Hajde da se (raz)družimo…

Zvec-zvec(kanje) po Bosni 

Milorad je Dodik obznanio kako su mu tražili 600 milijuna dolara pa da se mirno može razdružiti od BiH. Nije, priznaje, imao. Ali što kad, veli, zaima. Istodobno ministar Helez maše prvom puškom u Bošnjaka i kaže kako ima(ju) još nešto što nitko nema. Zbilja, ovo je jedna onako baš – Nedjeljiva država.

Dvije su epizode iz aktualne bosanskohercegovačke političke zbilje koincidirale na uistinu znakovit način. Prvo je Tužiteljstvo BiH prošloga mjeseca izdalo naredbu Državnoj agenciji za istrage i zaštitu (SIPA) da ispita Bakira Izetbegovića zbog „raspirivanja nacionalne, rasne ili vjerske mržnje“. Uz toga, nekoć, prvog u Bošnjaka poziv je uručen i bošnjačkom jastrebu Emiru Suljagiću kojega su, predmnijeva se združenim snagama, SDA i Islamska zajednica u BiH pokušale pacifizirati tako što su ga uhljebili u Memorijalnom centru Potočari. Kao direktora, naravno. Taj je plan, međutim, propao – Suljagić je, istina, stanovito vrijeme bio manji od makova zrna, a onda, kada se, valjda, osjetio sigurnim u srebreničkoj fotelji, nastavio je po starom. Pa će se, evo, SIPA baviti i njime.

Što je to u ljudskom biću…

Vratimo se, ipak, Izetbegoviću II. i njegovu krimenu. „Prebrojali smo se – i koliko lovaca imamo, i koliko mladih ljudi, i koliko imamo instruktora na dronovima, i tako dalje. Neću dalje, ali samo da znate“, bio je kratak ali i odriješit  Alijin (srećom!) jedinac na predizbornom skupu u Hadžićima, što je u većem dijelu javnosti, pa, evo, konačno i u SIPA-i protumačeno kao zveckanje oružjem. Domicilni mediji tvrde pak kako je, prije predsjednika temeljne u Bošnjaka, u ovom slučaju ispitano 100 svjedoka te da hadžićkom jurišniku, unatoč tomu što, danas ipak skrušeno, tvrdi kako mu u biću nije razdvajanje ljudi po vjerskim i nacionalnim osnovama, optužnica visi nad glavom.

I dok čekamo, s nestrpljenjem moram (pošteno) priznati, odluku Tužiteljstva BiH u „slučaju Hadžići“, aktualan je, čak i više no Bakirovi dronovi, „slučaj Konjic“. I to je ta druga, gore najavljena epizoda. Pohodivši sredinom mjeseca tamošnje Privredno društvo Igman, što je „lozinka“ za namjensku proizvodnju (u Bošnjaka…), Zukan Helez, dijelom ponesen i ambijentom, obznanio je kako su Oružane snage BiH spremne obraniti državu. A kako bi argumentirao tu svoju ohrabrujuću tezu, ministar je obrane nastavio: „Mi imamo uplaćeno i dogovoreno pet helikoptera koje trebamo uvesti u što kraćem roku, imamo nekoliko borbenih transportera. To bi sve trebalo doći za najdalje mjesec dana. Imamo još nešto što nema nitko u regiji, nešto što je dogovoreno, ali neću još o tome govoriti. To ćete vidjeti svi novinari na velikoj konferenciji za medije koju ćemo organizirati kad to nabavimo. Također, nabavljamo radare i prvi put da ćemo u potpunosti kontrolirati sigurnost našega neba.“

Jašta nego ćemo se prebrojavati!

Zaustavio se, dakle, nešto poput Izetbegovića u Hadžićima – gdje je također jaka namjenska industrija u Bošnjaka – ne otkivajući dokraja što to sve ima „temeljni narod“. Jer kad Helez kaže, da ga, evo, parafraziram „imamo što nitko nema“, jasno je na koga misli kad kaže ono – Mi. Baš uostalom kao što je i jasno kad esdeaovski lider „urbi et orbi“ oglasi: „Prebrojali smo se!“ Ili kada pak reis-ul-ulema Islamske zajednice u BiH Husein ef. Kavazović potkraj srpnja prije dvije godine, prometnuvši se u Izetbegovićeva odvjetnika na manifestaciji Dani bosanske duhovnosti – Karići 2022., zagalami: „Jašta nego ćemo se prebrojavati!“

Nije, dakako, teško detektirati kako Bošnjacima, bez obzira na političku opciju, inspiracija za udaranje u ratne bubnjeve stiže iz „boljeg dijela BiH“. Gdje je, osim što je nedodirljivi, Baja ujedno i glasnogovornik tzv. mirnog razdruživanja. Slijedom čega su brojni mediji izbrojili koliko je puta posljednjih godina eresovski vožd prijetio kako Drina (više) neće biti granica. Neki čak tvrde kako je mahao na rastanku barem 50 puta… Počeo je, relativno oprezno 2013., kada je u intervju za Al Jazeeru Balkans navijestio kako ne isključuje mogućnost da Republika Srpska u budućnosti održi referendum, pozivajući se na primjer Škotske i Katalonije.

Politikin kolumnist konstatira, jer to, dakako, zna iz prve ruke, kako je Dodiku znano licemjerje stranaca, ali je, drži, u dvojbi prihvatiti ili ne laže i paralaže i kupovati vrijeme, ili je, progovori iz Kecmanovića stari partijski radnik, prepoznao ono Lenjinovo: „Jučer je bilo rano, sutra će biti kasno, dakle danas!“

U travnju 2019., na domaćem terenu, u beogradskim Večernjim novostima, bio je to (već) Mile kakva znamo, naglašavajući kako ostaje pri stavu kako bi RS trebao proglasiti neovisnost ukoliko Kosovo dobije stolicu u UN-u. U siječnju 2020., u jednom je teve uprizorenju konstatirao kako on osobno, baš kao niti jedan Srbin, ne smije odustati od prvobitne nakane da Republika Srpska bude neovisna država i kako je Daytonskim sporazumom zapravo samo zgurana u BiH. Potom, u rano proljeće 2020., izaslanicima Narodne skupštine Republike Srpske obratio se – srdačnim! – pozdravom: „Doviđenja BiH, dobro došao RS-Egzit.“

Cijena – prava sitnica!

Nema zapravo tomu kraja, a možda je, evo, kulminiralo prošlotjednim, kažu u Avazu, ekskluzivnim intervjuom tome bošnjačkom dnevniku gdje je svjedočio kako mu je – ne kaže doduše tko?! – nuđeno da nađe 600 milijuna dolara i da proglasi neovisnost. „Moj problem je što nisam imao tih 600 milijuna. A što kad budemo imali taj novac“, zapitao se Baja – retorički(!), te povjerio Avazovim čitateljima kako bi se rado potukao s američkim veleposlanikom Micaelom Murphyem. Razbio bi ga, veli, k’o zvečku, jer je trenirao boks… Slijedom čega ostaje dojam kako je Helez (još) dobro prošao u srpnju prošle godine u Konjicu kada je htio šakama objasniti Mili boksaču da se Srebrenica ne smije psovati. Mada, ima taj naš (…) državni ministar iza sebe nekoliko birtaških mečeva koje je, uz, doduše, pomoć prijatelja uspješno rješavao. I to po pravilu protiv gazda. A i Mile je – više nego itko u nas! – Gazda…

U biti, bit će vrlo zanimljiv (neki) novi susret ta dva naočita momka kratka fitilja. Naime, nije se potencijalni Dodikov prevaspitač zadržao samo na isprobavanju (i slikanju) s mašingeverama po Konjicu, nego je na (bošnjačkom) Hayatu – što gdjekad uznemiravajuće podsjeća na ratnu paljansku Srnu – najavio kako će bošnjačke vlasti (…) na tragu UN-ove Rezolucije o Srebrenici zatražiti ukidanje RS-a, tako što će ona biti podijeljena na dva kantona – a njezino ime zauvijek izbrisano. A ukoliko se, zaprijetio je, Srbi ne povinuju ovome planu, proći će kao oni iz „Republike Srpske Krajine“, koji su na traktorima, veli, protjerani u Oluji. „Za Srbe bi bila prednost“, savjetuje Helez, „ako bi se sami iselili“.

Dakle, danas!

Spomenuta je ovdje inflacija Dodikovih secesionističkih prijetnji, ali je zanimljivo kako su na njih – nakon „slučaja Srebrenica“ na East Riveru – reagirali međunarodni poklisari, pa i u kontekstu Helezova prizivanja srpskoga usuda iz ’95. Veleposlanik Murphy tvrdi, čak i prije no što li će mu Baja zaprijetiti kako će doživjeti sudbinu zvečke, kako nema nikakve zavjere da Srpska bude ukinuta. A visoki predstavnik Christian Schmidt legitimira se nedvosmislenim: „Ja sam garant postojanja Republike Srpske!“ Zaintrigirali su ovi iznenadni jamci opstojnosti Srpske Miletova savjetnika ratnog člana Predsjedništva RBiH Nenada Kecmanovića koji s beogradske distance konstatira kako Srbi imaju razloga za brigu kada ovako, veli, laže Amerikanac koji koordinira zavjeru na terenu te i Nijemac koji se lažno legitimira kao visoki predstavnik UN-a.

Nadalje se taj predratni reformist pita znači li ova ino-ujdurma kako su eresovskoga vožda ozbiljno shvatili, pa ga, eto, smiruju. Slijedom čega Politikin kolumnist konstatira, jer to, dakako, zna iz prve ruke, kako je Dodiku znano licemjerje stranaca, ali je, drži, u dvojbi prihvatiti ili ne laže i paralaže i kupovati vrijeme, ili je – progovori iz Kecmanovića stari partijski radnik – prepoznao ono Lenjinovo: „Jučer je bilo rano, sutra će biti kasno, dakle danas!“

Polako, samo polako

Rečenu dvojbu nekadašnji sarajevski profesor rješava parafrazirajući još jednoga ex-Sarajliju, Neleta Karajlića: „Mile zna da igra za raju, ali zna i taktiku da ne bi završio u nižerazrednom Vratniku.“ Čime Kecmanović, zapravo, sebi – za života – diže spomenik kao savjetniku toga velikog Srbina. E, dobro sam ga nasjetovao, kao da kaže, siguran kako uopće nije pitanje hoće li doći do razdruživanja, nego (samo!) kad će. Konačno, Profesorov pulen iz Laktaša (i) ovih je dana poručio kako Republika Srpska neće voditi rat, nego kako će se strpljivo i polako razdruživati. Secesija – to je, veli, nešto što služi za plašenje političke djece po svijetu.

I sve je to nešto što smo od njega naviknuli. Nedavno je, međutim, u slobodarskom Čelincu kazao i kako BiH nikad nije bila više podijeljena nego danas. Dobro, i to znamo. Ali kad to kaže onaj koji strpljivo čeka kraj Tisućljetne i Nedjeljive… nekako – još! – zlokobnije zvuči.

Baš kao što zlokobno izgleda Helez u Konjicu s prvom bh. puškom, i velikom tajnom što to Bošnjak ima što nitko (u regionu) ne imade…

Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik

hms.ba / Hrvatsko nebo