Ivan Samardžija: Povijest srednjovjekovnoga staroga grada Biograda (na Moru)

Srednjovjekovni stari grad Biograd (na Moru) nalazio se na poluotoku u sklopu današnjeg grada Biograda na Moru u Dalmaciji. Početkom IX. st. osnovali su ga Hrvati, a prvi put ga sredinom X. stoljeća spominje bizantski car Konstantin VII. Porfirogenet (905. – 959.) pod imenom Belgradon (τò Bελóγραδον; Belogradon). Grad se nalazio na mjestu koje je bilo vrlo pogodno za obranu s kopna i mora te je bio opasan zidinama. Fortifikacijski sustav grada više je puta rušen i popravljan tijekom godina, odnosno tijekom svoje iznimno bogate povijesti. Nadalje, treba napomenuti da se Biograd spominje u izvorima iz XI. st. kao Alba Civitas (Bijeli Grad) i portum Albae (Bijela luka), a u poveljama hrvatskoga kralja Petra Krešimira IV. (prva polovica XI. st. –  1074.) kao civitate Belgrado i castrum Belgrad.

Biograd kao hrvatski kraljevski grad

Poznato je da je Biograd početkom XI. stoljeća nakratko priznao mletačku vlast, nakon čega je poznat kao hrvatski kraljevski (prijestolni) grad oko 1018. godine u vrijeme hrvatskoga kralja Krešimira III. (o. 1000. – o. 1030.), a 1059. godine sjedište je biogradske biskupije i županije Sidraga. Politički i kulturni procvat Biograd na Moru doživio je u vrijeme već spomenutoga kralja Petra Krešimira IV. U njem se, nakon vraćanja politici osvajanja južnih krajeva, za kralja Hrvatske i Dalmacije 1102. okrunio ugarski kralj Koloman (prije 1074 – 3. II. 1116.), što je zapisano u Kartularu samostana sv. Marije u Zadru. Mlečani su ga osvojili 1115. godine, a do 1124. godine njihova se vlast nad njim izmjenjivala s vlašću hrvatsko-ugarskih kraljeva. Nakon toga razdoblja, 1125. godine Mlečani su osvojili i razorili grad koji tada gubi status grada. Biva obnovljen tek 1202. godine od strane zadarskih izbjeglica (Križarska opsada Zadra) te se u to vrijeme spominje kao Stari Zadar (Zara vecchia). Tijekom XII. i XIV. stoljeća u posjedu je hrvatskih velikaških rodova – knezova Šubića i knezova Nelipića te vranskih templara. Od 1409. – 1797. godine grad je ponovno pod upravom Mlečana.

Fortifikacijski sustav, koji je sjedište hrvatskih postrojbi Biogradskog primorja, zbog osmanlijske opasnosti 1598. obnavlja (pojedini izvori spominju da se navedena obnova odvijala od 1572–75) generalni providur za Dalmaciju Alvise Grimani (jedan od zadarskih bastiona po njemu je nazvan Grimani) te se od iste godine ondje nalazi sjedište zapovjednika hrvatskih postrojbi Biogradskoga primorja (governatore dei Croati di Zara vecchia). Do velikoga stradanja fortifikacijskoga sustava i spaljivanja grada došlo je 1646. godine (u vrijeme Kandijskoga rata) prilikom turskih napada pod vodstvom Ibrahim-paše, a sve do potkraj XIX. stoljeća bio je sačuvan veći dio gradskih zidina koji je uključivao okrugle obrambene kule.

Srednjovjekovna biogradska sakralna arhitektura

Župna crkva sv. Anastazije (sv. Stošije) podignuta je, odnosno nadograđena i dovedena u danas poznato stanje, na mjestu negdašnje prvostolnice 1761. godine što je vidljivo iz natpisa na njezinu pročelju. Neki autori ukazuju na mogućnost ranije gradnje i spominju nekoliko faza s obzirom na provedena istraživanja, a spominju se i ostatci ranokršćanske crkve iz V. stoljeća koji se nalaze u neposrednoj blizini župne crkve. U vrijeme hrvatskoga povjesničara (umjetnosti) Ljube Karamana trobrodne su crkve datirane u XI. stoljeće, a drugi hrvatski povjesničar (umjetnosti) – Ivo Petricioli drži da bi mogla biti riječ i o ranijoj crkvi koja je naknadno postala biskupska. Pretpostavka je da su zvonik i narteks (ulazni trijem bazilike) izvorno izgrađeni u isto vrijeme kada i trobrodna crkva, odnosno u drugoj polovici IX. stoljeća, što bi spadalo u doba hrvatskih kneževa Trpimira i Branimira, te bi se to trebalo smatrati prvom fazom gradnje. Izvan staroga naselja, u njegovoj neposrednoj okolici, nalazile su se crkve sv. Ante (XIII. st.) i sv. Roka (XVI. st.).

Bitno je spomenuti i samostan sv. Ivana Evanđelista koji je 1059. godine osnovao ranije spomenuti hrvatski kralj Petar Krešimir IV. Nadalje, mletačke su snage 1125. godine srušile Biograd do temelja, a redovnici spomenutoga samostana zbog navedenoga događaja bili su prisiljeni preseliti u neposrednu blizinu grada, odnosno na otok Pašman koji se nalazio nasuprot grada. Nadalje, treba napomenuti da su oko samostanske bazilike tijekom istraživanja 1971. godine pronađeni srednjovjekovni grobovi, a samostanska bazilika sv. Ivana bila je trobrodna i veličine tlocrtnih dimenzija 29 x 12,5 m. Osim spomenutog samostana poznat je i ženski samostan sv. Tome, podignut u isto vrijeme.

Biograd (na Moru) se gospodarski počeo oporavljati tek u novije vrijeme, odnosno u XIX. stoljeću, dok je tijekom XX. stoljeća, u vrijeme Domovinskog rata, pretrpio velika razaranja dalekometnim topništvom pobunjenih Srba.

(Objavljivanje članka je sufinancirano sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija)

Korištena literatura:

1. Čoralić, Lovorka, Biograd u XVII. i XVIII. stoljeću, Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, br. 37, 1995., str. 379-410.
2. Jurić, Radomir, Srednjovjekovni spomenici na biogradskom području, Biogradski zbornik, br. 1, 1990., str. 279-301.

Korišteni mrežni izvori:

1. Biograd na Moru. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 12. 6. 2023. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=7739>.
2. Koloman. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 12. 6. 2023. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=32460>.

Naslovnica – izvor: FB grada Biograd na Moru

Identitet.hr/Ivan Samardžija