Zdravko Gavran: Gruba „antifašistička“ zloporaba i krivotvorba Franje Tuđmana, njegova života i djela

Tko su „oni“, ostavimo za neku drugu prigodu. Samo konstatirajmo da u svom sustavnu iskrivljivanju temeljnih istina o novijoj povijesti posežu povremeno i za riječima ili činima Franje Tuđmana da bi njima potkrijepili svoje ideološko-mitske i ekstremističke postavke. Posežu za njima nasuprot onomu bitnomu po čemu je Tuđman postao hrvatski velikan, a osobito nasuprot njegovu nastojanju da se prokažu i jednom zauvijek odbace strahote jugoslavenskoga komunističkog zlosilja i velikosrbijanske grabežljive hegemonije. I da tako hrvatski narod, sa svojom krvlju obranjenom i oslobođenom državom, napokon izađe iz stoljetnih „bespuća povijesne zbiljnosti“. Da izađe iz stanja u kojemu su nad njime drugi vladali, tako te se stalno i iseljavao i  napuštao čitava područja, u kojem je bio ništen, u kojemu su protiv njega radile i unutarnje pete kolone, u kojem se deformiralo svijest hrvatskih ljudi, u kojem se manipuliralo istinom, u kojem se nije ostvarivala pravda i u kojem se nastojalo ugušiti ostatke hrvatske svijesti, a osobito uništiti one političke snage i osobnosti koje se nisu mirile s potlačenošću hrvatskog čovjeka, fizičkom, ekonomskom, političkom i mentalnom. Zato i  pozivanje na Tuđmana od onih koji takvim nehrvatskim ili protuhrvatskim nastojanjima i danas služe nije ništa drugo doli gruba „antifašistička“ zloporaba Franje Tuđmana, njegova hrvatskog povjesničarskog i državničkog, slobodarskog i „nacionalističkog“ djela.

Nije prvi put da oni koji imaju problem s nastankom i postojanjem samostalne Hrvatske, koji žale za raspalom Jugoslavijom, koji maštaju o nadnacionalnim integracijama i koji perpetuiraju hrvatsku krivnju posežu za pokojnim Franjom Tuđmanom kako bi potkrijepili svoje teze. A njihove su težnje suprotne državotvornom i slobodarskom i pravdoljubivom, povijesnom i današnjem hrvatstvu. Tako se dogodilo i danas. U Brezovici, na komunističko-partizanskom ’derneku’, gdje je bio izviždan Plenkovićev izaslanik, ministar Gordan Grlić Radman, predsjednik Republike Zoran Milanović pozvao se pravdajući ’antifašizam’ i podsjećajući na hrvatsko-srpsko ’bratstvo-jedinstvo’, na Tuđmana.

(Usput rečeno, velika većina medija posve je prešutjela svečanost obilježavanja 25. obljetnice osnutka Tuđmanova HDZ-a, koja je održana 18. lipnja na Jarunu.)

Milenovićevo podsjećanje na „bratstvo-jedinstvo“ i pozivanje na Tuđmana i druge hrvatske partizane kao na internacionalističke komuniste/boljševike

Milanović je isticao hrvatsko-srpsko bratstvo po oružju i komunizam/boljševizam kao temeljnu odrednicu brezovičkoga (tobožnjeg) ustanka protiv „fašizma“. Rekao je tako o onima okupljenima u šumi i Brezovici 1941. i općenito (hrvatsko-jugoslavenskom) partizanskom pokretu i ovo: „Oni su bili borci za slobodu i bili su komunisti. I to je njihova jako važna odrednica, soj ljudi koje mi danas ne možemo razumjeti. I svi ovi hrvatski prvaci i velikani čija su imena ovdje bila s razlogom spominjana, pa i Tuđmanovo, bili su prije svega komunisti, internacionalisti pa onda Hrvati i to je u njima sazrijevalo. Bili su politički komesari, i Franjo Tuđman i Janko Bobetko i neki drugi među njima. I na Sutjesci i Neretvi kosti su ostavile tisuće Dalmatinaca, ali i Dalmatinaca Srba. I nekoliko tisuća banijskih Srba pokušavalo je bratstvom po oružju očuvati nešto što imperijalna i osvajačka logika beogradske klike nije dopuštala. I na kraju je ‘91. godine bilo jedino moguće uzeti oružje i obraniti Hrvatsku.“

Tako je Milanović prikazao Franju Tuđmana kao „prije svega komunista, internacionalista, pa onda i Hrvata“, doduše u procesu dozrijevanja, ma što to značilo, valjda nešto dobro. Što je Tuđman tada u sebi bio, o tomu možemo raspravljati, Milanović to ne zna. No poznato je da su i Franjo i njegov otac bili prije rata uvjereni radićevci, HSS-ovci, i da je, kako je početkom 1990-ih Franjo doznao od jednog svjedoka iz 1945., njegova oca i maćehu, iako su postali komunisti i sudjelovali u partizanskoj borbi protiv njemačkih i talijanskih okupatora i protiv Nezavisne
Države Hrvatske, ubili jugoslavenski komunistički oznaši. To, recimo, Milanović nije spomenuo ni napomenuo – a što bi otvorilo makar mali vidik prema zlosilju komunističke vlasti koju se danas u Brezovici slavilo.

Tko je dakle i što je i kakav je Franjo u sebi, intimno, bio, i zašto je, u danim okolnostima, takav bio, od 1941. tijekom sljedećih dvaju desetljeća, to Milanović ne zna, a niti želi znati ni razumjeti. Njemu je dovoljno Tuđmana prikazati kao komunističkog internacionalca odnosno boljševika i uvjerenog „antifašista“, točnije antinacista – kako bi opravdao održavanje „antifašističkog“ mita u suvremenoj, demokratskoj, europeiziranoj i globaliziranoj Hrvatskoj 21. stoljeća.

Drugo razdoblje života Franje Tuđmana jest ono po kojemu je on postao nacionalni velikan; upravo zbog toga jugoslavenski su ga „antifašisti“ mrzili i ’stornirali’

Neovisno o tomu što je i tko je i kakav je i zašto je Franjo bio dok je boravio u Beogradu do g. 1961. i dok je radio u vojno-povijesnom institutu JNA i kada je stekao čin general-majora, za Hrvatsku nije presudno to razdoblje iz njegova života. Naprotiv, za današnju, samostalnu hrvatsku državu bitno je razdoblje od prvih godina 1960-ih, kada je Franjo otvorenije počeo iskazivati svoje hrvatstvo i svoju hrvatsku državotvornu i demokratsku usmjerenost. Ona je sezala tako daleko da mu je suradnik, s kojim je bio u tajnoj i konspirativnoj osobnoj povezanosti, bio i suradnik iz njegova Instituta za historiju radničkog pokreta u Zagrebu, a zatim ozloglašeni i za Jugoslaviju i komunizam opasni „politički emigrant“ Bruno Bušić. Onaj isti čovjek kojega je „antifašistička“ Udba, ili koja već druga jugoslavenska „antifašistička“ služba ili grupa, ubila u Parizu g. 1978. Ni to Milanovića ne zanima. Ni to mu se ne uklapa u njegovo prikazivanje povijesti, kao nastavak i majmunsko epigonstvo široko raširenoga ideološkog i ekstremno jednostranog tumačenja povijesti 20. stoljeća i manipuliranja njome.

Naravno, Milanović nije ni spomenuo partizanski pokolj na Jazovci neposredno nakon „oslobođenja“ g. 1945., koji je danas ondje komemoriran bogoslužjem koje je predvodio sisački biskup Košić.

DP, HDZ, SDP, Jazovka, Brezovica i protuhrvatska dominanta ’hrvatskih’ politika

Ono po čemu je Franjo Tuđman nama Hrvatima važan jest upravo to razdoblje od početaka 1960-ih pa do njegove smrti 1999. U njemu pak kao čovjeku, povjesničaru, intelektualcu, dvostrukom političkom robijašu pod jugoslavenskim „antifašističkim“, komunističkim i titoističkim režimom te hrvatskom nacionalnom vođi prema državnoj samostalnosti zrcale se i složenost i proces nacionalnoga hrvatskog dozrijevanja i osamostaljivanja tijekom prošlog stoljeća. I tako, da sada ne ponavljamo opće poznata mjesta, Franjo Tuđman postao je simbol državnog osamostaljenja i oslobođenja Hrvatske, postao je nacionalni simbol i velikan. U krugovima (pro)jugoslavavenskih „antifašista“ on je zbog toga postao i ostao ’trn u oku’, ’persona non grata’. Nešto kao što je čovjek s faraonova dvora Mojsije postao najveći neprijatelj u očima tog istog Faraona nakon što je zatražio da taj Židove pusti otići u slobodu i samostalnost te ih i fizički poveo u slobodu i samostalnost.

Demontiranje Tuđmanova djela od g. 2000. naovamo

Čitav jugoslavenski i postjugoslavenski, internacionalistički i ne-hrvatski establišment iskreno ga je zbog toga mrzio tijekom posljednjeg desetljeća prošlog stoljeća. I sve su, združenim snagama, učinili da njega i njegovu stranku HDZ zbace s vlasti, što se i dogodilo g. 2000. Otad, vladajuće garniture počevši od onih iz Račanova SDP-a pa nadalje, sukcesivno se izmjenjujući na sličnoj liniji s HDZ-ovima, velike su napore i energije ulagale u demontiranje što više toga nacionalno-hrvatskoga i državotvornoga što bijaše nastalo, potvrđeno i utvrđeno tijekom života i vladavine prvog Predsjednika. Takve su se stare i povijesno poražene snage konsolidirale, povezale i ojačale u svim segmentima hrvatskog društva.

Nije potrebno citirati Franju Tuđmana, a ni njegove nebrojene dosadašnje „antifašističke“ kritičare, podrugivače i neprijatelje, da bi se vidjelo što je takvima sve smetalo kod Tuđmana i u njegovu povijesno-političkom djelu. U prvom redu smetalo mu je njegovo „pretjerano“, „nacionalističko“, „ekstremno“, „isključivo“, „mitsko“ hrvatstvo. Ono hrvatstvo koje s „antifašizmom“ – naravno: ni s bilo kojim oblikom „fašizma“ – nije bilo ni u kakvoj idejnoj ni ideološkoj svezi. Smetalo im je Tuđmanovo hrvatstvo kao takvo, a sve ostalo (problematiziranje demokracije, ljudskih i manjinskih prava, pritiska na medije itd.) bile su puke izvedenice iz toga temeljnog stava ili sredstva zaglušujuće političko-medijske i „intelektualne“ antipropagande.

E, ali onda kada u obračunu s „ostatcima kleronacionalizma“ ili „klerofašizma“, recimo u obliku bezuboga Domovinskog pokreta, pa i s atavističkim ostatcima tuđmanističkog HDZ-a i ostalih takvih rukavaca zatreba, kao nekakav krunski dokaz ispravnosti faktičkoga „antifašizma“ u Hrvatskoj, tada borci protiv Tuđmanova državotvornoga hrvatskog nacionalizma posegnu i za njim samim kao za argumentom i potkrjepom za svoje nehrvatske, protuhrvatske i ostale tvrdnje i floskule kojima iznova opterećuju i onečišćuju kolektivnu svijest. Tako je i na (anacionalnom, filojugoslavenskom i filokomunističkom) portalu telegram.hr danas objavljen članak pod naslovom: „Zašto ni Tuđman, koji je, doslovno, izmislio Dan antifašističke borbe, nije htio da se promijeni ime Trga maršala Tita“.

Na takve i slične Tuđmanove (navodne) poteze, izjave i zasluge pozivali su se unatrag 25 godina mnogi, sve do notorne jugoslavenske Jelene Lovrić. Kada zagusti, tada se uhvate pojedinih Tuđmanovih riječi ili poteza i izokreću ih ili ih tumače na svoj mlin, navodeći vodu na svoj mlin. Pritom uopće ne ulaze u razumijevanje domaćih i međunarodnih okolnosti i realnog odnosa snaga, ideja i ideologija, kojih je Tuđman bio jako svjestan. I zato i jest uspio ostvariti temeljne nacionalne ciljeve koje je 1989./1990., a i dugo prije toga u svojim izlaganjima i knjigama, proklamirao – a to je stvaranje ako je ikako moguće samostalne hrvatske države.

Hoćemo li ikada napustiti povijesno-ideološke mitove, odmaknuti se od prošlosti i primaknuti se sadašnjosti, s bitno drukčijim okolnostima od onih kakve su bile 1941. ili 1990.?

Od toga što se dogodilo u Brezovici 1941. protekle su 83 godine i promijenile su se tri države, četiri režima i izmijenilo se na vlasti u cjelini ili u dijelovima više okupatora, vanjskih i unutarnjih, vidljivih i nevidljivih. Od  onoga što se u Hrvatskoj događalo početkom 1990-ih protekla su tri duga desetljeća. I jedno i drugo dovoljno je dugo razdoblje da se provjere, iznova protumače i raščiste brojna prijeporna pitanja povijesne istine i pravde. Tuđman je takvim nastojanjima da se prevladaju mitovi dao svojedobno svoje vrijedne doprinose, od osporavanja groznoga protuhrvatskog mita o 760.000 i više pobijenih u Jasenovcu pa do uloge Hrvata u antifašističkom pokretu, ali i u pogledu objektivnijeg sagledavanja toga što je i kakva je i zašto je takva bila kratkotrajna država NDH. No s njegovom smrću prevladale su u historiografiji, u medijima i u službenim ’narativima’ i kao vlastodršci ili kontrolori Hrvatske one snage koje su sve to iznova maksimalno zamračile. Prevladale su snage koje su ’kotač povijesti’, kako su voljeli govoriti komunisti, vratile natrag, na početne pozicije ideološko-mitomanskog antifašizma. Koje su parale ono što je Tuđman s glavninom hrvatskog naroda s toliko pomnje i napora otkao.

I od prvoga, „božićnog Ustava“ Republike Hrvatske, prihvaćenoga u Saboru krajem 1990., protekle su 24 godine. U njegovoj preambuli, koju je u osnovi sročio Franjo Tuđman, navode se brojne odrednice hrvatskog naroda i njegovih nastojanja u prošlosti, kojima je zajednički nazivnik nacionalno-državotvorna svijest i težnja prema slobodi i samostalnosti hrvatskog naroda. Među mnoštvo takvih odrednica jest i ona prijeporna i problematična o ulozi i zaslugama „antifašizma“ za nastanak današnje Hrvatske. Tu odrednicu unio je u tu „ideološku“ preambulu Tuđman, a svi ostali, kao čeda, sljednici ili zatočenici naslijeđenog stanja, objeručke su ju prihvatili. No to je bilo tada, dok je Hrvatska još bila u jugoslavenskom, komunističkom i velikosrbijanskom zatočeništvu, i dok je nad njom u međunarodnoj zajednici visio Damoklov mač nerazmjerno preuveličane i mitizirane krivnje hrvatskog naroda za NDH, za kolaboraciju s Hitlerom i Mussolinijem i za ostalo što se tada događalo.

Otad, proteklo je dovoljno vremena da se načini povijesna distanca i da se stvari koje su se tada događale vide objektivnije nego što su se tada vidjele i da se izraze slobodnije nego što su se tada smjele izraziti. Ali, avaj, to „čuvari“ jugoslavenskih, „antifašističkih“ i protuhrvatskih mitova nipošto ne dopuštaju. Ne dopuštaju ono što sami bahato nazivaju „revizionizam“. Radije odabiru revolucionarni boljševizam, totalitarizam i trajnu hrvatsku krivnju, osobito krivnju ustaša i NDH, kao postulate od kojih nikomu ne dopuštaju ne samo da ih napusti, nego da išta od njih dovede u pitanje, a ni da se odmaknemo od tog razdoblja povijesti i primaknemo današnjim, bitno drukčijim okolnostima, s posve drukčijim odnosima u Europi i po svijetu. Neusporedivo veći zločini počinjeni nakon uništenja NDH za njih nisu tema, nego su „ne-tema“. Simbole komunističkog totalitarizma, jugoslavenstva i četništva ne zabranjuju niti kažu da ih treba zabraniti. Itd. Uspostavljanje objektivnije slike o povijesti prošlog stoljeća njih ne zanima. I dovoljno su moćni da im čitav intelektualni i politički establišment bude gotovo posve pokoran.

„Antifašisti“ protiv hrvatskog izlaska iz stoljetnih „bespuća povijesnih zbiljnosti“

Tko su „oni“, ostavimo za neku drugu prigodu. Samo konstatirajmo da u svom sustavnu iskrivljivanju temeljnih istina o novijoj povijesti posežu povremeno i za riječima ili činima Franje Tuđmana da bi njima potkrijepili svoje ideološko-mitske i ekstremističke postavke. Posežu za njima nasuprot onomu bitnomu po čemu je Tuđman postao hrvatski velikan, a osobito nasuprot njegovu nastojanju da se prokažu i jednom zauvijek odbace strahote jugoslavenskoga komunističkog zlosilja i velikosrbijanske grabežljive hegemonije. I da tako hrvatski narod, sa svojom u krvlju obranjenom i oslobođenom državom, napokon izađe iz stoljetnih „bespuća povijesne zbiljnosti“. Da izađe iz stanja u kojemu su nad njime drugi vladali, tako te se stalno i iseljavao i  napuštao čitava područja, u kojem je bio ništen, u kojemu su protiv njega radile i unutarnje pete kolone, u kojem se deformiralo svijest hrvatskih ljudi, u kojem se manipuliralo istinom, u kojem se nije ostvarivala pravda i u kojem se nastojalo ugušiti ostatke hrvatske svijesti, a osobito uništiti one političke snage i osobnosti koje se nisu mirile s potlačenošću hrvatskog čovjeka, fizičkom, ekonomskom, političkom i mentalnom. Zato i  pozivanje na Tuđmana od onih koji takvim nehrvatskim ili protuhrvatskim nastojanjima i danas služe nije ništa drugo doli gruba „antifašistička“ zloporaba Franje Tuđmana, njegova hrvatskog povjesničarskog i državničkog, slobodarskog i „nacionalističkog“ djela.

Zdravko Gavran/Hrvatsko nebo