O “OSMICI”: Poručuju li nam “heroji duše” kako na kraju, nećemo se sjećati riječi neprijatelja, nego šutnje prijatelja!?

Uvijek je autoru najteže započeti svoj tekst. Nekako sve nakon tog početka ide lakše i jednostavnije, slova se redaju u jednu smislenu cjelinu, stvaraju tekst koji onda postaje trajna vrijednost. Sigurno nema ništa moćnije, privlačnije i upečatljivije od riječi. Mogu biti umilne, kronološke, analitičke, mogu biti poredane u koncept koji konstatira i koji definira, ali mogu biti i oštre, hrabre, mogu odjekivati stoljećima.

Izvorno objavljeno prije dvije godine na portalu Centralna.ba, autor Josip Križanović

Autorski, ovaj tekst nisam planirao, nisam nikada pomišljao pisati o tragediji koja je neopisiva, o boli koju samo obitelj može razumjeti, o ljudskoj zlobi koja je vječna, koja se ne ogleda samo u izvršiteljima nego i u šutnji. Filozofi bi rekli da ništa nije slučajno, astrolozi da je sve zapisano u zvijezdama, pjesnici da se od sudbine ne možemo skriti, tako je i ovaj tekst zapravo sudbina, a dogodio se jer je tako valjda zapisano.

Dan prije 29. obljetnice tragedije koju će Središnja Bosna i Vitez pamtiti, javila mi se Martina, sestra jedne od žrtava, napisala je: “Hoću li u moru tekstova i pukog nabrajanja ikada pročitati jedan u kojem će se netko pozabaviti drugačije tim događajem i pitanjem kako ostajemo nijemi pred najokrutnijim činom zvjerstva?” U našoj daljnjoj konverzaciji vidio sam njenu želju da javno podijelim svoje promišljanje o tom 10. lipnju 1993. godine, mišljenje o činjenici da su prije dvadeset devet godina, u predvečerje, preciznom minobacačkom granatom ispaljenom s položaja Armije BiH, u svojim košarkaškim pohodima zauvijek prekinuti ti osmijesi, prekinuti pokušaji da dvokorakom završe taj svoj basket, ili možda tricom uljepšaju taj dan i kući odu s mišlju o tome kako će netko od njih sutra biti novi Dražen.

Te “zvijezde” koje danas s neba gledaju neke nove klince, neke nove dvokorake i šuteve, odredile su sudbinu mnogih, prije svega sudbinu baš svojima najmilijima koji ovo proživljavaju na samo sebi znane načine. Sad jedan od tih VELIČANSTVENIH “heroja duše” mi se javio i stavio mi zadatak koji mi se čini nemogućim – prenijeti tu bol, šutnju, svevremensku nepravdu u jedan smislen tekst. Zamolio sam samo vrijeme u tom svom pokušaju da na drugačiji način pogledamo na svih ovih dvadeset devet godina.

I krenuo sam, kao košarkaš u duši, kao netko tko taj sport smatra SVETIM. Prvo mi je na pamet pao Dražen. Draženovu karijeru ili karijeru “košarkaškog Mozarta” prekinula je prometna nesreća, 7. lipnja 1993. godine oko 17:20 sati. Točno tri dana prije nego što će “leteći Holanđanin” prekinuti živote MALIH ANĐELA. Gotovo sam siguran da su neki od njih, nepovratno zaljubljeni u igru ovog košarkaškog genijalca, kao i ja tugovali zbog tog nesretnog događaja i kako su to predvečerje “izišli na teren” njemu u čast, na terenu koji u svojoj blizini nema nikakav vojni cilj.

Nitko, ali nitko me ne može uvjeriti u “slučaj” ili “sudbinu”. Ne, ne, ta djeca, taj koš, taj teren je nekoj ZVIJERI bio cilj, jako precizan kao što je toj djeci u tom trenutku bio cilj postići koš. Njemu je isključivo cilj bio učiniti ovaj zločinački potez i nepovratno izazvati svevremensku bol “herojima duše”.

Kolega Bursać, novinar s kojim vjerojatno dijelim jako malo stavova, u možda najupečatljivijem tekstu o ovom događaju napisao je: “Djeca imaju ime i prezime. A zločinca ni do danas nema. Postoje topnički dnevnici, lako se može provjeriti tko je bio na minobacačkom položaju te noći 10. juna i tko je izdao zapovijed da se puca po djeci. No, uz djecu je i pravda ubijena. Jer kako objasniti da se i godinama poslije nije pronašao monstrum ili monstrumi koji su ubili mališane”.

Kako jasno i precizno napisao je novinar, zamislite, koji nije Hrvat, ali je prije svega čovjek, on je kroz tekst o “letećem Holanđaninu” još prije tri godine pogodio “srž problema”. Idem dalje i jutarnju kavu pijem sa Zvonkom (op. a – Čilićem), samo pitanje o ovoj temi vidno ga je uznemirilo. Govori mi kako je nekoliko minuta nakon tragedije bio na mjestu zločina. U opisu onoga što je vidio a poslije i pisao, kaže mi da su snimke puštene u Den Haag i da ih “oni koji sude” nisu mogli odgledati do kraja.

“Oni koji sude” nikada nisu ništa presudili. Dvadeset devet godina moj Christian-e (op. a – Schmidt). Slušam ga ovih dana kako nam priča o DRŽAVI, a ja ga pitam kakva je to DRŽAVA koja dvadeset devet godina štiti takvo zvjerstvo, takav zločin, takvu jednu ljudsku i moralnu tragediju. Ima li on hrabrosti javno upitati što ćemo s tim topničkim dnevnicima, tko štiti tu ljudsku spodobu i njegove naredbodavce koji se danas kriju kao “miševi” pod bezličnom pravnom frazom NN osoba. Što uvaženi misli o ovome FAŠIZMU i postoji li ODLUKA koja može vratiti dostojanstvo ovoj djeci, vratiti smiraj duši svim tim “herojima duše”.

Kako više razmišljam o ovoj temi sve više se javlja neka ogorčenost i kod mene a onaj IZVRŠITELJ mi sada postaje manji problem od svih ovih dvadeset devet godina šutnje. Već je 10. lipnja i usredotočio sam se na sve ono što se taj dan objavljuje i događa u toj zbrkanoj medijskoj sceni. Društvene mreže su “zatrpane” fotografijama i statusima mladih ljudi koji s pijetetom gledaju na ovaj događaj. Već sutra i sljedećih 365 dana opet će se svi vratiti ŠUTNJI, pa ćemo iduće godine gledati kolaž fotografija na 30. obljetnicu. Ovaj vid “političkog marketinga”, jer zajedničko svima njima je da su politički aktivni, meni je oduvijek bio odbojan.

Ponovno komuniciram s Martinom, sestrom jedne od žrtava, i u jednom trenutku spominje mi predstavu “Kroz proces 10-6-93” autorice i redateljice Marine Petković Liker koja će taj dan biti izvedena u Mostaru. Kaže mi zašto nikada predstava nije došla u Središnju Bosnu. I zaista, zašto predstava nije odigrana tamo “gdje joj je dom”.

Poznati bh. književnik Josip Mlakić kaže u jednoj izjavi kako je “o umjetničkoj vrijednosti ove predstave bespredmetno govoriti”. “Po meni to je savršen komad angažiranog teatra, gdje angažman nijednog trenutka ne narušava artističku stranu predstave. O čemu govorimo danas, da parafraziram Carvera, kada govorimo o angažmanu? U čemu se on ogleda? Značaj medija, umjetnosti, humanističkih znanosti je danas u tom smislu devalviran do besmisla. Ipak, postoji način, što je pokazala redateljica ove predstave, a to je onaj nemir koji danima osjećate negdje duboko u utrobi nakon odgledane predstave”.

Nailazim i na izjavu Ivana Garića, brata stradale djece Milana i Sanje Garić, koji je osjetio na svojoj koži tra

ume rata i gubitka. On kaže: “Nijedna predstava, nijedan tekst, nijedno sjećanje ne može vratiti ono što smo izgubili. Ali može pomoći da se sjećamo, da ne zaboravimo, i da se borimo za pravdu.”

Ovaj tekst je samo mali dio borbe za pravdu, za sjećanje na one koji su izgubili svoje živote prije 29 godina. Kao što je Martina napisala, ostajemo nijemi pred najokrutnijim činom zvjerstva. Ali ne smijemo ostati nijemi. Moramo govoriti, pisati, prisjećati se i boriti se za pravdu, kako bi se ovakve tragedije nikada više ne ponovile.

hms.ba / Hrvatsko nebo