SVETAC DANA “Sveti Franjo Regis”

nedjelja, 16. lipnja 2024.

Njegov grob u Lalouvescu postao je mjesto hodočašća. Onamo je hodočastio kao student i Ivan Vianney, kasniji slavni Arški župnik.

Sveti Ivan Franjo Regis (1597-1640) potječe iz trgovačke obitelji u gradiću Fontcouvertu. Ondje se rodio posljednjeg dana siječnja g. 1597. Umrijet će posljednjeg dana posljednjeg mjeseca u godini, 31. prosinca 1640. u mjestancu Lalouvesc (pokrajina Ardcche), sve dakako u Francuskoj. Kao mlad svećenik Družbe Isusove bavio se pučkim misijama u Languedocu i susjednim pokrajinama. Ljeti bi radio apostolski po gradovima, a zimi po selima jer tada su seljaci kod kuće, dok su ljeti na poljima. Dakako da je zima u zabačenim, često gorovitim selima bez pravih putova, veoma otežavala svečev rad pa je bilo obilno prilike za žrtve svake vrste.

Upravo nadljudski napor i revnost sv. Franje Regisa za spas duša, njegov jednostavan pučki način govora i postupanja djelovao je snažno pa je u onim od vjerskih – hugenotskih – ratova opustošenim i podivljalim krajevima dolazilo do brojnih i velikih obraćenja. Svetac je poput magneta djelovao na duše privlačeći ih Kristu i njegovoj Crkvi. Pogled je njegovih očiju, djelovao prodorno i neodoljivo. Iz njega je prosijevao žar, uvjerenje, moralna snaga, apostolski žar, upravo nešto proročko. Svetac je naročitu brigu posvećivao siromasima, baš u duhu one evanđeoske: siromasima će se donositi Radosna vijest (Lk 4,18). Druga njegova velika briga bijahu pale djevojke i žene za koje će ustanoviti i kuću u koju će se smjestiti i zakloniti te bijednice.

Najveća žrtva u životu sv. Franje Regisa bijaše kad su mu poglavari zabranili podizati kuće za pale ženske osobe. Njih je vodio strah od raznih govorkanja, a možemo reći da baš i nije bio neutemeljen jer je svečeva žilava borba protiv nedopuštenih veza urodila klevetama na njega pa čak i prijetnjama da će ga ubiti. Iza njih su uz druge stajali i oni kojima su izmicale žrtve njihovih najnižih i najneobuzdanijih strasti. Te nezadovoljene požude urodile su paklenskom mržnjom na Božjeg čovjeka koji im je neustrašivo, poput Ilije proroka, stajao na putu.

Pretjerano breme rada, ispunjeno i molitvenim žarom, što je značilo vremenom za molitvu, oslabilo je njegovo već i onako iscrpljeno tijelo kojemu bijaše priušteno samo tri sata sna pa je svetac u dobi od 43 godine došao na rub groba. Na povratku od posjeta zatvorenicima obolio je od gripe i u roku od nekoliko dana je umro. Uvečer je prije svoje smrti rekao: “Vidim Gospodina i njegovu Majku kako mi otvaraju Nebo.” Na to je izdahnuo.

Sv. Franjo Regis nije bio samo svijeća koja polako dogorijeva već oganj koji se rasplamsao i onda – dakako – brže dogorio. Veliki je Bog po svečevoj smrti mnogim dokazima i znakovima pokazao da ga je rado imao. Proslavio ga je čudesima. Njegov grob u Lalouvescu postao je mjesto hodočašća. Onamo je hodočastio kao student, kome je škola išla teško, i Ivan Vianney, kasniji slavni Arški župnik. On će kao duhovni pastir u Arsu, po zagovoru sv. Franje Regisa, zadobiti upravo čudesna uslišanja.

Godine 1726. došlo je do beatifikacije, a samo 11 godina kasnije i do proglašenja svetim sv. Franje Regisa. Međutim su kasnije u Crkvi nastala tri djela pod zaštitom tog velikog sveca. 1. Sestre sv. Franje Regisa g. 1838. za poučavanje siročadi i njegu bolesnika s kućom maticom u Aubenasu. Ta Družba ima u Francuskoj pet kuća. 2. Ratarsko društvo sv. Franje Regisa, osnovano g. 1850. od isusovca Maksima du Bussyja u Roche-Arnaudu kod Le Puyja za poljoprivrednu izobrazbu siromašnih dječaka. To je djelo g. 1907. bilo preneseno i u Vauvert u Kanadu. 3. Udruženje sv. Franje Regisa za pomaganje bračnim parovima i pozakonjenje vanbračne djece te za materijalnu pomoć siromašnima kod sklapanja braka. Osnovao ga je g. 1826. u Parizu sudac Jules Gossin. To je udruženje papa Grgur XVI. obdario raznim oprostima. Društvo su službeno potvrdile i francuske državne vlasti. Ono se proširilo i u Belgiju, Nizozemsku, Italiju, Austriju, Mađarsku i Njemačku.

Zazivaju ga bolesnici oboljeli od gripe.