias Villamar pobjegao je iz zatvora što je izazvalo val nasilja, uključujući i događaj koji će vidjeti cijeli svijet: spomenuti upad u televizijsku postaju. Nekoliko dana kasnije ubijen je protukorupcijski tužitelj.

Novi predsjednik Daniel Naboa sada koristi vojsku za uhićenja tisuća osumnjičenih vođa bandi i ponovno preuzimanje kontrole nad zatvorima. Ali njegova Vlada je siromašna i korumpirana, a suprotstavljena bogatim i teško naoružanim bandama koje su odlučne u svom kriminalnom naumu.

Nažalost, Ekvador nije jedini s ovim problemom danas. UN smatra da je 18 od 21 latinoameričke zemlje glavno izvorište ili tranzitna točka za kokain. Kako su vlade pojačale sigurnost luka u velikim zemljama proizvođačima kokaina kao što su Peru i Kolumbija, narkobande su se prilagodile i stvorile nove rute kroz nove zemlje poput Čilea, Paragvaja, Urugvaja, Kostarike i posebno karipskih zemalja poput Jamajke, Dominikanske Republike i Svete Lucije. Svaka od ovih zemalja bilježi porast nasilja kao nikada prije i njihove vlade muku muče kako bi ga zaustavili. Teško je riješiti problem, jer u konačnici svako rješenje ovisi o izborima ljudi koji se nalaze tisućama kilometara daleko od njih, s druge strane oceana.

U svjetlu eskalacije nasilja i rastuće trgovine drogom u Ekvadoru, jasno je da ova zemlja prolazi kroz teške izazove povezane s krijumčarenjem kokaina i povećanjem kriminalnih aktivnosti. Kako se zemlje diljem Latinske Amerike suočavaju s ovim globalnim izazovom, važno je slijediti riječi pape Franje koji je na međunarodnoj konferenciji pod naslovom Droge i ovisnost – zapreka cjelovitom ljudskom razvoju, održanoj u Vatikanu 1. prosinca 2018., naglasio: „Borba protiv trgovine drogom zahtijeva suradnju cijelog društva.“

Upravo je takva integrirana strategija nužna kako bi se Ekvador vratio putu mira i sigurnosti.

Piše: Marko Aždajić, Katolički tjednik

nedjelja.ba / Hrvatsko nebo